BENFICA je u velikom portugalskom derbiju srušila Porto na Dragaou i preuzela vrh ljestvice. Nenad Bjelica je gledao susret i sigurno nije sretan - klub iz Lisabona ima jako malo slabih točaka preko kojih ih Dinamo može ugroziti.

Što može Dinamo?

Benfica je veliki, veliki favorit u ovom dvomeču. Ali u nogometu su se događala i puno, puno veća čuda. Dinamo ima dvije ozbiljne prednosti koje ih mogu učiniti izrazito opasnima. Prva je ta da nemaju što izgubiti i da je sve što odsad nadalje naprave samo velik plus na ionako veličanstvenoj sezoni. Igranje bez imperativa može imati ključni psihološki učinak na nečiju izvedbu - može ukloniti pretjerani strah od greške koji je, u pravilu, najveći generator grešaka. Druga je ta da nema izrazito širok izbor u pristupu utakmici, posebno prvoj. On Benficu mora što više udaljiti od svog gola, agresivnim pritiskom na njezinu obranu i centralne veznjake. Nakon jako dugo vremena Dinamo ima i koheziju i kompaktnost, ali i fizičku moć da se u tome nosi s vrhunskom ekipom. Povuče li se Dinamo u pasivnu zonu, možda preživi i dulje od očekivanog, ali to je strategija kojom sam sebe osakaćuje u napadu, gdje jednostavno neće imati ventila za izlazak. Dodatno, igra protiv ekipe koja ima i vrhunske pucače i driblere i sidrune i općenito sve što treba da u kontinuiranom pritisku slome suparnika. Na kraju krajeva, Benfica je izgubila tek dvije utakmice ove sezone protiv inferiornijih suparnika (svi osim Porta i suparnika u Ligi prvaka), u ostalima je bila prilično uvjerljiva. To ukazuje da nemaju ni najmanji problem sa suparnicima koji se povuku i čekaju da postanu anomalija u njihovoj statistici.

Samo hrabra igra bez skrivanja može Dinamu donijeti kontinuiranu kontrolu nad susretom. To znači da se mora vjerovati stoperima da će u slučaju visokog izlaska biti brži od suparnika na dijagonale iz portugalske obrane kojima obožavaju tražiti Seferovića ili neko od krila. To znači da se mora vjerovati svakom igraču na lopti i njegovim tehničkim kvalitetama, bez potrebe da ga se zaobilazi i skriva i time igra s igračem manje u fazi napada. To znači da se mora vjerovati Olmu i Gojaku da mogu konstantno razvlačiti središnjicu njihove vezne linije i otvarati rupe koje će netko drugi iskoristiti. Konačno, to znači da, bez obzira na specifični plan koji Bjelica osmisli, svaki igrač na terenu vjeruje ostalima da su sposobni uspješno izvršiti ono što im je zadano. Dinamo jednostavno nema luksuz igrati, bez obzira na to u kojem smjeru, s manje od 11 igrača. U utakmici bez skrivanja i bez pritiska možda ćemo saznati da su Bjeličini Modri veći mangupi nego što smo dosad mislili. 

Benfica je najjača tamo gdje je Dinamo najslabiji

Dinamu je čitave sezone desni bok najslabija točka. Moharrami je ofenzivno vrlo dobar, ali je defenzivno nepostojeći. Stojanović je nešto stabilniji i uigraniji s ostatkom ansambla, ali i dalje suparnik najveću sreću protiv Modrih nalazi baš preko njega. To je posebno loša činjenica pred Benficu koja ima jednog od ofenzivno najpotentnijih lijevih bekova na svijetu, Grimaldija. Njegovi dolasci iz drugog plana u prostor koji mu krila u pravilu prazne posebno je opasan manevar u njihovom napadu, a njegova mogućnost da na širokom prostoru driblingom lako stvara višak ili gradi zadnju fazu napada znači da će Dinamo i na desnom krilu trebati čovjeka koji je izrazito odgovoran u fazi obrane i sposoban kontinuirano stvarati dupli blok. S obzirom na to da je Hajrović i dalje na prilagođenom programu treninga uslijed ozljede, Bjelica će vjerojatno razmišljajući baš o tim rješenjima imati najveće glavobolje. 

