Bilićev West Ham poznat je po "nema predaje" pristupu i epskim vraćanjima u već izgubljenim utakmicama, kada iz minusa od dva gola razlike, u zadnjoj trećini utakmice potpunom ofenzivom (jer više nema što izgubiti) dođe do boda ili čak pobjede, što je jedan od razloga zašto je tako visoko na tablici. 

 

Tamo mjesto ispred Hammersa drži United, koji se također diči grandioznim povratcima, ali ne u utakmicama koje gubi, jer kako nam je pokazao i nedjeljni derbi protiv Tottenhama, oni se porazu prepuste, ali se zato iz potpunog nokdauna spektakularno vrate u sljedećem meču i to protiv velikih klubova (mada nas je ova sezona odavno naučila kako od ljeta u Engleskoj velikana nema) što najbolje znaju Arsenal, Liverpool, Manchester City i od večeras West Ham.

 

Sve te klubove pobijedili su neposredno nakon teških poraza, pa kao što nismo nakon 0:2 u 67. minuti pisali da je utakmica gotova, a West Ham poražen, jer smo na osnovu iskustva znali da Hammersi tada tek počinju igrati, tako nismo bili spremni pokopati Van Gaala prije velikog testa u istočnom Londonu iako je dolazio samo tri dana nakon debakla na sjeveru metropole i vijesti da mu je u svlačionici izbila pobuna.

 

 

Zbog svega navedenog, imajući u vidu amplitude u formi obje momčadi, njihovu sklonost putovanjima od depresije do euforije i natrag, ali i značaj ove utakmice za Hammerse i United (prvima bi prolazak bio savršeni začin još uvijek odličnoj sezoni, drugima jedini spas iste), očekivali smo uzbudljivu, neizvjesnu utakmicu i to smo i dobili.

 

Ipak, prije početka meča, činilo se kako je West Ham, osokljen posljednjim od velikih povrataka, od 0:2 do 3:3 protiv Arsenala, u velikoj prednosti. Jer Van Gaal je na klupi ostavio nominalno jaču i debelo preko 100 milijuna funti tešku ekipu (Rooney, Mata, Depay, Schneiderlin) a promjene u ekipi objasnio je: "West Ham je radnička i ratnička momčad, zato sam umjesto Mate i Scheniderlina, u sastav uvrstio Fellainija i Herreru."

 

 

To je još bilo i razumljivo, ali odluka da na dva najosjetljivija mjesta u momčadi: vrh napada i desni bok povjeri dvojici 18-godišnjaka, Marcusu Rashfordu koji je morao zabiti, te Timothyju Fosu-Mensahu, koji je morao zaustaviti Dimitrija Payeta, činila se iznimno hazarderskom. S obzirom kako su sjajno oba tinejdžera ispunila zadaće, Van Gaal se kockao s jakim kartama. 

 

 

Ali, prvih 20-ak minuta ništa nije izgledalo dobro po goste, jer Noble i Kouyate stisnuli su ih na centru, Carroll je bio sofisticiranija verzija mantinele i dva puta odlično podvalio loptu za Ennera Valenciju, koji je obje prilike upropastio mlakim šutevima, a Payet je prolazio lijevom stranom, dok je iza napadača bio Lanzini.

 

Na polovici prvog dijela dolazi do velikog prevrata; nakon što je United izdržao pritisak domaćih i otupio oštricu ne samo igrača, nego i euforične publike, preuzeo je inicijativu i zaigrao na pobjedu. Ključ promjene bio je kod navijača omraženi Fellaini, koji se neprekidno zalijetao u opasne prodore i tako ne samo stvarao višak prostora i igrača gostiju na polovici Hammersa, nego i natjerao Bilića da povuče njegove ofenzivne bekove na svoju polovicu. Kada smo kod tog dijela Bilićeve momčadi, moramo istaknuti da je Antonio na desnom boku bio totalni promašaj.

 

Van Gaal doazao da je još uvijek iskusni mačak za mladog kolegu: Veliki prevrat Uniteda za koji je najzaslužniji omraženi Fellaini

 

Fellaini izgleda nezgrapno i porugu izaziva češće kod Unitedovih nego suparničkih navijača, ali činjenica je da je večeras zabio odlučujući gol. Puno prije toga, kao što ovdje podsjećamo, "kampiranjem" duboko na polovici West Hama natjerao je Bilića da presloži momčad i zauzme obrambeniji gard, tako da je Van Gaal pokazao da je i dalje iskusni mačak za mladog kolegu. Obrani gostiju tada se bilo lakše obračunati s Payetom, koji je cijelo prvo poluvrijeme proveo potrošen na krilu.

 

Zamisao je bila jasna; od tamo je morao centaršutevima upošljavati Carrolla, koji je bio na valu sjajne forme i hat-tricka protiv Arsenala, ali ne zna se što je bilo predvidljvije kod West Hama - odigravanje baš svake lopte na lijevo za Payeta, ili krajnje limitirani Carrol, koji zna za samo jedan način igranja i poentiranja, a i taj nakon što mu se dostavi lopta, bez koje je na ovoj utakmici ostao do pred sam kraj.

 

 

United je prvo poluvrijeme završio kao bolja momčad. Fellaini i Lingard propustili su velike prilike, Rashford je brzinom i pokretljivošću, te zamjenom mjesta s Martialom stvarao velike probleme obrani domaćih, a majstorska golčina kakvu je zabio u drugom, te situacija u prvom dijelu, kada je sjajno pripremio šansu za Lingarda tako da je zadržao nalet tri suparnika i loptu, koju je zatim u najboljem trenutku pustio suigraču da neometan puca, pokazuju razliku u korist mladog i nebrušenog Rashforda, u odnosu na gotovo deset godina starijeg, ali jednodimenzionalnog i ograničenog Carrolla.

 

 

Kao što smo i predvidjeli, Bilić je u drugom dijelu ključnog čovjeka Payeta, blokiranog na lijevom krilu, poslao iza jedinog napadača Carrolla, a na njegovu stranu postavio Lanzinija i momčad posložio u 4-4-1-1. Očekivali smo puno opasniji West Ham, bolje reći puno opasnijeg Payeta, ali umjesto toga do polovice drugog dijela dva je gola zabio United, dok Hammersi ni presloženi nisu pokazali ništa.

 

Izgubili su previše lopti i da je United bio konkretniji i odlučniji prilikom njihovog oduzimanja u opasnim zonama, utakmicu bi riješio ranije. Ovako je Tomkinsovo herojsko poentiranje deset minuta prije kraja pokrenulo već toliko puta viđenu opću ofenzivu West Hama. Sada juriši nisu donijeli izjednačenje, što je i pošteno s obzirom da je West Ham odigrao jednu od najlošijih, a Manchester United jednu od najboljih utakmica posljednjih mjeseci.