U INDEXOVOJ rubrici Retrosportiva vraćamo se u prošlost i prisjećamo sportaša, klubova i događaja koji su fascinirali svijet prije 20, 30 ili 50 godina. Automoto sport sredinom prošlog stoljeća bio je doslovno igra sa životom i smrti. Nije bilo gotovo nikakve zaštite, motocikli i bolidi bili su iznimno opasni i vozači iz te ere smatraju se najvećim junacima u povijesti sporta na dva ili četiri kotača. Neki od njih bili su uspješni u obje konkurencije, ali John Surtees bio je, jest i bit će jedini u povijesti koji je titulu svjetskog prvaka osvojio i na motociklu i u bolidu Formule 1.

NEPONOVLJIVI Giacomo Agostini u karijeri je osvojio 15 naslova svjetskog prvaka u motociklizmu. Angel Nieto osvojio ih je 13, a veliki Valentino Rossi devet. U Formuli 1 po sedam imaju Michael Schumacher i Lewis Hamilton, a čudo će se morati dogoditi da ih do kraja karijere ne dostigne, a vjerojatno i prestigne Max Verstappen.

Svi navedeni i još niz velikih vozača, što na dva, što na četiri kotača, ulaze u rasprave o najboljima ili najvećima ikad u svojim branšama. No, kad bi se dodjeljivala titula za najkompletnijeg vozača svih vremena, u obzir bi došlo samo jedno ime. I nitko mu nije ni blizu.

I dok su današnji vozači uglavnom djeca bogatih roditelja, koji su im mogli omogućiti milijunske troškove da bi došli među elitu, John Surtees rodio se 11. veljače 1934. godine u prosječnoj obitelji u Tatsfieldu u Engleskoj.

Prosječnoj, ali ne običnoj, jer su i otac Jack i majka Dorothy bili zaraženi brzinom. Jack Surtees imao je dućan s motociklima, a u tridesetima je bio vrlo uspješan u utrkama motocikala s prikolicom. Dorothy je bila bajkerica u pravom smislu te riječi, što je u ono vrijeme bilo nepojmljivo i susjedi bi se zgražali kad bi na svojem Vincent HRD-u projurila ulicom.

Otac ga je s 14 godina ubacio u utrku

Pratila je Jacka na sve utrke po Engleskoj, a mali John spavao bi na zadnjem sjedištu njihova kamioneta. Surtees se stalno motao oko očevih motocikala, kako u dućanu tako i na utrkama. Kako je odrastao, kao klinac je pomagao ocu oko održavanja motora, a kad je imao 14 godina, stari ga je odlučio ubaciti u utrku.

Bio je suvozač u motociklu s prikolicom i pobijedio je na svojoj prvoj profesionalnoj utrci, ali suci su ih diskvalificirali jer je John bio maloljetan. No, u mladom Surteesu tad se rodila ljubav prema motorima, a osobito natjecanju, koja ga nikad nije napustila.

John je molio oca da mu nabavi motocikl s kojim bi se i on utrkivao, ali Jack nije želio sinu ništa dati na pladnju. Imao je jedan stari motocikl Excelsior u dijelovima, koji je stajao u kutu garaže i jednog dana rekao mu je: "Evo ti ove kutije, sastavi motocikl i tvoj je."

Jack nije ni sanjao da bi njegov sin bio u stanju zaista složiti funkcionalan motocikl, ali se zaprepastio kad je vidio koliko daleko je dječak stigao. Shvativši da sin ima smisla za takve stvari, Jack mu je pomogao oko detalja i John je s 15 godina imao trkaći motocikl te se počeo natjecati.

Škola ga nije pretjerano zanimala i Dorothy mu je dala jasan izbor - ili će ići u školu ili će naći posao. Surtees je odabrao drugu opciju i uz pomoć oca dobio je solidan posao u tvornici motocikala Vincent.

"Još onda kad mu je dao motor u dijelovima, moj djed je tati usadio taj stvaralački duh i sve mora napraviti svojim rukama jer nitko drugi to za njega neće učiniti", rekla je Johnova kći Leonora Martell-Surtees. "Tako je naučio živjeti od djetinjstva i to mu je do smrti bila vodilja."

Excelsior, motocikl koji je Surtees sam sastavio, imao je motor od 500 kubika i bio je pretežak za dječaka. John je s njega na utrkama više puta pao nego što je utrke završio. Otac je uspio zamijeniti Excelsior za manji motocikl i John je na njemu u svojoj prvoj utrci vodio sve do samoga kraja, ali onda je počela padati kiša.

