ŽELIMIR MEŠNJAK (39) ovog ljeta preuzeo je Mladost iz Ždralova. Riječ je o klubu koji se nalazi tik uz Bjelovar i koji se natječe u SuperSport Drugoj NL, trećem rangu hrvatskog nogometa. Mešnjak je pratiteljima domaćeg nogometa poznat kao pomoćnik u Slaven Belupu.

U ljeto 2021. godine postao je pomoćnik trenera Deana Klafurića, koji je koprivničkog prvoligaša vodio u sedam utakmica SuperSport HNL-a. Klafurića je uslijed loših rezultata bio zamijenio Zoran Zekić i Mešnjak je ostao u njegovu stožeru do lipnja 2023. godine, kada je Zekić također napustio klub. Zekića je naslijedio Nizozemac Ricardo Moniz, no Mešnjak ovaj put nije nastavio suradnju sa Slavenom, već je otišao u Ždralove.

Mešnjak je u intervjuu za Index govorio o prelasku iz profesionalnog u amaterski klub i tome što ga je ondje dočekalo te suradnji Ždralova i Slavena. Prisjetio se i kako je s 25 godina postao trener i opisao kako su mu ozljede ograničile igračku karijeru na nastupanje za Čakovec, Križevce, ludbrešku Podravinu, Koprivnicu, Mali Otok i austrijske niželigaše.

Otkrio je kako je bilo raditi s Klafurićem i Zekićem i što uopće znači biti pomoćnik u HNL-u i kakve je poslove obavljao. Za kraj je najavio kakav nogomet planira igrati sa Ždralovima, čija sezona počinje gostovanjem u Karlovcu u subotu 19. kolovoza.

Kako ste postali trener Mladosti iz Ždralova?

Dogodilo se prilično neplanirano i naglo. Nakon prekida suradnje Slaven Belupa s trenerom Zoranom Zekićem i njegovim stožerom, moja prva ideja bila je vratiti se u školu nogometa. Već sam složio plan i program za kadete koje sam trebao preuzeti. No Ante Petrović napustio je Ždralove iz privatnih razloga te je klub tražio trenera.

S obzirom na to da su Slaven i Ždralovi, nazovimo to tako, bratski klubovi, došlo se do mojeg imena. Nakon toga se sve brzo razvilo. Moj cilj je raditi sa seniorima te smo se doslovno u pet minuta sve dogovorili.

Da, u trećem rangu hrvatskog nogometa vodio sam i Koprivnicu. Trener sam postao s 25 godina, prvo mlađih dobnih kategorija u Graničaru iz Legrada. Nakon toga vodio sam Mladost iz Malog Otoka te tri godine Dravu iz Novigrada Podravskog, što je bio četvrti stupanj natjecanja.

S 32 godine dobio sam poziv Koprivnice, u kojoj sam proveo 13 mjeseci, spasivši klub od ispadanja iz lige, da bismo drugu sezonu također ostali u ligi. Potom sam 1. siječnja 2018. otišao u Slaven, gdje sam bio dosad.

Dolazak u Ždralove Vam je, kao samostalnom treneru, najveći posao dosad?

Individualno sigurno, da. Iako, Prve HNL kadeta i juniora nisu za podcijeniti. Igrate protiv vrhunskih talenata i trenera, od kojih puno igrača igra na razini reprezentacije i klubova poput Dinama i Hajduka. 

Iz profesionalnog kluba došli ste u, zakonski gledano, amaterski klub. Što Vas je dočekalo u Mladosti?

Infrastruktura, uvjeti za rad, ponašanje i vođenje zaposlenika i igrača kluba su na višoj razini no što sam očekivao. Naravno, nije na razini najboljih hrvatskih klubova, ali je Mladost po puno toga na visokoj razini. 

Po pitanju ekipe i igrača, teško mi je vući usporedbe jer ne znam kako je bilo ranije. Otkako sam ovdje, radimo na prvoligaški način. Igrači su jako dobro reagirali. Dakako, teško im je i naporno jer je ovo iskorak u njihovim karijerama. Dosta utječem i na ljude u klubu. Ako ćemo zajedno napredovati i biti ponizni, jer ne smijemo gledati samo sebe, možemo samo rasti.