Stojanović - Moharrami dilema

Benficina najveća vrlina je izrazita širina kadra, posebno u veznom redu. Ona ne nudi samo mogućnost rotiranja igrača uslijed visokog intenziteta bez pada u kvaliteti već i različita taktička rješenja shodna njihovom profilu. Protiv Porta su se branili uglavnom u 4-4-2 (prvi dio), odnosno 4-2-3-1 (drugi dio susreta) zoni. U takvoj postavci zadaća špiceva bila je da se postave u ravninu sa suparničkim stoperima i brane pas u sredinu terena te ih prisile da s loptom krenu na bok. U toj bi se situaciji Benficin blok agresivno, brzo i kompaktno primicao strani na kojoj je lopta i u takvom su situacijskom presingu napravili najveće probleme suparniku. Iako je prvi njihov gol u jednakom omjeru rezultat i Portovih tehničkih grešaka, baš se na tom primjeru najbolje vidi ovaj princip.

Sposobni su u vrlo kratkom periodu podići intenzitet obrane i izaći u snažan presing i suprotno - povući se u pasivniju zonu onda kada ocijene da suparnik ima punu kontrolu nad posjedom i da bi ih visoko postavljanje samo bespotrebno izložilo riziku. Problem je protiv takvih ekipa, osim ako niste vidno superiorniji suparnik kojem će se oni podrediti, što ne postoji jedinstvena formula za optimalnu izvedbu. Ekipa koja vam u svakom idućem napadu može obezvrijediti šablonu po kojoj ju nastojite svladati je ona koja će najviše testirati situacijsku inteligenciju vaših igrača i sposobnosti prepoznavanja i anticipiranja zbivanja na terenu. Dinamo će, ako ne želi utakmicu svesti na dupli blok i nabijanje na suparnikovu polovicu, trebati pomoć svakog igrača da sačuva loptu. Zbog toga Moharrami djeluje kao bolje rješenje od Stojanovića za ovu utakmicu - njihov defenzivni učinak ionako će ovisiti o izvedbi cijele ekipe, ali Dinamov Slovenac očiti je deficit u posjedu i Portugalci će, ako to snime, tjerati Dinamovu obranu da preko njega iznosi loptu. 

Portugalci imaju slabost

Iako je u prvom dijelu sezone eksperimentirala sa širokim dijapazonom formacija i stilova, Benfica se ustalila na 4-4-2 formaciji i njezinim varijacijama na temu. To im, s jedne strane, daje brojne mogućnosti u napadu na koje suparnik nije spreman sistemski. Tako, recimo, Rafa Silva s lijevog krila konstantno ulazi u sredinu terena kako bi oslobodio prostor za Grimaldija - ako suparnik ne snimi na vrijeme takvo kretanje, onda je baš on Benficin igrač između linija koji dobiva loptu i inicira zadnju fazu napada. Dodatno, Joao Felix isprofilirao se kao jedan od najuzbudljivijih mladih igrača Europe - njegova pozicija "pratećeg" napadača omogućava mu ulogu lutalice koja stalno mijenja strane, razvlači suparničke linije ne bi li otvorio rupu u zadnjoj liniji i općenito ga se mora konstantno preuzimati, što potencijalno dovodi do velikih problema u rošadi. Ali ovakva postavka nudi i određene slabosti, a to je stabilnost u samom srcu terena.

Benfica izgleda jako dobro kada suparnika otjera s loptom na bok, ali kada suparnik ima opciju u sredini terena, tada se nalaze u problemu jer dva srednja vezna moraju pokriti preveliki dio terena. Dinamova trojka trebala bi barem u teoriji imati višak u tom dijelu terena i glavna orijentacija Nenada Bjelice treba biti jednostavan mehanizam pomoću kojeg bi netko od te trojke primio loptu. I Samaris i Gabriel kao centralni veznjaci vole izaći visoko i igrati obranu "na čovjeka", što znači da ih svako spuštanje iza leđa ili rotacija u tom dijelu terena čini izrazito ranjivima. Petković se pokazao kao puni pogodak, ali dojam je da Bjelica više od vrhunskog targetmana treba u špici napada vižljastijeg čovjeka poput Gavranovića, sposobnog spustiti se i sačuvati loptu kako bi kaznio relativno slabu zastupljenost Benficinih igrača u sredini terena. Uspije li Dinamo dovoljno često u početnoj fazi susreta stići s loptom u sredinu terena kada se 5 ili 6 suparnika nalazi iza nje, i Benfica će se morati prilagoditi situaciji na terenu, što će vjerojatno značiti manji pritisak na Dinamovu obranu pri iznošenju lopte. Benfica nudi sistemski deficit, ali ni Porto, izrazito orijentiran na krilne pozicije, nije imao smisleno rješenje kojim bi to iskoristio. Dinamo nema toliko kvalitete da bi se nadao kako će udaranjem u zid opet nešto postići, on jednostavno mora uzeti ono što mu suparnik nudi.