Nikad preko vlastitih mogućnosti

John nije želio riskirati i odustao je od utrke, za što ga je otac pohvalio. Surtees je bio svjestan da je premlad, neiskusan i fizički preslab da kontrolira motocikl u uvjetima s kojima se dotad na stazi nije susreo. Surtees je vidio oca kako se utrkuje. Uvijek na granici mogućnosti, ali nikad, nikad preko njih.

Dok je skupljao iskustvo na stazi, Surtees je marljivo radio u tvrtki Vincent. Nije to bila klasična, velika tvornica u kojoj su se na traci štancali motocikli kao danas, već mali pogon u kojem je John odrastao kraj velikih majstora.

Radio je uz Phila Vincenta, tvorca istoimene marke i svojevrsnog revolucionara. Tu je bio i australski izumitelj Phil Irving, koji je kasnije dizajnirao bolid Formule 1 za Brabham, kao i George Brown, poznati vozač i strojar.

"Tako je Surtees u svojim prvim kontaktima s mehanikom, strojevima i izradom motocikala radio i učio uz velike majstore", rekao je njegov dugogodišnji prijatelj i suradnik te 11-struki britanski prvak Sammy Miller. 

"Znanje je upijao kao spužva i nije bio samo jedan od radnika, već je želio razumjeti kako motocikli rade i funkcioniraju. Danas vozači nemaju pojma o tome kako njihovi bolidi rade, niti moraju to znati. No, Johna je to strašno zanimalo a da nije bio ni svjestan koliko će mu to znanje kasnije u karijeri pomoći."

Kad je imao 17 godina, Surtees je uz malu pomoć oca napravio svoj prvi motocikl. Od tvornice Vincent dobio je model Grey Flash od 500 kubika, ali je s očeva motora od 1000 kubika poskidao puno dijelova te ih ugradio na svoj motocikl. U svojoj prvoj cestovnoj utrci na novootvorenoj, legendarnoj stazi Brands Hatch osvojio je drugo mjesto. U sljedećoj je pobijedio.

Postao jedno tijelo s motociklom

"To je vjerojatno bila najvažnija utrka u mojem životu jer smo u njoj moj motocikl i ja postali jedno. Osjećao sam kao da sam jedan njegov dio. Kroz čitavo tijelo sam osjećao kako radi i to je odnos koji morate imati sa strojem da biste iz njega izvukli maksimum. Shvatio sam da samo tako mogu pobjeđivati", rekao je Surtees godinama kasnije.

Najveći vozač tog doba bio je sjajni Geoff Duke. On, manje-više, nije imao konkurencije, ali u jednoj od svojih prvih utrka Surtees je na svojem Grey Flashu, koji je sam sklepao, završio drugi, baš iza Dukea. Od tog trenutka misija je bila samo jedna - pobijediti ga i skinuti ga s trona.

Koliko god John bio dobar, on i otac znali su da njihov motocikl nema šanse protiv talijanske Gilere, na kojoj je sjedio Duke. Trebao im je bolji motocikl i otac je odlučio investirati 280 funti u novi Norton Manx, što je tad bilo puno novca. Usporedbe radi, Surtees bi za pobjedu na nekoj utrci dobio nagradu od pet funti, odnosno morao bi pobijediti na 56 utrka da isplati uloženo.

Godine 1952. Surtees je u sezonu svjetskog prvenstva ušao s novim motociklom. Bio je šesti u prvoj utrci, ali je vozio toliko dobro da se Norton odmah počeo raspitivati o njemu i odlučio ga je dovesti u svoju momčad.

Surteesova velika ljubav bio je i Isle of Man Tourist Trophy, i tada i danas najprestižnija motociklistička utrka na svijetu. Četiri kruga brutalne staze od 60 kilometara kroz sela i gradiće uzela su dotad na desetke života, ali John se nije bojao. Dobio je priliku voziti sa samo 21 godinom, ali mu je na samom početku pukla vilica.

Nastupao u četiri različite klase

"Bilo je to veliko razočaranje za njega i strašno ga je pogodilo. No, koliko god mu bilo teško, nije želio izgubiti fokus s utrkivanja i odmah im se vratio. Jedino što ga je moglo vratiti na pravi put bile su pobjede. Ništa drugo ga nije zanimalo", rekla je Surteesova kći.

Motociklisti su u to vrijeme vozili jako puno utrka. Uz standardne utrke Svjetskog prvenstva, natjecali su se na jako puno manjih, osobito Britanci diljem zemlje. Surtees je nastupao u klasama 125, 250, 350 i 500, a osim što je bio iznimno talentiran vozač, Surtees je bio i veliki patriot.