Mladost je u proteklih par sezona promijenila dosta trenera. Je li Vas toga strah?

Apsolutno ne. Ne mogu komentirati jer nisam bio uključen u zbivanja u klubu. Što se mene tiče, moji su koferi uvijek spremni. Trenerski posao je takav. Postoje dvije vrste trenera: oni koji su dobili otkaz i oni koji će ga dobiti. S druge strane, vjerujem u svoj rad. Rezultat je maćeha svega, pogotovo u klubu koji ima ambicije za nešto više.

Spomenuli ste suradnju sa Slaven Belupom. Imate li trenutno njihove igrače, odnosno hoćete li ih imati?

Trenutno u kadru nemamo nijednog, ali imamo mogućnost dvojnih registracija, što bi trebalo biti na obostranu korist. Možemo koristiti Slavenove igrače, koji tamo imaju manju minutažu, a nama mogu pomoći. Pritom ne smijemo zanemariti vlastiti kadar, dečke koji vrijedno rade.

Nije u redu da se netko pojavljuje svakih par tjedana i ima zagarantirano mjesto. Slaven u tome mora imati svoju korist, ali se jednako tako dolaskom nekog njihovog igrača ne smije narušiti hijerarhija naše svlačionice.

Kakva je trenutna momčad Ždralova?

Gledao sam nekoliko utakmica SuperSport Druge NL prošle godine. Liga je dobra, razvojna, idealna za mlade igrače. Postoji pravilo da trojica mladih igrača moraju igrati 90 minuta, a za svaku utakmicu imamo ih šestoricu u rosteru. Prednost Mladosti u odnosu na ostale klubove jest što ima juniore u Prvoj HNL. Na taj način možemo igračima dati adekvatnu minutažu. 

Generalno sam zadovoljan svojom ekipom, s time da uvijek može bolje. Ponekad je teško balansirati. Naime, imamo jednu-dvije pozicije za koje konkuriraju mladi, razvojni igrači, ali su na njima već najbolji stariji.

Nije dobro igrača s njegove pozicije stavljati na drugu poziciju i tako dobiti poluproizvod. U tome imamo mjesta za napredak, bilo kroz promjenu sustava igre ili kroz promjenu načina igre. Svakako želim najbolje igrače na njima najboljim pozicijama.

Prvo ime momčadi je Dmytro Lopa (34), nekadašnji ofenzivni veznjak Osijeka za koji ima 129 nastupa.

Igrao je za Osijek, u prvoj ukrajinskoj ligi, nastupao za Puškaš Akademiju u Mađarskoj... Vrijedno radi, na njemu se ne vidi broj godina i psihološka trauma s obzirom na to što se događa u njegovoj zemlji. Vedar je i nasmijan, dobri duh svlačionice. Istaknuo bih i Antonija Azinovića, čija je karijera bila ozbiljna u Sloveniji, Makedoniji i Rumunjskoj. Bogatstvo je imati ih u svlačionici.

Vaš otac Slavko je također trener. Jeste li zbog njega postali i vi?

On je sigurno bio najveći utjecaj. Oduvijek smo po kući imali očeve papire na koje je pisao sastave i sustave. Kada odrasteš u takvom okruženju, jasno je da te zainteresira. Krenuo sam kao trener s 25 godina, a sada je i deset godina mlađi brat završio UEFA B razinu obrazovanja.

Gledam i svoje klince od 11 i 6 godina, koji papirićima slažu postave ili postavljaju dinosaure i golove na krevet. Okolina, najbliži obiteljski krug, imaju najveći utjecaj. Otac mi je usadio ljubav prema nogometu. Supruga me također podržava.

Kakva je bila Vaša igračka karijera?

Najčešća priča. Talentiran, dobar, katastrofalan prijelaz iz juniora u seniore obilježen ozljedama, operacijama, problemima s leđima, tri puta pucanje trbušnog zida... Imao sam disbalans mišića, od rođenja nemam punu ekstenziju ni u jednom koljenu. Jedno je vuklo drugo, a medicina mojeg okruženja nije mogla riješiti probleme.

