ZLATKO DALIĆ izborio je finale azijske Lige prvaka. Hrvatski trener s klubom iz Emirata eliminirao je u polufinalu katarski El Jaish i tako odveo Al Ain u finale prvi put nakon 15 godina. Za naslov prvaka Azije igrat će protiv najbolje korejske momčadi Jeonbuka.

 

Povodom sjajnog rezultata razgovarali smo s Dalićem o egzotičnom azijskom nogometu, povukli paralelu s Europom, a nismo zanemarili ni aktualna zbivanja u hrvatskom nogometu. Dotaknuli smo se i Dalićeve njegove ambicije da jednom sjedne na klupu hrvatske reprezentacije.

 

''Neću biti lažno skroman i banalizirati ovaj rezultat. Činjenica da smo ušli u finale Lige prvaka jednog kontinenta velika je stvar. Posebice kad uzmemo u obzir da se u Aziji, koja u posljednjih nekoliko godina strahovito ulaže, nakon Europe i Južne Amerike igra najbolji nogomet na svijetu. Kinezi su u zadnja dva prijelazna roka potukli sve rekorde po ulaganjima. S dva kluba su igrali u četvrtfinalu, a oba su ispala. Doveli su Graziana Pelea, Cissea, Hulka, niz vrhunskih igrača iza kojih su fantastične karijere u Europi. Doveli su jednog Magatha, Eriksson je trener Shanghaja, no opet nisu mogli među četiri najbolje momčadi. To pričam da steknete uvid u jačinu i kvalitetu azijske Lige prvaka. U ovom natjecanju igraju najjači klubovi velikih i bogatih zemalja kao što su Kina, Japan, Iran, Južna Koreja, a moj klub, iz malih Emirata izborio je finale. Da, još jednom ću ponoviti kako smatram da je ovo fantastičan rezultat'', u dahu je krenuo Dalić.

 

 

''Do prije nekoliko mjeseci kod nas je igrao Emmanuel Emenike, strašan igrač, koji je igrao zapaženo u Fenerbahčeu i Spartaku iz Moskve, a sad je u West Hamu kod Slavena Bilića. Do prije pola godine u momčadi sam imao i Ryana Babbela, nizozemskog reprezentativca, koji je sad član Deportiva. Ove sezone odlučio sam se pomladiti momčad, doveo sam niz mladih, ali izuzetno talentiranih igrača, ambicioznih i gladnih uspjeha, a rezultat koji su oni ostvarili dokaz je da sam bio u pravu. Cilj mi da u momčadi imam takve igrače, možda anonimne, ali dovoljno kvalitetne, koji će ginuti za momčad, radije nego zvijezde koje su došle samo zaraditi brzi novac. Imam Omara Abdulrahmana, koji je najbolji igrač Azije, on bez ikakve dvojbe može igrati u najboljim europskim momčadima. Razlika između Azije i Europe jest više u promociji, nego u kvaliteti nogometa"

 

 

''Odlična su momčad, u prvenstvu imaju 15 bodova prednosti na vrhu, no u dvije utakmice imamo šansu. Favoriti nismo, ali nismo ni autsajderi. Bit će teško, ali kad smo već stigli do finala, želimo i naslov prvaka.''

 

 

''Nema dileme da su europske momčadi danas puno jače. Azijski klubovi ipak ne mogu ugroziti europske, to još nije realno"

 

 

''Siguran sam da može i hoće. Međutim, treba vremena da Azijci prihvate i europski način razmišljanja o nogometu. Novac imaju, neki od najjačih europskih klubova, poput Cityja i PSG-a, financiraju se tim novcem. Vlasnik Cityja je vlasnik moga kluba. PSG drže Katarani. Arapi također ulažu puno u Barcelonu. Dobar dio moći koju posjeduju europski klubovi plod je novca iz Azije. Kada bi taj novac ostao u Aziji, tko zna"

 

 

''Afričke momčadi ne mogu proći zbog svog karaktera. Pojedinac može ako je dovoljno inteligentan da se zna uklopiti, ali kao cjelina, teško. Azijati imaju sličan problem, taktička neobučenost je veliki hendikep.''

 

 

''Naravno. Gotovo smo svakodnevno u kontaktu. Baš mi je maloprije poslao poruku. Nazovem ja njega, nazove on mene. Drago mi je kada vidim da mu jako dobro ide. U zadnjem je kolu pobijedio 3:0, radi odličan posao, a super je stvar što je i doveo dosta Hrvata u klub.''

 

''Zbog kvalitete lige fantastična je stvar da se pojavilo nekoliko klubova koji mogu parirati Dinamu. Tu je Rijeka, Osijek ove sezone izgleda jako dobro, Hajduk je uvijek opasan. To je sjajno za hrvatski nogomet. Rijeka ima odličnu momčad, ima sjajnog trenera. Rijeka je već nekoliko godina konstanta hrvatskog nogometa. Imaju fantastične navijače i ne vidim zašto ne bi mogli postati prvaci.''

 

 

''Hrvatska ima jednu od najjačih reprezentacija u Europi. Ako pogledate momčadi u kojima igraju naši reprezentativci, sve je jasno. Očekujem da na natjecanjima koje dolaze napokon napravimo i korak više te napokon ostvarimo pravi rezultat. Svoj trenerski put gradio sam korak po korak, ne preskačući stepenice. Počeo sam u Varteksu, pa sam bio u Rijeci, potom u Albaniji i Slaven Belupu, prije nego što sam otišao u Aziju, koja mi je tada bila potpuno nepoznato područje. Dvije godine sam proveo u jednom malom klubu u pustinji, u užasno teškim uvjetima, no ne žalim jer to je bilo neizbježno za uspjeh. Cijelu karijeru idem korak po korak i danas igram finale Lige prvaka jednog kontinenta. Logično da mi je sljedeći cilj reprezentacija. Reprezentacija je vrhunac karijere svakog sportaša. Hoće li se to dogoditi sutra, za šest mjeseci, tri godine ili možda nikada, nije samo do mene, no nitko mi ne može oduzeti san.''