Bilo je to vrijeme nakon Drugog svjetskog rata, Johnov otac je u njemu i sudjelovao i Surtees je želio da britanski motocikli budu na dobrom glasu i upisuju pobjede. Tako je utrke Svjetskog prvenstva u klasi 500 vozio na Nortonu, na kojem se borio protiv velikih proizvođača kao što su Moto Guzzi, NSU, MV Agusta, Gilera i ostali.

U klasi 250 se na manjim utrkama natjecao na britanskom REG-u, koji je sam prilagodio svojim potrebama, i na njemu ostvario na desetke pobjeda. Njegove rezultate pratile su i strane tvrtke, pa je 1955. dobio ponudu njemačkog NSU-a da vozi njihov motocikl u klasi 250, na što je Surtees pristao i te godine ostvario svoju prvu Grand Prix pobjedu.

No, puno važnije za Johna, na kraju te godine dobio je šansu pobijediti svojeg idola i velikog rivala Geoffa Dukea. Njegov Norton Manx imao je samo jedan cilindar, a Dukeova Gilera čak četiri. No, Surtees je savršeno poznavao mogućnosti svojeg motocikla i uspio je srušiti Dukea u Brands Hatchu i Silverstoneu. Bio je to kraj jedne i početak druge, neviđene ere.

Od 86 utrka u kojima je sudjelovao 1955. godine, Surtees je upisao nestvarnih 70 pobjeda. Norton je bio oduševljen njegovim rezultatima, ali ni oni nisu mogli izvući tvrtku iz financijskih problema zbog kojih se na kraju godine povukla iz utrkivanja.

Strašni grof želio ga je u svojoj ekipi

Za klinca koji rastura po Velikoj Britaniji i pobjeđuje velikane na Svjetskom prvenstvu čuo je i grof Domenico Agusta, utemeljitelj i vlasnik MV Aguste, tad vjerojatno i najpoznatijeg proizvođača motocikala. Domenico Agusta u to vrijeme je bio jedan od najvećih ljudi u motosportu. Bio je Enzo Ferrari motociklizma, mitska figura, koja nije puno govorila, ali je jako dobro znala što radi.

U vrijeme bez interneta i televizije, grof je prikupio dovoljno informacija o Surteesu i uoči početka Svjetskog prvenstva 1956. godine pozvao ga je u svoju tvornicu u Galleratiju, gradiću kraj Varesea, na testiranja. Na dan dogovorenog testiranja padala je jaka kiša i ljudi iz Aguste rekli su mu da testiranje otpada.

"Ne razumijem vas. Ako se možemo utrkivati po kiši, valjda možemo i trenirati. Kakve su to gluposti? Dajte mi motocikl, neću vas iznevjeriti", odgovorio im je Surtees ne znajući da razgovor sa strane sluša grof osobno.

Surtees je po kišurini jurio stazom i oduševio grofa i njegove mehaničare, koji nisu mogli vjerovati koliko John zna o samom motociklu, iako ga nikad prije nije vozio. Rekao im je koje stvari bi morali popraviti, pomagao im je pri dizajnu, a grof Domenico je zadovoljno trljao ruke.

Na prvoj utrci sezone, na notornom Isle of Manu, Surtees je imao konačno pravi motocikl. U klasi 500 pomeo je konkurenciju, a pobijedio je i u klasi 350, ali je u njoj naknadno bio diskvalificiran zbog tehničkih specifikacija motocikla. Bila je to prva pobjeda MV Aguste na Isle of Manu u povijesti, a oduševljeni grof ispunio je Surteesu želju i kupio mu novi BMW-ov automobil, koji je John jako želio.

Očekivala se dominacija MV-a i sljedeće sezone, ali se u njoj pojavio Geoff Duke na ekstremno dobroj Gileri, protiv koje MV nije imao nikakve šanse. U klasi 500 osvojio je tek treće mjesto, a u svim klasama je na MV Agusti u toj sezoni odustao čak 27 puta.

Motocikl jednostavno nije bio dovoljno dobar, a grofa je posebno boljelo što je Surtees u Engleskoj na utrkama izvan SP-a, vozeći svoj stari Norton Manx, upisao čak deset pobjeda. Talijanski mediji počeli su sprdati MV Agustu i isticati kako Surtees na staroj kanti pobjeđuje, a ne može na jednom od najskupljih motora na svijetu.

Bez konkurencije

Grofa je to razbjesnilo pa je Surteesovu ugovoru dodao aneks, koji mu je branio da vozi bilo koji motocikl, koji nije MV Agusta. Pripremali su se za sezonu 1958., a onda im je svanulo u vidu bankrota Gilere i Moto Guzzija, koji su se morali povući iz Svjetskog prvenstva. MV Agusta bila je najbolji motocikl na stazi, Surtees najbolji vozač i nitko, pa ni veliki Geoff Duke, više nije imao šanse.