Išao sam i preko granice boli. Na kraju sam odigrao stotinjak utakmica druge lige. Tijelo nije dobro odgovaralo na najveće napore pa sam morao smanjiti razinu na kojoj sam se natjecao. S obzirom na ono što sam dobio u smislu tijela, zadovoljan sam karijerom. I danas igram rekreativno u svojem selu.

Vaš otac je, reklo bi se, trener stare škole, dok ste vi mladi. Što kažete na pojam laptop-trenera?

Moramo ići u korak s vremenom. Ne bih trenere etiketirao kao laptop-trenere. Treneri danas više koriste tehnologiju kako bi si pomogli. Problem je ako su isključivi. Stariji kov trenera možda uopće ne prihvaća novi način rada.

S druge strane, problem modernih trenera jest što ne žele slušati o starijem načinu rada. A on je temelj modernog. Jedno bez drugoga ne ide. Nemaš li prošlost, kako ćeš imati budućnost? 

U Slaven Belupu bili ste pomoćnik Deanu Klafuriću i Zoranu Zekiću. Što radi pomoćnik u SuperSport HNL-u?

Pomoćnik u HNL-u se naradi. On je rame za plakanje igraču. Mora vrlo dobro selekcionirati informacije koje idu prema treneru, neko iskrivljeno ponašanje. Potrebno je odvagnuti kako ne biste oštetili igrača, a istovremeno morate treneru, koji stoji iza vas, dati informaciju kako bi mogao pravovremeno reagirati za dobrobit ekipe. Tako ste često između dvije vatre.

Po pitanju trenerskog dijela, potrebno je dobiti povjerenje glavnog trenera, što se ne dogodi preko noći. Zekić je, kada je došao u klub, sigurno prvih mjesec dana ispipavao situaciju, provjeravao kakav sam i kako radim te razmišljao imamo li uopće jednako mišljenje o nogometu. Kako je vrijeme prolazilo, davao mi je puno više prostora kako bih se izrazio na obostrano zadovoljstvo.

Posao nije lagan, osobito zato što je mene na mjesto pomoćnika postavio Slaven Belupo, a nisam bio kadar Zorana Zekića po dolasku. Klub tada očekuje da pomogneš mladim, domaćim igračima, koji su temelj kluba.

Naravno, ako te trener gleda kao nekoga tko će napraviti problem, onda brzo nastaju poteškoće. Međutim, Zekić i ja smo kliknuli na prvu. Mogu reći da boljeg trenera kao pomoćnik nisam mogao imati. Puno mu hvala na tome.

Možete li opisati kako izgledaju situacije u kojima ste, kao pomoćnik, bili igračima rame za plakanje?

Bilo je situacija na treningu u kojima igrač ne shvaća kontekst događaja. Recimo, trener namjerno pokušava izazvati stres kod igrača i dovesti ga u neugodnu situaciju. Time želi simulirati situaciju koja se događa na utakmici. 

Igrač to ponekad jako loše prihvati pa bih ja vidio da nismo pogodili s izazivanjem stresa, što je moglo biti kontraproduktivno na utakmici. Tada bih ga zagrlio, odvukao na stranu i objasnio što glavni trener želi. Igračima to puno znači.

Također, morao sam bodriti igrače koji, primjerice, nisu nastupili mjesec dana. Rekao bih im da je trenutno takva situacija i da se moraju boriti. Ako bi igrač spustio glavu, ubrzo bi nestao. Nekolicini sam pomogao upravo takvim pristupom. Kasnije se pokazalo da su neki izrasli u standardne članove momčadi.

Da, pomoćni trener ponekad mora biti prijatelj, ali s dobro postavljenom linijom do koje prijateljstvo ide. Prije svega ste u službi kluba i trenera. Individualni pristup igraču je treći zadatak, ali to je zatvoren krug. Važno je dobro balansirati, što se ne može naučiti.

U teoriji znaš što bi trebao napraviti, no moraš svakodnevno učiti. Velika mi je satisfakcija što se i danas čujem s velikim brojem igrača, s kojima sam ostao u prijateljskom odnosu, iako mnogo njih nije imalo veliku minutažu.

