Mjesecima smo zajedno s nabrijanim medijima i zapjenjenim ekonomskim analitičarima u televizijskim studijima pratili tu uzbudljivu utakmicu, navijali za Agrokor i jebali majku pokvarenim slovenskim fićfirićima što su kmečali na svaki Todorićev malo muškiji start, stvarali nepodnošljiv pritisak na suce i na sve načine pokušavali nam ukrasti pobjedu čistu kao suza. Nedostajalo je još samo da na Rivi ili Jelačića placu osvanu Karlovačko-korneri, navijački šatori u kojima bismo pratili izravan prijenos iz Ljubljanske burze, da na koncu u tijesnim majicama na crvene kvadratiće pijani od sreće i piva poskačemo u more i fontane, slaveći uvjerljiv trijumf Agrokora i osvetu za Piranski zaljev.

 

Nema, naime, suštinske – nema zapravo ni fizičke - razlike između navijanja za Agrokor i hrvatsku nogometnu reprezentaciju. Potpuno jednako je snažni Todorićev Agrokor nacionalni interes kao što je to nogometna reprezentacija, i potpuno jednako je Hrvatski nogometni savez Mamićev privatni koncern kao što je Agrokor Todorićev.

 

 

Posve jednako reprezentacija je u tom koncernu ono što je Todoriću Konzum: Dinamo u toj podjeli dođe otprilike Tisak, dnevni izvor svježe gotovine, Rijeka bi, recimo, bila Mercator, a ostali seoski klubovi HNL-a poljoprivredni kombinati što reprezentaciju opskrbljuju govedinom i svinjetinom za izvoz. Davor Šuker poslušni je predsjednik Upravnog odbora, Ante Čačić pouzdani, vrijedni i neambiciozni - dakle idealni - poslovođa SuperKonzuma, a sudac Bruno Marić iskusni vozač viljuškara.

 

U toj korporativnoj organizaciji navijači su, jasno, točno tamo gdje i u Konzumu: na parkiralištu, tražeći po džepovima dvije kune za kolica, da u golemom hangaru ''kupuju hrvatsko''. Domoljubni koncept, takozvani ''kult reprezentacije'', nije naime ništa drugo doli prizemna, imbecilna korporativno-marketinška prevara tipa ''iz ljubavi prema Hrvatskoj'': Joe Šimunić kao pomoćnik selektora Čačića, primjerice, samo je kartonska reklama nad plećkama i buncekima u mesnici Mamićeva Konzuma – ''navijajmo za hrvatsko''.

 

 

Najzad, nije nogomet jedino što su kumovima, netjacima i konjokradicama rasprodali po kunu, podvalivši Hrvatima taj biznis kao grandiozni historijski projekt nacionalne države. Nogomet, naravno, nije isto što i trgovački lanac, brodogradilište, banka ili telekom, ali u toj razlici i jest njihov realno veličanstven uspjeh, onaj što ga je precizno uočio moj prijatelj i bivši susjed Mario Stanić, ustvrdivši kako su vjerojatno prvi u povijesti igre uspjeli nemoguće, dakle odnaroditi nogomet: klinički mrtvoj Hrvatskoj čak ni nogomet ne treba kao pučka, proleterska zabava i anestetik za revolucionare, kakav funkcionira u ostalim nogometnim kulturama. Hrvate zaista nikad ne možeš dovoljno podcijeniti, nije se rodio tko je na njima novac izgubio: oni su ono što je u kladionicama, recimo, Hajvalia iz kosovske Gračanice.

 

 

Za takav Mamićev privatni koncern, eto, oni šaraju lica trobojnicama i urlaju ''Za dom spremni!'', nervirajući se kad ''repka'' izgubi od Norveške i gazdi Mamiću spusti cijenu Marka Pjace za milijun i po eura, ili pak mahnito skačući u fontane kad Dinamo pobijedi Arsenal, slaveći točno i samo to što je konjokradica vratio onaj milijun i po, i baš ništa drugo.

 

''Mrzim repku!'', slavni grafit s vrha splitske Ulice prvoboraca, ili kako se već sad zove, jedini je stoga moralno i etički ispravan stav prema tom korporativno-fašističkom deponiju.

 

Jebala vas repka.