Od 1959. do 1960. godine Surtees je pobijedio na 32 od 39 utrka Svjetskog prvenstva u kojima se natjecao. Postao je prvi čovjek u povijesti koji je pobijedio na Isle of Manu tri godine zaredom i osvojio je ukupno sedam naslova prvaka u klasama 350 i 500. John se rugao s konkurencijom, koje u biti nije ni bilo, ali veliki problem predstavljala mu je grofova zabrana da se natječe na bilo kojim drugim motociklima.

U prijevodu, Surtees je smio voziti samo Svjetsko prvenstvo, a na drugim utrkama nije mogao nastupati jer mu MV Agusta nije za njih željela osigurati motocikle. U usporedbi s više od 80 utrka, koliko ih je vozio u početku karijere u talijanskoj momčadi, zadnjih godina vozio ih je manje od 20. 

Sve manje je uživao u mlaćenju mrtvih magaraca na nedoraslim motociklima na Svjetskom prvenstvu i nedostajalo mu je izazova. Da je Surtees u tom trenutku karijere, s 26 godina, otišao u mirovinu, bio bi zapamćen kao jedan od najvećih motorista u povijesti, ali nije imao namjeru stati.

Grof Domenico se osigurao da će Surtees svoje umijeće na dva kotača pokazivati samo na njegovim motociklima. No, čak ni lukavi Talijan nije mogao ni sanjati da bi ga Surtees "izdao" tako da se prebaci u nešto što ide na četiri kotača. Takva ideja bila je nezamisliva ne samo Agusti, nego čitavom svijetu.

Igrom slučaja krenuo drugim putem

Ključan trenutak dogodio se 1959. godine na dodjeli nagrada za britanske sportaše godine. Tamo je upoznao Mikea Hawthornea, svjetskog prvaka u Formuli 1, koji mu je rekao da bi trebao probati voziti bolide.

"U pauzama između utrka motociklističkog Svjetskog prvenstva, tata je po Engleskoj uživao u svojem BMW-u, koji mu je grof kupio", rekla je Surteesova kći. "Vozio je s njim tisuće kilometara, ali nije imao nikakvog iskustva u utrkivanju automobilima. Nikad nije ni sjeo u jedan. Hawthorne mu je svašta napričao o Formuli 1 i, iako nije znao ništa o tome, bio je to izazov. A moj otac je živio od izazova."

Još otkad mu je otac dao one kutije s motorom u dijelovima, John Surtees bio je fokusiran isključivo na motocikle, utrke i pobjede. Na izazove. Ništa drugo u njegovu životu nije postojalo, pa tako ni privatni život. Za razliku od automoto zvijezda iz tog vremena, Surteesa nisu pretjerano zanimale ni djevojke. Nije ga se ni viđalo u njihovom društvu, a suparnici iz automoto miljea smatrali su ga čudakom.

Monstruozni egoist. Tako je Surteesa u razgovoru s novinarom opisao jedan njegov vrlo bliski suradnik iz Nortona, koji je tad želio ostati anoniman. Surtees je vidio samo sebe i svoju karijeru, iako nije nikad bio prljav niti konfliktan vozač. Nije ga zanimalo što tko o njemu misli, zanimao ga je samo semafor, a na njemu je na motociklu dosta često bio prvi.

Zadnjih godinu i pol karijere u MV Agusti, Surtees je u slobodno vrijeme vozio krugove u Aston Martinu DBR1. Automobili su mu se sve više sviđali i za 1960. godinu odlučio je kupiti Cooperov bolid za Formulu 2. Kontaktirao je tvrtku Cooper, koja je znala za njegove odlične testove u Aston Martinu i odlučila da će mu dati tvorničku Formulu Junior te ga prijaviti za utrku u Goodwoodu.

"John Surtees nikad prije u životu nije pogledao neku automobilističku utrku", napisao je dugogodišnji novinar i analitičar Doug Nye. "Bio je oko staza gdje su se vozile, ali ih nije gledao. Prva koju je odgledao od početka do kraja bila je ta u Goodwoodu i to jer je bio u bolidu. U svojoj prvoj utrci u automobilu u životu, Surtees je osvojio pole position, a utrku je završio na drugome mjestu, iza velikog Jima Clarkea. Da nije napravio jednu pogrešku, pobijedio bi."

Ljubav s Cooperom trajala je vrlo kratko jer je neviđeni talent u Surteesu odmah prepoznao Colin Chapman, šef Lotusa, koji nije previše razmišljao. Ponudio je Surteesu mjesto u Formuli 1 i John ga je odmah prihvatio.

