DUBRAVKO PAVLIČIĆ umro je na današnji dan 2012. u Elcheu, tiho i diskretno, kako je 44 godine i živio.

 

Bio je reprezentativac Hrvatske i omladinski prvak svijeta s Jugoslavijom, igrač Dinama, Rijeke i nekoliko klubova u Španjolskoj, koja mu je bila druga i posljednja domovina, a Alicante je grad koji je izabrao za život.

 

Dudo je otišao prerano, nakon duge i teške bitke s rakom gušterače. Tijekom karijere bio je poznat kao odličan i borben branič koji je znao zabijati, ali prije svega kao skroman, samozatajan i svugdje omiljen čovjek.

 

Rođen je u Zagrebu 28. studenog 1967. Igrao je na poziciji centralnog braniča, u zraku je dominirao sa 185 cm visine, a često je pomagao u veznom redu. Nakon početka u Radniku iz Velike Gorice prelazi u juniore Dinama, za čiju seniorsku momčad debitira 1986. u derbiju protiv Hajduka u Splitu i pobjedi Dinama 4:0.

 

 

Sljedeće godine prekomandiran je u prvu momčad, ali '87. je značajnija po tome što je u Čileu postao prvak svijeta s mladom reprezentacijom Jugoslavije u kojoj su dominirali Hrvati.

 

Na SP-u je odigrao svih šest utakmica u momčadi izbornika Jozića sa Šukerom, Bobanom, Prosinečkim, Jarnijem, Štimcem... Finalna utakmica protiv tadašnje Zapadne Njemačke završila je 1:1, a upravo je Pavličić golom otvorio seriju penala koja je završila pobjedom Jugoslavije.

 

Nakon što se u Dinamu nije uspio izboriti za veću minutažu, 1990. prešao je u Rijeku za koju je u četiri godine odigrao više od 100 utakmica te zabio dva gola. Posebno je u sjećanju onaj na uzvratnoj utakmici finala Kupa '94., kada je na samom početku utakmice Kantridu poslao u ekstazu golom svom Dinamu za 1:0, ali je Ćirina momčad do kraja obranila 2:0 s Maksimira i tako onemogućila Dudi da se od Rijeke rastane trofejom.

 

Na Kantridi nije ništa osvojio, ali je postao reprezentativac Hrvatske, za koju je od '92. do '97. odigrao 22 utakmice. Debitirao je na turneji po Australiji, a zadnji put igrao je na turniru u japanskom Sendaiju protiv Turske. Bilježi i nastup na prvom velikom natjecanju za Hrvatsku - na Euru '94. - gdje je igrao samo sudačku nadoknadu u prvom susretu protiv Turske i cijeli meč s Portugalom.

 

Vrhunac karijere Pavličić je dosegnuo u Španjolskoj u koju je '94. došao, i to u Hercules iz Alicantea i u njemu ostao živjeti nakon kraja karijere 2001. zbog loma tibije i fibule. 

 

"Dubravko Pavličić je od 1994. do 1997. držao mjesto centralnog braniča Herculesa, među čijim navijačima ostaje upamćen kao jedan od najomiljenijih igrača novije klupske povijesti. Klub će se od njega oprostiti minutom šutnje prije utakmice s Gironom u petak navečer, na kojoj će igrači nastupiti s crnim florom na rukavu. Dudo, Hercules će te se zauvijek sjećati", pisalo je na službenim Herculesovim stranicama povodom Pavličićeve smrti. 

 

Posebno se istaknuo u sezoni 1996./97., kada je njegov klub, doduše, ispao iz Primere, ali je on zabio šest golova u 38 utakmica, od toga dva Ronaldovoj Barceloni. Prvi na Nou Campu preko kapetana Pepa Guardiole, a drugi u Alicanteu nakon što je uzeo loptu Luisu Enriqueu. Nema puno Hrvata koji se mogu pohvaliti ovakvim skorom protiv velike Barce i njenih igračkih velikana. 

 

 

Koliko je Pavličić bio cijenjen i poštovan u toj sredini, govori video koji su povodom njegove smrti složili navijači: sabrali su najvažnije trenutke Pavličićeve karijere u Herculesu, među kojima su i dva gola Barceloni, po jedan na Nou Campu i Rico Perezu. Na kraju su čak njemu u čast promijenili grb: grčki bog heroja, sporta i sportaša, po kojem se zove klub i čiji lik krasi klupski grb, umjesto lovorova vijenca oko glave dobio je dugu kosu i traku - zaštitne Pavličićeve znakove za vrijeme igračke karijere.

 

 

Herculigansi, navijači Herculesa, spontano su danima nakon smrti ostavljali poruke, fotografije i cvijeće u čast voljenog Pavličića na ulazu na tribinu broj 5 stadiona José Rico Perez jer je dres s tim brojem Pavličić nosio tijekom igranja za njihov klub. Ulaz na sjevernu tribinu postao je tako mjesto na kojem su navijači odali počast igraču kojeg su iznimno cijenili zbog njegove poznate požrtvovnosti i srčanosti. Dva mjeseca kasnije Hercules će ulaz na tu tribinu posvetiti Dudi. 

 

 

Neposredno nakon Dudine smrti Hercules je igrao važnu utakmicu s Gironom. Bio je na vrhu tablice Segunde i u borbi za povratak u Primeru, ali zbog Dudine smrti utakmica je imala dodatnu težinu: predsjednik je pred tribinu Herculigansa donio svijeće, a kapetan dres s brojem pet. Pavličićev sin Tin s Jankom Jankovićem, još jednim hrvatskim nogometnim "Španjolcem", pred navijače je donio hrvatsku zastavu, a finale komemoracije na utakmici bilo je u petoj minuti, kada se cijeli stadion od Pavličića oprostio gromoglasnim pljeskom.

 

Na terenu favorizirani Hercules (od davljenika Girone imao je duplo više bodova) gubio je 1:2, ali se vratio i pobijedio 4:2. Naravno, klub je službeno pobjedu posvetio uspomeni na Dubravka Pavličića.

 

Njegov posljednji ispraćaj bio je 6. travnja 2012. na krematoriju u Alicanteu, a sukladno Dudinoj želji, koji je bio doprvak Španjolske u paraglajdingu, njegov prah paraglajderi su rasuli u Sredozemno more.