U PRVOM pretkolu Lige prvaka protiv azerbejdžanskog prvaka Khazar-Lankarana u dva smo poluvremena vidjeli dva izdanja zagrebačkog Dinama; loše i lošije.
>>> Dinamov remi s Lankaranom
>>> Mandžukić, Tadić i Šokota zajedno ne vrijede kao Eduardov palac
>>> Vugrinec: Imamo pozitivan rezultat pred uzvrat
>>> Indexovi forumaši: Treba kupiti ovog Ramazanova
Puste su najave i predviđanja europskog Dinama koja smo slušali gotovo cijelu godinu u samo devedeset minuta igre na hladnom azerbejdžanskom travnjaku pale u vodu. Ali ovoga puta isprika nema. Nema "austrijskog zločinca" koji je Dinamu uskratio zasluženu pobjedu; večerašnji debakl ne može isprati ni Dunav.
Ovakav Dinamo nema što raditi u Ligi prvaka, nema što raditi u Kupu UEFA, a teško da bi se mjesto za njega našlo i u Intertotu. Ipak tamo caruju Albanci, koji su za Azerbejdžan ravni Primeri. Možemo pričati da je Eduardov odlazak veliki udarac, možemo se pozivati na naporno putovanje i težak gostujući teren pred 30 000 napaljenih Azerbejdžanaca. Ali čemu? Dosta je bilo zavaravanja, isprike su predugo tolerirane.
Pogledajmo istini u oči i recimo iskreno; ovakav hrvatski nogomet nije Europa, puno je bliže Euroaziji. Profesor Ivanković nije nikad s Dinamom izgubio službenu utakmicu, složio je "Modri United" koji će se ravnopravno suprotstavljati europskim velikanima. Ma kakav mrtvi United, tko tu koga zajebava?
U redu, možda Tadić i Mandžukić zajedno ne vrijede koliko Eduardov nožni palac, ali ovaj put Dinamo nije igrao protiv Arsenala, već Khazar-Lankarana. Što je Khazar-Lankaran? Koliko je ljudi ikad čulo za klub kojeg poznaju eventualno profesionalni kladioničari koji svakog vikenda dižu novce na njihovim ogledima s ligaškim suparnicima čija se nogometna razina vjerojatno može mjeriti eventualno s Kamen Ingradom.
Što je Khazar-Lankaran? To je klub koji se s deset igrača ravnopravno nadigravao s Dinamom, a u nekim se trenutcima pokazao i superiornim. Khazar-Lankaran je klub koji je ekspresno razbio sve iluzije koje je maksimirska uprava dugo i pažljivo gradila. Dinamovi igrači večeras su zaista pokazali kako se bori za modri dres. Koji više i nije toliko modar već malo više vuče na sivu, a upravo je to boja koja najbolje opisuje večerašnju Dinamovu igru; sve što smo na terenu vidjeli sveopće je sivilo i malodušnost.
Ako se već ne može igrati dobro, je li previše tražiti barem da se igra borbeno, pa ako se baš mora otići u zapučak europskog nogometa, otiđimo s kakvim-takvim stilom? Dobro reći ćete, borio se Tomo Šokota. Strašna nam je to utjeha. U čemu je poanta da se za loptu bori igrač koji je nije sposoban primiti, zagraditi se, izboriti za poziciju, a i u onim rijetkim trenucima kad mu to uspije lopta ili završi pokraj gola ili je šut toliko loš da bi ga obranio i Vedran Ćorluka, ako ga slučajno u svojim brojnim kombinacijama Ivanković postavi na gol. Nije Tomo Šokota Pippo Inzaghi koji će dati gol donjim lijevim kralješkom pa će ta njegova borba uroditi plodom.
Nakon ove i ovakve predstave Dinama, čini se da navijači imaju razloge za nezadovoljstvo i prosvjede, koliko god neodgovorno ih izražavali. Pa kome ne bi skočili živci kad nakon mukotrpnog puta u Baku, Azerbejdžan, napokon stigne na stadion kako bi gledao nogomet emocionalnog intenziteta antičke tragedije?
Drage dame, cijenjena gospodo, vrijeme je da se suočimo sa stvarnošću, prijazno mahnemo toj tako bliskoj, a tako dalekoj Europi i zdušno poručimo: "Vidjet ćemo se neki drugi put, u nekom drugom cirkusu..."
Petar Vidov
Screenshot: HRT