Tako je 1960. godine John Surtees paralelno vozio Svjetsko prvenstvo u klasama 350 i 500 te Formulu 1 u bolidu Lotusa. Zamislite da u današnje vrijeme Marc Marquez, šesterostruki svjetski prvak u MotoGP-ju, jedan vikend vozi motor, sjedne na avion, otputuje na drugi kraj svijeta i vozi bolid Formule 1. I ne samo da vozi, nego ostvaruje ozbiljne rezultate.

Te godine, u kojoj će osvojiti svjetske naslove i u klasi 350 i u klasi 500, Surtees je nastupio u 14 motociklističkih utrka te u 18 automobilističkih utrka u Formuli 1 i ostalim natjecanjima, i to u šest različitih automobila.

U Silverstoneu, u svojoj drugoj utrci u Formuli 1 u životu, osvojio je drugo mjesto. Bila mu je to tek osma utrka u životu u bilo čemu što ide na četiri kotača. Na sljedećoj utrci ostvario je pole position.

Pobijedio na motoru pa sjeo u bolid

U njemačkom Solitudeu 24. srpnja 1960. godine Surtees je pobijedio na motociklističkoj utrci. Presvukao se, sjeo u bolid i par sati kasnije sudjelovao je u jednoj manjoj automobilističkoj utrci. Nikakvih to tragova nije ostavljalo na njegovoj karijeri na MV Agusti, na kojoj je zadnju pobjedu u karijeri na motociklu ostvario u Monzi.

Talijani su obožavali Surteesa i njegovo vozačko umijeće na ponosu talijanske motoindustrije. Navijači su ga dočekivali kao da je njihov, Talijan, a mediji su sipali komplimente na njegov račun. "Grande John", "Il figlio del vento". Ivan Veliki. Sin vjetra. Nisu oni bili jedini koji su se divili Surteesu. 

Enzo Ferrari bio je zajeban tip. Jako. Istoimenu tvrtku je osnovao nakon što se posvađao s Alfa Romeom i 1939. odlučio napraviti vlastitu firmu i vlastitu momčad. Enzo, blago rečeno, nije volio suprotstavljena mišljenja, barem ne od onih za koje je smatrao da na to nemaju pravo. Njegova je bila i prva i zadnja, a sjedište Ferrarija u Modeni djelovalo je kao nekakvo sjedište mafije na Siciliji.

Ući i izaći moglo se samo uz dopuštenje gazde, a njegovi suradnici, odnosno podanici, živjeli su u ogromnom stresu od velikog šefa. Enzo skoro nikad nije odlazio ni na jednu utrku osim onih u Monzi i Imoli, ali je jako dobro znao tko je John Surtees.

Nakon što se 1962. posvađao sa svim svojim suradnicima, koji su iz revolta otišli od njega i osnovali novu tvrtku, Enzo Ferrari je ponudio mjesto u svojem bolidu Johnu Surteesu. Veliki Enzo bio je, baš kao i pravi mafijaški boss, poznat kao tip koji ne pita dvaput, a poziv Scuderije nije se odbijao. No, Surtees za to nije previše mario.

"John je znao da još nije potpuni vozač Formule 1. Znao je da nema dovoljno iskustva ni znanja da bude dio nečega tako velikog kao što je Ferrari. Nije želio nikoga razočarati, a najmanje samog sebe. Želio je još napredovati u svakom smislu i zahvalio se Enzu na pozivu", prepričao je Nye.

Umjesto glamura crvenih bolida, Surtees je 1962. godine odabrao Bowmaker-Yeoman Racing Team koji su tek uveli nove Lola Mk4 bolide. To je bila u biti Surteesova momčad, u kojoj je John sam podešavao bolide, davao je savjete tehničarima i imao je otvorene ruke. 

Lole nominalno nisu bile pretjerano dobri bolidi, ali je Surtees iz njih izvlačio maksimum. Nakon solidnih rezultata na početku sezone u Aintreuu u Engleskoj Surtees je bio drugi, kao i par tjedana kasnije na zastrašujućoj stazi u Nurburgringu, koju su zvali "zeleni pakao".

Na 22 kilometara dugom krugu, po užasnim uvjetima, Surtees i Dan Guerney u Lolama su bili drugi i treći iza pobjednika Grahama Hilla. Surtees je postao ozbiljan vozač, a novi izazovi u profesionalnoj karijeri su ga malo opustili pa je dopustio i nečemu drugome da mu uđe u život. Te godine oženio je prvu suprugu Patriciju Burke, ali više od braka, odnosno djeca, nije ga zanimalo. Zanimalo ga je samo da bude što bolji, a za to mu je trebao bolji bolid.

