Hajduk je u mitskom ogledu s nekadašnjim predstavnicima SSSR-a pobijedio u obje utakmice, a jedan od heroja tog uspjeha bio je Blaž Slišković, koji se samo za Index prisjeća tih trenutaka.

 

''Kako se ne bih sjećao tih utakmica! Posebice se dobro sjećam one prve koju smo igrali u Ukrajini i sjećam se jedne nezamislive hladnoće. Dan prije je bilo nekih desetak stupnjeva i bio je prekrasan sunčan dan, a na dan utakmice je pao snijeg i temperatura je bila debelo ispod ništice. Uvjeti su bili zaista užasno teški za igru, teren je bio zaleđen, a tu ću utakmicu i pamtiti po tome što sam na poluvremenu morao izaći van jer od hladnoće nisam više osjećao prste na nogama. Bili su posve smrznuti. Ipak smo pobijedili 1:0, a u revanšu, opet po užasno teškim uvjetima, po blatu, po pravoj kaljuži, dobili smo 2:0 i prošli smo dalje" 

 

Sjećam se da je u Splitu Ivan Gudelj odigrao jednu čudesnu utakmicu. Moram naglasiti da smo tada u prvom redu bili fantastično fizički spremni, nama tada nije bilo važno igramo li po ovakvom ili onakvom terenu. Međutim, obje te utakmice bile su užasno teške za nas i prije 29 godina Dnjipro je za nas predstavljao jednako teškog protivnika kao što će predstavljati i za Hajduk Igora Tudora. Ali, duboko u sebi vjerujem da će Hajduk imati i snage i kvalitete za proći''.

 

 

Taj Waregem se morao i mogao proći. Mi smo sigurno bili puno kvalitetnija ekipa i zaista ne znam što nam se dogodilo. Ne znam, možda smo ih podcijenili. Mi smo izbacili Talijane, Francuze, Ruse, i onda dođe taj Waregem, koji tada nije predstavljao ništa posebno ni u belgijskom, a kamoli u europskom nogometu.

 

Valjda smo mislili da će se oni sami predati. Premda smo u obje utakmice bili bolji (U Splitu je Hajduk dobio 1:0, u gostima je izgubio istim rezultatom te je ispao nakon ruleta jedanaesteraca), koštala nas je računica ''lako ćemo''. Sjećam se da sam ja iz penala pogodio stativu, a čini mi se da je odlučujući penal promašio Miljuš. Da smo tu utakmicu dobili uvjeren sam da bi igrali u finalu i uvjeren sam da bi bili najozbiljniji kandidati za osvajanje kupa UEFA-e.

 

 

Slažem se da nam je nešto nedostajalo. Je li to samopouzdanje ili nešto drugo, ne znam, ali činjenica je da smo bili uvijek tu blizu i da nam je uvijek nedostajao mali korak. Posebno me boli ispadanje od Tottenhama koji je tada osvojio kup UEFA-e, a nas su prošli samo na račun gola u gostima (Hajduk je u Splitu slavio 2:1, da bi u Londonu izgubio 1:0). Protiv Engleza smo protiv sebe imali i sportsku nesreću. Na revanš u London smo otišli s prednošću 2:1, ali tu utakmicu nismo mogli igrati ni Zlatko Vujović ni ja.

 

Da smo nas dvojica tada igrali uvjeren sam da bi konačan rezultat bio drugačiji i da bi mi igrali u finalu. Činjenica da su oni osvojili Kup, dovoljno govori i o tome koliko smo mi tada bili jaki. Rekao bi da nam je nedostajalo i te neke krajnje sportske profesionalnosti da odradimo posao do samog kraja. Ne znam kako bih sve te nesreće drugačije mogao objasniti. I mislim da je to bio i problem te prošle generacije. Ja se dobro sjećam tih utakmica protiv Saint Etienna.

 

Gledao sam ih preko televizora, naravno. U Splitu ih razbijemo 4:1 i onda se opustimo, uđemo loše u utakmicu, primimo prvi gol, primimo drugi, uvuče se strah i onda nam utrpaju pet komada. A opet se ne mogu oteti dojmu da je i taj Hajduk bio bolji od Francuza. Žao mi je samo te moje generacije jer smo po kvaliteti morali igrati barem jedno europsko finale, pa čak ga i osvojiti.

 

 

Pazite, s ove vremenske distance o tome je jako teško govoriti. Što bi bilo kad bi bilo. Da li bi bilo bolje ili bi bilo gore, to nitko u ovome trenutku ne može znati. Najvjerojatnije je da bi bila uspješnija, ali i ne mora značiti.  Ja jako dobro znam što se godinama i pričalo i pisalo, no mogu reći da ni u ono vrijeme moj način života ni po čemu nije bio nešto posebno neprofesionalan, posebno ne na način da me to zaustavi da odigram neku utakmicu kvalitetno.

