OSVRNEMO li se na devet minulih dana, možemo slobodno ustvrditi jednu stvar - na Eurobasketu smo imali priliku gledati zaista dobru košarku.

Puno je lakše objektivno pisati o tome nakon nekoliko prespavanih noći, s obzirom na sve ono čemu smo bili svjedoci. Vidjeli smo europsku košarku na jednoj sasvim drugoj razini, možda i višoj nego se to očekivalo, vidjeli smo pravu plejadu NBA zvijezda, a vidjeli smo i zašto na Europskim prvenstvima više nema favorita.

Dirk Nowitski priredio je "one man show" i išlo ga je dobro sve do finala. Spustili su se Nijemci na zemlju i shvatili da niti Nowitzki nije svemoguć. A od dečka koji nekad igrao protiv njega, Mauricia Pratesija, imali smo prilike čuti da nitko nije mogao ni pomisliti da će tako igrački eksplodirati, te da još uvijek u Americi vozi stari Volkswagen.

No, to nije poanta ove priče. Poanta je u tome da jedna prosječna reprezentacija može doći do finala Europskog prvenstva zahvaljujući isključivo jednom čovjeku. A upravo je to Nowitzki učinio, pa vas na kraju preuzme neki čudan osjećaj da sve to skupa nema veze s kvalitetom, fizičkom pripremljenošću ili košarkom uopće.

Slično smo mogli pomisliti i nakon balkanskog ispada srbijanskih košarkaša i njihovog histeričnog vođe Željka Obradovića.

"Ne bih tim konjima nikad više dao da igraju." - bili su tipični komentari naših istočnih susjeda. A dogodilo se tipično deklasiranje momčadi, odnosno istaknutih individualaca kojima su usta danima prije prvenstva bila puna zlata. Poslije su se svi našli praviti pametni i kriviti jedni druge, kao kakvi 12-godišnjaci, gazeći po svim onim rezultatskim uspjesima koje su dosad ostvarili.

Nemoćni i izluđeni, vrlo su brzo našli utjehu i motiv za daljnje gledanje prvenstva; sjedinjenje svih navijača koji su tih dana preplavili Beograd u skupinu s tri podignuta prsta, usmjerenu isključivo protiv naših momaka. Ne želim reći kako su srpski navijači jedan od razloga hrvatskog neuspjeha, ali ne mogu ni reći da je ono što smo vidjeli na parketu Beogradske Arene bilo lijepo. Blago rečeno, bilo je jako tužno...

Slično onome što smo osjetili vidjevši Njemce u finalu, bilo je i penjanje Grka na najvišu stepenicu europskog postolja. Osjećaj da im je pošlo za rukom postati i košarkaškim prvacima Starog kontinenta, tjera nas da počnemo razmišljati o faktorima koji su presudni za uspjeh jedne reprezentacije. Ima nešto u načinu na koji se Grci provlače, u našem narodu postoji odličan izraz koji ne bi bilo poželjno upotrijebiti u ovakvom kontekstu. Ipak se radi o prestižnom natjecanju, i mora se priznati da je postojao određeni nivo.

Najgledanije europsko košarkaško finale ikad, odlično odrađen organizatorski dio posla i horde "napaljenih" navijača tih su dana učinili Beograd središtem Europe. Beogradska Arena je jednom rječju prekrasna, a i atmosfera u finalu je bila sjajna, sve je bilo dobro osim atraktivnosti i kvalitete košarke.

10 tisuća Grka treslo je tribine arhitektonskog čuda ovih prostora, a nama koji smo finale gledali onako "iz gušta", došlo je da se prepustimo i navijamo s njima. Brončani Francuzi ostavili su određeni trag kvalitete, dok su Slovenci odigrali ulogu najvećeg iznenađanja. Iznenađenja kojih na ovom Eurobasketu nije nedostajalo.

I tu dolazimo do trenutka kada više ne možemo biti objektivni, do trenutka koji je, u najmanju ruku, bacio veliku mrlju na sve ono sportsko što bi trebalo činiti osnovu Europskog prvenstva. Dolazimo i do bolnih sudačkih odluka od kojih nam se sledila krv u žilama, dolazimo do odustajanja naših reprezentativaca od daljnjeg nastupanja za reprezentaciju, dolazimo do suza našeg izbornika.

"Za ovo bi svugdje u svijetu bili debelo sankcionirani, a meni se čini kako će na kraju biti i nagrađeni." - kazao je Giriček, koji još uvijek nije donio odluku o svom reprezentativnom statusu.

Sama od sebe nametnula se sumnja u FIBU, u košarkaške čelnike, sve one ljude u foteljama koji su iz VIP lože mirno gledali najveću sramotu u povijesti modernog sporta. Ne zato što se radilo o Hrvatskoj, niti zato što je 20 tiusća ljudi u tom trenutku skandiralo Španjolcima, koji su pak s već spomenuta tri prsta u zraku slavili svoju veliku, ali nezasluženu pobjedu.

Naši su momci profesionalci i to ih nije izbacilo iz takta. Ako ćemo o Eurobasketu suditi po kriteriju profesionalnosti, onda FIBU može biti samo sram organizirane sudačke pljačke. Ali, ako ćemo na Eurobasket gledati u kontekstu jednog Roka Ukića, koji bi, da smo prošli dalje, ostavio trag sličan onome što ga je ostavio Nowitzki, ili preko jednog Tomasa, koji je preuzeo odgovornost kada je trebalo imati petlju to i učiniti, onda i s te strane možemo reći da smo gledali krasnu košarku.

Bilo je lijepo biti dijelom svega toga. S druge strane, teško se oteti dojmu da smo bili samo pijuni u šakama više politike. To je ono ružno, ono što se nikad nije smjelo povezati s natjecanjem kojem smo prisustvovali. Ono što je i nas i "njih" podsjetilo da smo još uvijek zadrti i ono što nas je sve skupa vratilo desetak godina unazad.

Zbog toga nećemo morati biti objektivni niti nakon puno, puno prespavanih noći, a da nas zbog toga nitko nikad neće smjeti krivo pogledati.

D.R.