Neki igrači nerijetko imaju privatne, obiteljske probleme, dok drugi ne shvaćaju zadatke koje moraju izvršiti. Bilo je i problema kada je igrač ljutit na Upravu kluba. Kao pomoćnik morao sam biti amortizer kluba. 

Igrači su različiti. Dio njih potrebno je zagrliti, a na neke viknuti kada postanu letargični. Ono što ne možeš samostalno riješiti moraš reći glavnom treneru. U konačnici je njegova riječ posljednja i njegova je glava prva na panju.

Trener Zekić je direktan u izjavama iako nikad nije imenovao kritiziranog igrača. 

Ništa nismo igračima govorili iza leđa. Što je trebalo biti rečeno, nije se govorilo po kafićima i velikim sastancima, već direktno igraču u četiri oka. Obrazac ponašanja koji može štetiti cijeloj svlačionici rješavao se pred svima.

Ono što može štetiti samom igraču nije se spominjalo pred svima kako bi se zaštitio integritet pojedinca. To se pokazalo uspješnim, cijelo vrijeme imali smo svlačionicu iza sebe.

Dean Klafurić vodio je Slaven Belupo u sedam utakmica na početku sezone 2021./2022. On je karakterno potpuno drugačiji od Zekića.

Proveo sam pripreme i prvih sedam kola s njim, otprilike tri mjeseca. Bio je korektan. Kao trener nisam se mogao izraziti kao kod Zekića, ali teško je išta reći jer je kratko trajalo. Klafurić je htio razvijati mlade igrače, samo što tada nismo imali kvalitetu da bismo dugoročno ostvarivali rezultate.

Apsurdno je što nam je medvjeđu uslugu napravila pobjeda protiv Dinama na Maksimiru u prvom kolu. Mislili smo da ćemo s tim kadrom moći gurati, ali se vrlo brzo pokazalo da nije tako. Dolaskom Zekića doveli smo i još pet-šest igrača poput Zapate, Caimacova, Grgića, Utina... Nije to više bila ista ekipa. Nažalost, potrošio se dobar čovjek i dobar trener, ali profesionalizam nema milosti.

Kako igračima koji nemaju veliku minutažu objasniti da ima kvalitetnijih od njih?

Nikad igračima nećeš reći da su manje kvalitetni. Moraš im isticati vrline i poticati ih da na njima rade. Ono što ne valja moraš ispravljati kroz treninge kako bi ekipa rasla. Na terenu možeš stvoriti okolnosti u kojima će igraču biti lakše. Riječ je o dugoročnom procesu.

Kada se adaptiraš na način rada, a protivnici se priviknu na tebe, potrebno je podići razinu i, na primjer, preuzeti više rizika. S trenerom Klafurićem nismo bili spremni za građenje igre od vratara. Jednostavno nismo imali kvalitetu. Bi li ona došla i kada, ne znam. Klafurić je bio siguran da će doći, ali nije bilo vremena. Rezultatski smo pali i došlo je do nesretne smjene.

Jeste li u Slavenu imali igrača s velikim mišljenjem o sebi koji vam je stvarao probleme?

Jesmo. Prvo, svi nogometaši na razini HNL-a imaju izražen ego. Nema nijednog koji nema. Svi ga pokazuju na različite načine, netko želi lijepu riječ, netko želi lijepo složenu robu, netko želi da mu se na treningu pet puta istakne vrhunski slobodni udarac, netko traži malo poštovanja u smislu da ne nosi stvari...

Problem je kada ego naruši hijerarhiju u svlačionici. Na primjer, imali smo starije igrače koji nisu igrali i nisu prihvaćali situaciju, već su imali svoju viziju. Tada je potrebno puno razgovarati i pokušati dokazati da su potrebni ekipi. Tko se s time ne može pomiriti, ide dalje, ima još klubova.

Kada je Zekić napustio Slaven, jeste li očekivali priliku na mjestu glavnog trenera?

Lagao bih kada bih rekao da nisam. U tom je smjeru komunikacija išla i nakon odlaska trenera Klafurića. Nije se znalo da će Zekić brzo doći. Sportaš sam, imam se pravo nadati. Bio sam projekt kluba i apsolutno sam očekivao šansu.

