Kada je obruč maknut, kao desetogodišnjak je s vršnjacima golim rukama krčio zapaljene ruševine Grbavice, legendarnog stadiona njegovog Želje, nad kojim su se okupatori također iživljavali, kao i na svim simbolima grada. Ali Željo i Džeko obnovili su dom.

 

 

Prije godinu dana, povodom nevjerojatno efikasne sezone velikog bosanskog golgetera, pete prvenstvene utakmice na kojoj je zabio dva gola i druge europske u kojoj je zabio hat-trick, pisali smo tekst o njemu, u kojem stoji ovo: "Tko je prošao Bosnu, talijanski luđački vrtuljak emocija mu ne može teško pasti."  

 

Još ranije, u 14. kolu Serije A, Džeko je došao do čak 17 golova u 20 nastupa za Romu od početka sezone, čime je srušio 16 godina stari rekord velikog Gabriela Batistute koji je u jesen 2000., na početku kampanje u kojoj će Roma osvojiti treći i za sada posljednji scudetto, zabio 15 zgoditaka u prvih 20 utakmica. 

 

Džeki je to donijelo ulazak u golgetersku povijest slavnog kluba, nakon samo godinu i dva mjeseca u Romi, kada su mu navijači prilikom dolaska priredili veličanstveni doček te jedva pola godine nakon što su mu na tribinama pjevali pogrdne pjesmice, a na cesti radili sačekuše.

 

"Edin Džeko nesposoban je zabijati golove i protiv najtrulijih obrana. Kapetan BiH potpuno je izvan forme, spor, na terenu ne izgleda poput nogometaša, nego biljke posađene na travi. Psihički je slomljen i pokazuje mentalnu snagu djeteta iz vrtića. Onaj što na teren izlazi u dresu Rome s imenom Džeko na leđima - nije Džeko!" Tako su točno godinu dana prije našeg gore linkanog teksta o Džeki, o njemu pisale ozbiljne rimske novine Il Messaggero. 

 

Statistički najgoreg napadača Serije A, skupu promašenu investiciju Rome i specijalista za promašaje koji je u prvih 16 utakmica zabio tek tri gola (od čega dva iz penala) navijači su zvali krajnje pogrdno, "Edin Cieco", što znači slijepi.

 

 

Ali Džeko se nije predavao: "U Italiji vas, kao i u Bosni, ne kritiziraju, nego vrijeđaju. Tako da sam ja navikao na to", komentirao je čovjek kojeg su od početka karijere u rodnom gradu podrugljivo zvali Kloc, što u sarajevskom žargonu znači smoto, kilavac, nespretnjaković. Džeko nije od puno riječi, ali je tada i poslije svega, dokazao da je od itekako puno golova.

 

Nakon što je spomenutu veliki krizu spektakularno pobijedio tako što je prošlu sezonu završio kao najefikasniju u karijeri (ukupno 39 golova) te prvi strijelac Serije A (29), došla je teška situacija u ovoj sezoni. 

 

 

Džeko je u prosincu i siječnju postigao samo tri gola, Roma se nije mogla maknuti s petog mjesta. Istovremeno, Antonio Conte propadao je sve dublje u Chelseaju, pa se nametnula potreba da si dva davljenika pruže ruke. I sve je dogovoreno, Batshuayi stiže u Romu, a put Chelseaja će Džeko. 

 

Ali on je napravio nešto nezamislivo u današnjem nogometu. Odbio je transfer iz ljubavi prema gradu i klubu u kojima je samo dvije i pol godine. Usprkos tome što su ga u Rimu zvali slijepcem, biljkom, slabićem iz vrtića. Bez obzira na to što ga je Roma jako željela zamijeniti daleko mlađim i također sjajnim napadačem i što bi se vratio u jaču i atraktivniju ligu.

 

Džeko nije htio biti subjekt robne razmjene, nego čovjek s mozgom i srcem. Koliko znate nogometaša da ova dva organa stavljaju ispred novčanika?

