Foto: HRS Facebook

TEŠKA srca pišem ovaj tekst, veliki sam fan Drage Ćosića. Naravno, iz trešerskih, a ne novinarskih ili pobuda ljubitelja sporta, jer njegova kombinacija operetno teatralnih urlika, neukusnog ulizivanja igračima, izostanka bilo kakve analitike i kritike prema našima, patetično-jeftinog domoljublja i naravno, opsjednutosti "belosvetskim" zavjerama i dakako, udruženim zločinačko-sudačkim pothvatima na štetu mlade hrvatske države i sporta, nema nikakve veze s novinarstvom. Ili ipak ima?

Itekako ima, ali sa (sportskim) novinarstvom koje se, da parafraziramo onog koji ga je uveo (prije svega na HTV) a to je Franjo Tuđman, smatra nastavkom rata za Hrvatsku drugim sredstvima. Jer gospodo, varate se ako mislite da se hrabri Drago javljao iz krasne dvorane u jednoj od najsređenijih europskih država i prenosio rukometnu utakmicu.

Ne nee, rekao bi ratni reporter Drago u svom dramatičnom stilu produžujući drugi slog, ono dole nije bio sportski teren, nego bojišnica. Keta, Zlajo, Domagoj Veličanstveni, Hobotnica...nisu nadimci sportaša kojima se Ćosić šteka, nego "nomes de guerre", znate, ono što su bili Jastreb, Feniks, Fred i ekipa. A suci? Gospodo draga, to nisu bili Geipel i Helb iz prijateljske Njemačke, nego Šljivančanin i Mrkšić.

Pretjerujemo? Ne, jedini koji je to sinoć radio više nego ikad, bio je elitni sportski komentator Hrvatske televizije. U najvećem prime timeu: Petak navečer, dok cijela zemlja drhti, ali ne od zimurine koja bi ionako sve prikovala uz male ekrane, nego zbog toga što možda najveći sportski ljubimci nacije igraju majku svih rukometnih bitaka.

Drago Ćosić svoje bijesne gliste ne izvodi kod privatnika, jer ga nitko u realnom sektoru za to ne bi plaćao, barem ne kao sportskog komentatora, nego na "ozbiljnoj", državnoj televiziji, na naš račun i za našu lovu. Dok smo do sinoć na njegove eskapade mogli zažmiriti jednim okom i nasmijati se cijelim ustima, tješeći se da za cijenu pristojbe u sportskom paketu dobivamo i nastup najpoznatijeg teslićkog komedijaša, njegova jednoiposatna tirada isključivo i samo o sudačkim dušmanima protiv Hrvatske i za Dansku, slap je koji je prelio čašu.

Nakon onog sinoć bio bi red da se u "Kući" gdje reda nema, netko pozabavi Dragom Ćosićem, čovjekom koji je ozbiljno shvatio da je legenda, as, car i sve ono što mu s podsmijehom tepaju sjećajući se njegovih provala, pa se uživljen u vlastiti kultni status, oslobodio do te mjere da se tijekom prijenosa više od nekoliko puta obračunavao ne samo sa svirepim sucima i pokvarenim domaćim navijačima, nego i sa svojim kritičarima (?!), što si nisu dopuštale ni sportsko-reporterske zvijezde nekadašnjeg jugoslavenskog tv-poola, čije su provale izgovarane također uživo, u maglovenju alkoholnih para i cigaretnog dima, odavno ušle u legendu preko forvarduša i foruma.

Ćosićevi prijenosi ne samo da nam ama baš ništa novo ne otkrivaju, niti nas "komentator" pri tome educira, nego iritiraju gore nego "domaćinsko" suđenje i umjesto da nas dodatno zainteresiraju za ionako atraktivan sadržaj, od njega gledatelje udaljavaju. Kako je riječ o jednom od najgledanijih programa i projekata državne televizije ove godine, to bi svakako trebao biti problem ne samo gledatelja, (kojima je HTV nakon onako skandaloznog Ćosićevog prijenosa dužan ispriku) nego i samog vrha državne televizije.

Jer dok je Ćosić protiv Danske privatizirao prijenos i još za to dobio dnevnice i plaću, gledatelji su ostali uskraćeni za ono što je prelomilo utakmicu, a to gospodo, nisu njemački suci (koji nesporno jesu navlačili za domaće) i to nam elitni HTV-ov sportski komentator nije rekao:

Golužina Hrvatske imala je sredinom utakmice vodstvo od dva razlike, četiri minute igrača više, sedmerac, dva zicera i sve to je bez ikakvog sudačkog poguranca Danaca, uspjela pretvoriti u jedan gol zaostatka!

Ćosić nam također neće reći da njegova i Golužina Hrvatska nije imala i nema izbornika na razini višoj od brončane, koji se momčadi u krizi pridruži, umjesto da je iz nje izvuče. Nema ni moć da od tri reprezentacije koje osim nje u Europi nešto znače, dobije dvije, jer kao što je napisao jedan naš čitatelj, "Duvnjak nije Balić, Kopljar nije Metličić, niti su Čupić i Horvat zajedno Džomba". Nadalje, koliko god Ćosić tepao Aliloviću, ovaj je i sinoć pokazao da nije za najveće utakmice.

Zaslijepljen navijačkom misijom, a ne posvećen novinarskoj profesiji, Ćosić će urlati što suci Hansena ne isključuju zbog skidanja dresa, odbijajući vidjeti tri puta ponovljenu snimku na kojoj je jasno vidljivo da to radi jer mu je Kopljar nekažnjeno dres potpuno iskidao, a nekoliko očitih sudačkih grešaka u korist Hrvatske će uredno odšutjeti.

Manirom HTV-ovih sportsko-novinarskih glava koje govore, dok im se artikulacija svodi na ulizivanje sportašima, izbornicima i trenerima, ili u najboljem slučaju na ne-talasanje, Ćosić nikako da javno postavi pitanje "Zašto u reprezentaciji nema Balića, Sulića, Lackovića i Špoljarića?" Naravno, puno je lakše i ugodnije biti profesionalni novinarski domoljub uz Kovače vatrene sreće, Profesora i Kauboje.

Usprkos svemu nabrojanom, ne želim da ostanemo bez Drage Ćosića, odnosno da njegovi biseri ostanu tek povijest dostupna putem Youtubea i usmene predaje. Ali gospodo, reda mora biti, a svatko postavljen tamo gdje mu je mjesto. Dragi je baš po mjeri ono ispražnjeno odlaskom Malnara i prestankom emitiranja njegove Noćne more, kojoj je nedostajao samo sportski bard Ćosićeve veličine.