 

Priznajem da mi se nekad i znao dogoditi neki, neprofesionalni ili nesportski eksces, ali to nikada nije ostavljalo traga na ekipu. Svi ti, nazovimo ih ekscesi, događali su se isključivo van terena i van nogometa. Ja nisam bio nimalo ekscentričan igrač na terenu. Nimalo. Nikad nisam radio probleme sa sucima, sa suigračima, protivnicima, trenerima, pa da sam zbog toga bio kažnjavan. Nikad radi svojeg ''nesportskog'' načina života nisam izostajao niti sa utakmica niti sa treninga. To sve što se događalo, ako se i događalo, bilo je van terena i u moje slobodno vrijeme. Sve što sam ja radio van terena, dakle u moje slobodno vrijeme, isto je radilo i 95 posto drugih igrača, no njih 90 posto se krilo, a ja se nisam krio. I u tome leži sav problem.

 

Evo vam primjer. Igrala je reprezentacija Jugoslavije protiv Francuske u Sarajevu i dobili smo jednu slobodnu večer s dozvolom da ostanemo do 1 sat. Ja sam tu večer bio u društvu Ivana Pudara u jednom kafiću. Istina, zadržali smo se deset minuta duže i u hotel smo došli oko 1:10. Međutim, sutradan su sve novine pisale kako sam ja sam bio i tulumario. Ja sam od 1.75, a Pudara od 2 metra nitko nije ni spomenuo. Bilo je tu još puno primjera kad bi ja bio vani sa grupom svojih suigrača, pa kad bi se o tome sutradan pisalo, pisalo bi se samo o meni. I naravno, samo mene bi se kažnjavalo poslije.  Što ćete, kako se ono kaže: ''Kad se zvoni za nekim, onda je cijeli život zvono na nekome''. I to je istina. 

 

 

E sada, znam da mnogi kažu da sam mogao igrati u puno jačim i većim klubovima nego što je to Marseille ili Pescara, to je vjerojatno i točno, ali mene je u kroz karijeru pratilo i mnogo sportske nesreće, koja je neupitno uzela svoj danak. Uoči Mundijala u Španjolskoj 1982 . ozlijedio sam se i propustio sam SP. A i sami znate što to znači za jednog igrača. Na EP u Francuskoj 1984., kad sam igrao najbolji nogomet u životu, nisam išao jer sam došao u bezvezan sukob s tadašnjim izbornikom Veselinovićem.

 

Zadnju priliku za igrati na velikoj sceni sam imao u Italiji 1990., no Osim je tada preferirao neke druge igrače u veznom redu. U Pescari 87./88., kad sam odigrao jednu sjajnu sezonu, bio sam pred potpisom ugovora za Juventus i za Romu, međutim desi mi se povreda ligamenata  i cijela priča oko tog transfera je pala u vodu. Da sam tada otišao u Juventus ili u Romu, tko zna, možda bi sve bilo drugačije.

 

Karijera svakog sportaša ovisi puno o sreći i nesreći, a ja ne mogu reći da sam bio miljenik sreće.

 

 

Unatoč tome što u svlačionici ima par iskusnih igrača, Hajduk je mlada i neiskusna ekipa, no tu postoji kvaliteta. Gledajte, ja sam navijač Hajduka. I baš sam nedavno za neke novine pričao da ja gledam svaku utakmicu Hajduka ne kao trener ili stručnjak, nego isključivo kao navijač Hajduka. I u tom periodu kada Hajduku nije išlo dobro, ja sam kao i svaki navijač Hajduka bio nesretan. Tada mi se nije sviđalo kako Hajduk igra, nisu mi se svidjele neke stvari koje sam vidio, napominjem, kao navijaču, ne kao treneru ili kao nekom tko je nekada igrao u Hajduku. Kritizirao sam ono što sam vidio na televiziji jer sam želio da Hajduk bude bolji.

 

Naravno, sada ću reći sve suprotno. Ovaj Hajduk sad mi se sviđa, i u ovih nekoliko posljednjih utakmica Hajduk je pokazao kako mora igrati svaku utakmicu, nebitno, bila to Europa, domaće prvenstvo ili prijateljske utakmice.  A to je brzo i jednostavno, bez individualnih isticanja i gušenja igre. Te anomalije s početka prvenstva je Tudor primijetio, uklonio ih i sad se vidi da je to jedna kolektivna igra, dobra igra i igra s kojom Hajduk može proći i Dnjipro.