Enzo ne moli dvaput

Enzo Ferrari rijetko je molio dvaput, ali Surteesa jest. Po završetku sezone 1962. godine, John je ponovno dobio poziv iz Italije, a ovog puta ga nije odbio. Ferrari je, kažu njegovi kroničari, uvijek iznimno cijenio motocikliste i volio ih je imati u svojim bolidima.

Tazio Nuvolari i Achille Varzi bili su odlični Ferrarijevi vozači, a Alberto Ascari je, nakon kratke i relativno neuspješne motociklističke karijere, 1952. i 1953. Ferrariju donio titulu svjetskog prvaka u Formuli 1. 

Johna Surteesa smatrao je boljim i kompletnijim od svih njih, a posebno je cijenio njegovu volju i želju da sudjeluje u razvoju bolida. Tako je Surtees postao Ferrarijev tvornički vozač, što je značilo da je vozio i utrke Formule 1, ali i ostala natjecanja u kojima je Ferrari sudjelovao.

U prvom nastupu za volanom crvenog bolida pobijedio je na 12-satnoj utrci u Sebringu, što je oduševilo starog Enza. Ferrari je tih godina bio najviše fokusiran na utrke izdržljivosti jer su one najviše pridonosile prodaji automobila, a Surtees se u njima pokazao jako dobrim.

Ferrari se manje fokusirao na razvoj bolida za Formulu 1 pa je Surtees u prve četiri utrke 1964. godine triput odustao te osvojio drugo mjesto u Zandvoortu. Surtees je inzistirao da Enzo posluša njegove savjete i iskoristi znanje koje je imao iz Lotusa.

Surtees je sa sobom u Ferrari donio veliko znanje iz prijašnjih momčadi u kojima je radio na razvoju šasije, a ne samo motora, kojem je Enzo pridavao najviše pažnje. Surteesovi savjeti su upalili jer je u Brands Hatchu osvojio treće mjesto. Onda je ponovno pobijedio na Nurburgringu i polako se počeo dizati u poretku. Pretpredzadnja utrka sezone vozila se u Imoli, u Enzovom dvorištu.

Tjedan dana prije utrke Surtees je sudjelovao na jednoj utrci u Goodwoodu u Engleskoj. Naletio je na dva automobila koji su se sudarili, udario u njih i odletio u zaštitnu ogradu. Pao je u nesvijest, nije mogao spavati i liječnici su mu savjetovali da ne ide u Monzu.

No, iako je od djetinjstva pazio da ne ide preko granice, ovaj put je riskirao jer nije želio propustiti i najmanju šansu da postane svjetski prvak. Surtees je senzacionalno pobijedio u Monzi i uoči zadnje dvije utrke došao u poziciju da se bori za naslov prvaka.

U Watkins Glenu je osvojio odlično drugo mjesto i u završnoj utrci sezone u Mexico Cityju trebalo mu se dosta toga poklopiti da uzme titulu. Graham Hill je imao 39 bodova, Surtees 34 i Jim Clark 30. Bodovi su se dijelili po sistemu 9-6-4-3-2-1. 

Suluda završnica sezone

No, osim velikog bodovnog zaostatka, Surtees je bio svjestan da će Ferrarijevu posebnom sustavu ubrizgavanja goriva jako smetati ogromna nadmorska visina na kojoj se utrka održavala. Treninzi su bili vrlo slabi, a jedan motor je propao dok drugi nije najbolje radio. U kvalifikacijama je bio tek četvrti.

Sjećate se završnice između Verstappena i Hamiltona u Abu Dhabiju 2021. godine? Ovo nije bilo ništa manje dramatično. Clark je startao prvi, nebitni Dan Guerney s drugog, Hill s trećeg i Surtees s četvrtog mjesta.

Odmah na startu, Johnu je zablokirao motor i pao je na 13. mjesto te se njegov naslov prvaka činio kao znanstvena fantastika. Do završnice utrke dovukao se do petog mjesta, a ispred njega su se Hill i Lorenzo Bandini, Surteesov momčadski kolega, borili za treće. Došlo je do sudara, zbog kojeg je Hill izgubio par pozicija, da bi Britanac uskoro morao odustati zbog slomljenog auspuha i gubitka snage.

Poredak je sad bio Guerney-Clark-Bandini-Surtees i da je tako ostalo do kraja, Clark bi osvojio naslov. No, u predzadnjem krugu na Clarkovom Lotusu procurilo je ulje te je i on morao odustati. Surtees je sad bio treći i trebalo mu je drugo mjesto, odnosno šest bodova, da u poretku prestigne Hilla. 

U Ferrariju su shvatili da nekako Bandiniju moraju dojaviti da uspori i propusti Surteesa, koji je puno zaostajao. Svi mehaničari došli su do ograde u ciljnoj ravnini i mahali Zandiniju uoči zadnjega kruga da uspori, što je ovaj i učinio.