 

Sigurno ne znate nijednog koji je zatim napravio ono što je uspio Džeko: postao prvi nogometaš koji je zabio barem 50 golova u svakom od ovih prvenstava - Bundesligi, Premier League i Seriji A.

 

I to je napravio tamo gdje Džeko nikada ne zakaže, na velikoj utakmici, sjetite se samo kako je Cityju donio naslov protiv QPR-a. Do spomenutog golgeterskog podviga došao je duplim poentiranjem kod vodećeg Napolija, na najtežem gostovanju. Ali Džeko se tako tek zagrijavao za novu veliku noć njegove karijere, uzvrat četvrtfinala Lige prvaka protiv Barcelone.

 

Napravio je to i prošlog tjedna na Camp Nouu, kada je u porazu 1:4 održao Romu na životu, bolje reći životarenju. Prvo nad njim nije dosuđen čisti penal, a zatim je počasnim golom gostima dao kakvu-takvu nadu za revanš.

 

 

A tamo, na Olimpicu, kao što smo pisali, gledali smo Džekin šou. Prvo je u 6. minuti pokupio sjajno De Rossijevo proigravanje, otresao Umtitija i zabio za 1:0. To mu je bio treći gol protiv Barcelone u LP-u, koja mu je postala najčešća mušterija u tom natjecanju.

 

Zatim je u 58. pokazao koliko je nadmoćan i protiv drugog uglednog stopera favorizirane Barce. Odlično je pred golom gostiju okrenuo Piquea i krenuo sam prema vratima, pa njegovu čuvaru nije preostalo ništa drugo nego da ga sruši. Iz penala koji je izborio Džeko, De Rossi pogađa za 2:0.

 

Ali kao i uvijek kada je o Džeki riječ, on momčadi i navijačima nije dao "samo" golove. I ovom prilikom pokazao je ono što uvijek pokazuje: da je igrač za velike utakmice i koliko je nesebičan, moćan, požrtvovan svestran, vješt. Protiv sebe je imao praktično nepropusnu obranu koja je u 31 utakmici La Lige primila tek 16 golova, dok je u devet susreta Lige prvaka primila samo tri zgoditka. Barcelona je pritom posebno jaka u skoku. Ali Džeko protiv snažnog Umtitija i visokog Piquea nije izgubio nijedan duel glavom. Usput je u dvobojima s njima žonglirao s nogama za koju mu se lopta lijepila.

 

Prvi napadač, ali i prva crta obrane. Virtuoz s loptom i terijer bez nje. Nevjerojatno je koliko Džeko znači i dvosmjerno radi za momčad. Zamislite kombinaciju Dade Prše i Ivice Olića, koja k tome daje 30+ golova po sezoni i to u nekoliko najjačih svjetskih liga. Usprkos svemu tome, još uvijek mu se mnogi podsmjehuju i podcjenjuju ga. 

 

Džeko je protiv Barcelone dakle bio glavni napadač i ključni branič njegove momčadi. Kontrapresing Rome bio bi nezamisliv bez toliko pokretnog i požrtvovnog igrača. Stiskao je Barcelonu kada je kretala u napad i bio onaj kojeg je tražila svaka lopta prilikom ofenzive njegove momčadi.

 

 

Zato je više od ikoga zaslužio da ga se slavi kao junaka jedne od najvećih pobjeda u povijesti Rome i jedne od najvećih senzacija u povijesti Lige prvaka.

 

Ako itko ima to pravo, onda je to čovjek koji je za naslov Kralja Rima detronizirao Tottija tako što je nevidljivim i nebitnim učinio Messija. 

 

 

I zato je odlično da je nakon utakmice u deliričnu svlačionicu Rome, u kojoj su se njegovi suigrači polijevali, urlali i lupali, doveo svoju dvogodišnju kćerkicu. Neka mala vidi kolika joj je stari legenda.

 

Ali, nikada to ne bi postao pod svjetlima Olimpica da nije stasao na zgarištu Grbavice.