No klub se odlučio za inozemnog trenera (Ricardo Moniz, op. a.). To je legitimno, ali mi nije previše drago. S druge strane, tko sam ja da se petljam u odluke kluba? Na meni je raditi i pokušati se isprofilirati kao samostalni trener i jednoga dana dočekati šansu.

Ne bih rekao da sam ljutit na Slaven, više razočaran. Puno mi se stvari dogodilo u kratkom roku. Izgubio sam prijatelja (Zekića, op. a.), bili smo u svakodnevnom kontaktu, a sad je stotinama kilometara daleko (Zekić je postao trener albanskog kluba Partizani, op. a.). Izgubio sam stožer, profesionalni odnos s ocem koji je stalno tamo bio.

I moja su djeca proživljavala sve što sam imao na poslu. No kako ću biti ljutit? Slaven mi je ponudio mjesto pomoćnog trenera. Međutim nisam se više vidio u toj ulozi. Život ide dalje. Nema zle krvi.

Slaven Belupo se prije dvije godine pod trenerom Klafurićem okrenuo domaćim igračima, da bi u ovom prijelaznom roku s trenerom Monizom došlo puno stranaca. Što mislite o toj promjeni?

Najbolje je kada imaš kvalitetne, domaće igrače. Takvi uvijek trebaju dobiti šansu. No oni moraju znati da šansa ne dolazi samo zato što su domaći. Ne smije se ugroziti stabilnost kluba, što je minimalno ostanak u ligi kako bi uopće razvijao nogometaše. U stresu borbe za ostanak ne možeš raditi s mladima.

Ne znam je li dolazak novih igrača odluka trenera Moniza, direktora kluba, koordinatora za struku ili zajednička strategija kluba, to morate pitati njih. Uvijek sam za domaćeg igrača, ali isključivo ako je kvalitetan. Ako je strani igrač izrazito bolji, neka igra. Kada je kvaliteta 50:50 ili čak 60:40 u korist stranog igrača, ja sam za domaćeg.

Do 1. rujna, odnosno završetka prijelaznog roka, igra se jedan HNL, a nakon toga drugi. Bit će još puno transfera. Tek kada prijelazni rok završi možemo pričati tko bi gdje mogao završiti. Slaven je doveo dosta dobrih igrača. Nekoliko ih je ozlijeđeno pa će biti potrebno vrijeme kako bi se sve posložilo.

Kada dostigne potrebnu razinu, Slaven će imati konkurentnu ekipu. Igračima Rudeša nedostaju utakmice prve lige. Slaven se može boriti s Istrom, Lokomotivom, Varaždinom i Goricom za mjesta od šestog do devetog. Slaven će biti stabilan i ostat će u HNL-u.

Radili ste s Lovrom Zvonarekom (18), kojeg je Slaven Belupo prošle godine prodao Bayernu. Što mislite o njemu?

Kao mladi trener nisam imao iskustvo rada s takvim talentom. Bilo mi je teško procijeniti je li talent za Bayern, Dinamo, Real Madrid ili će ostati na razini lokalnog talenta. Kada ga je trener Tomislav Stipić priključio prvoj ekipi i kada sam vidio kako se nosi s prvoligaškim igračima, shvatio sam da se radi o ekstra talentu. 

Bio sam mu trener u kadetima i kod mene je debitirao za juniore. Skromnije dijete s toliko zdravog pristupa nogometu, a istovremeno toliko talentirano, nikad nisam vidio. Želim mu puno sreće. Neka bude zdrav i njegova karijera nije upitna.

Kakvi su ciljevi s Mladosti i kakav nogomet želite igrati?

Želim igrati nogomet koji će me što dulje ostaviti na klupi Mladosti. Možemo igrati najljepši nogomet i biti deveti ili najružniji i plasirati se u viši rang. Biram drugu opciju. Postoje ciljevi kluba i moj ih je zadatak ispuniti. Naravno, želim da zabijamo golove i igramo ofenzivno, ali neću se libiti biti pragmatičan kako bih došao do rezultata.