Surtees je imao dovoljno vremena da ga sustigne te je u cilj ušao kao drugi i osvojio povijesni naslov prvaka s bodom više od Grahama Hilla. Prvi put u povijesti svjetski prvak u motociklizmu postao je svjetski prvak u Formuli 1.

Ferrari je osvojio konstruktorski naslov, a Surtees je iste godine u Le Mansu za volanom Ferrarija osvojio treće mjesto. Paralelno s karijerom u Ferrariju, Surtees je izvan svijeta Formule 1 za svoj gušt razvijao bolid za Team Surtees, koji se uspješno natjecao u drugim utrkama koje nisu bile dio Formule 1 u novim bolidima Lola T70.

Gledao smrti u oči

No, iako je osvojio naslov prvaka za Ferrari, Surtees je unutar talijanske momčadi imao ogromnog protivnika u liku Eugenija Dragonija, direktora Scuderije, koji je forsirao talijanske vozače ispred Surteesa. Prema Johnovu svjedočanstvu, njemu je uporno gurao slabije bolide i čak i podmićivao neke novinare da ga javno kritiziraju.

U sezoni 1965. Dragoni mu je nakon četiri uspješne utrke pouzdani bolid 158 zamijenio novim, eksperimentalnim 1512, dok je Bandini i dalje vozio 158-icu. Novi bolid, s nepouzdanim motorom s 12 cilindara, bio je vrlo problematičan i Surtees je bio jako ljutit na Dragonija, a Enzo Ferrari se s tim nije želio baviti.

John je bio sve aktivniji u Team Surteesu koji je sve više radio na razvoju bolida i u rujnu 1965. došao je na utrku na stazi Mosport u Kanadi. Lole su vozili on i Jackie Stewart, koji se nakon treninga požalio Johnu da mu se automobil čudno ponaša.

Surtees je sam sjeo u njega i otišao odraditi jedan krug da vidi o čemu je riječ. U jednom zavoju pukao mu je čitav prednji ovjes, Surtees je izgubio kontrolu, zabio se u rub staze, preokrenuo se i izletio izvan staze u omanju provaliju.

"Rebra su mi probila oba bubrega, pukla mi je zdjelica, slomio sam nogu, uništio sam par diskova na kralježnici, a liječnici su zaključili da mi se zbog svega toga lijeva strana tijela skratila desetak centimetara u odnosu na desnu", rekao je Surtees.

Liječnici su ga operirali i tih desetak centimetara su raznim zahvatima smanjili na samo dva i pol, što je Surteesu bilo prihvatljivo. Kad je ustao iz kreveta, morao je ponovno učiti hodati. Na opće zaprepaštenje, šest mjeseci nakon što je za dlaku izbjegao smrt Surtees je bio u Ferrarijevom bolidu na startu nove sezone 1966. godine.

"Nije mi se bilo lako vratiti jer sam se bojao da sam ja bio kriv i da bi mi se nešto slično moglo ponoviti. Nisam želio ponovno uzimati taj rizik. No, moji tehničari rekli su mi da nesreća nije imala veze sa mnom, nego da su oni pogriješili. U bolidu su bili dijelovi koji tamo nisu smjeli biti i zato se sve raspalo. To mi je bila velika utjeha", rekao je Surtees.

U prvoj povratničkoj utrci morao je odustati zbog problema s bolidom, ali je već u Belgiji, devet mjeseci nakon nesreće, osvojio prvo mjesto. No, odnosi u Ferrariju bili su nepovratno narušeni.

Dragoni mu zabio nož u leđa

Kao najbolji Ferrarijev vozač utrka izdržljivosti, Surtees je trebao biti prvo vozač na 24 sata Le Mansa. On i Bandini trebali su biti dobitna kombinacija za momčad koja je pobjeđivala prijašnjih godina, ali mu je Dragoni u zadnji trenutak rekao da neće ići u Francusku.

Uz to, Dragoni je stalno govorio Enzu Ferrariju da Surtees njihovu tehnologiju koristi u svojem Team Surtees za razvoj Lola, pa je i taj odnos postao zatrovan i konačno je došlo do razlaza. Slučajno ili ne, Ferrari je te godine izgubio u Le Mansu od novih Fordova i gubit će još godinama, a Surtees je prešao u momčad Coopera, s kojom je sezonu Formule 1 završio na drugome mjestu.

Bio je to njegov zadnji dobar plasman u Formuli 1 u kojoj se zadržao do 1972. godine, ali s drukčijim motivima. Njegovu posvećenost razvoju bolida pratio je Soichiro Honda, koji je želio istupiti iz Formule 1, ali je od toga odustao kad mu se ukazala prilika da dovede Surteesa. 

Honda je želio da Surtees ne bude samo vozač nego da bude i šef razvojnog tima bolida, što se Johnu jako svidjelo i puno stvari iz njegove ere Honda je koristio u razvoju kasnijih bolida. Surtees je 1967. u Monzi, u Enzovu dvorištu, u Hondi upisao zadnju pobjedu u karijeri. Istovremeno je njegov Team Surtees na utrkama u Kanadi i Americi nizao pobjede, ali Hondi nije išlo najbolje.

Surtees je odbio voziti bolid za 1968. godinu jer je smatrao da je taj bolid od magnezijskih komponenti lijes na kotačima, koji će prije ili poslije nekoga ubiti. I ubio je Joa Schlessera, kojemu se bolid u drugom krugu utrke u Francuskoj zapalio, a Schlesser se iz njega nije uspio izvući.

Zadnje tri godine F1 karijere Surtees je vozio za svoj Team Surtees, koji se povukao iz natjecanja zbog nedostatka financija. No, Surtees Racing Organizations se do 1978. natjecao u Formuli 5000 i Formuli 2 i imao je solidne rezultate. U tih osam godina, SRO je izradio 100 bolida, što je bio nevjerojatan broj za tako malu tvrtku, koju je 1978. morao raspustiti jer je čitava priča postala preskupa.

Prodao licencu Williamsu

Godinu dana ranije Surtees je F1 licencu za svoju momčad prodao Franku Williamsu, koji je osnovao Williams Racing i tako je John Surtees završio svoju profesionalnu natjecateljsku karijeru. Kao vozač startao je 621 utrku u svim natjecanjima i upisao nevjerojatnih 290 pobjeda i 103 postolja. U prosjeku, pobjeđivao je u gotovo svakoj drugoj utrci.

Želio se više posvetiti sebi i stvaranju obitelji, ali se godinu dana kasnije razveo od Patricije Burke i iste godine oženio Janis Shearu. S njom je u braku bio samo tri godine, do 1982. Ubrzo je upoznao svoju treću suprugu, Jane Sparrow, koju je oženio 1987. godine i dobio troje djece, Leonoru, Edwinu i Henryja, iako je prešao 50 godina života.

"Bio je potpuno posvećen obitelji i nama klincima. Imao je svo vrijeme svijeta za nas, koje možda ne bi imao dok se ozbiljno bavio utrkama. Ulozi roditelja pristupio je kao i svemu u životu - maksimalno posvećeno i odano. Bio je divan otac i divan suprug našoj mami", rekla je kći Leonora.

Surtees je redovito sudjelovao u svim revijalnim utrkama i bio je najveći ambasador Goodwood Festival of Speeda, poznatog festivala automotosporta. Godine 1991., kad je imao 57 godina, rodio mu se sin Henry, koji se ubrzo pokazao kao iznimno talentiran u kartingu. Geni, zar ne?

Posvetio se Henryjevoj karijeri, koja je s vremenom došla do Formule 2 i dobro se razvijala, ali se onda dogodila nezamisliva tragedija. Nakon što je on sam preživio jednu tešku nesreću i bio u par manjih, John Surtees je duboko u mirovini ostao bez sina, koji je poginuo na stazi.

Henry Surtees je na Brands Hatchu, stazi brojnih očevih pobjeda, vozio iza Jacka Clarkea, kojemu se nakon kontakta sa zidom odvojio kotač s bolida. Spletom nevjerojatnih okolnosti, kotač je skakutao po stazi i pogodio Henryja u glavu. Pao je u nesvijest, zabio se u ogradu i par sati kasnije preminuo u bolnici.

Gubitak sina shrvao je Johna, ali ga nije slomio. Nakon što je donirao Henryjeve organe Surtees je osnovao fondaciju u sinovljevo ime, kojom je želio poboljšati sigurnost mladih vozača na stazama. Osim toga, fondacija je razvila i helikoptersku mrežu za hitne intervencije u Velikoj Britaniji, koja ne pomaže samo unesrećenima na utrkama, nego svima, kojima je pomoć potrebna.

Johnu Surteesu je staza jako puno toga u životu dala, ali mu je još više i uzela. No, unatoč tome, Surtees je do zadnjeg dana svojeg života 2017. godine redovito bio na stazi.

Sudjelovao je na revijalnim utrkama, a ljudi su u nevjerici gledali kako čovjek s gotovo 80 godina juri stazama na prastarim motorima ili u prastarim bolidima. Mnogi od njih nisu vjerojatno znali da su imali priliku gledati čovjeka kakav se vjerojatno nikad više neće roditi.