Grčka 2004. bila je najveća nogometna noćna mora

Grčka 2004. bila je najveća nogometna noćna mora

Foto: Guliver Image/Getty Images

OSTALO je još točno osam dana do početka Europskog nogometnog prvenstva u Francuskoj, koja je po treći put domaćin završnog turnira najboljih momčadi Starog kontinenta. Inicijalni Euro 1960. održan je u Francuskoj, baš kao i turnir 1984., kad su se domaćini predvođeni Michelom Platinijem okitili svojim prvim velikim nogometnim zlatom.
 
Premda u Francuskoj ovog ljeta neće biti nogometne sile kao što je Nizozemska, a tamo ćemo gledati Sjevernu Irsku, Island, Albaniju i Wales, reprezentacije iz drugog, pa čak i trećeg razreda europskog nogometa, ne treba sumnjati da ćemo punih mjesec dana uživati u spektakularnom nogometu.
 
Dok ludnica 10. lipnja ne krene, odbrojavamo do Eura uz zanimljivije priče iz povijesti Eura, najljepše golove, legendarne utakmice i najbolje igrače.
 
Odbrojavanje je počelo.
 
Grčki trijumf u Portugalu 2004.
 
Samo valjda u sportu čuda, senzacije i pothvati prelaze nevidljivu, ali opipljivu granicu između ''samo sporta'' i nečeg što volimo nazivati pričama većim od života.
 
Kad se dogode takve stvari, koje su rijetkost i za koje često kažemo da se događaju jednom u sto godina, tada nevjerojatna količina emocija ispliva van i baš kao što je na neobjašnjiv i iracionalan način autsajder uspio napraviti nemoguće i pobijediti favorita, jednako tako na iracionalan način taj neočekivani slavljenik odjednom postaje meta svih pogleda i objekt sveopćeg obožavanja. 
 
Prirodno je biti na strani Davida jer se i sami cijeli život borimo protiv raznoraznih Golijata
 
Zapravo, kad malo bolje razmislimo, ovaj drugi segment i nije nerazumljiv.  Otkako je čovječanstva, David je uvijek bio veća faca od Golijata i nitko, osim naravno onih koji su na ovaj ili onaj način vezani uz njega - neće stajati na strani favorita. S neutralne strane uvijek je gušt gledati kako netko malen stvara povijest, piše bajku i u blato baca nekoga tko se nije očekivao u mulju naći. Pobjede velikih su dosadne, njima svjedočimo cijeli svoj život i puna nam je kapa trijumfa uvijek istih. Na koncu, kad taj David uspije na tlo baciti Golijata, nekako je prirodno da smo na njegovoj strani, jer smo i sami cijeli svoj život marginalci i slavlje nekoga sličnog nama doživljavamo skoro kao i svoje.
 
U sportu pobjede malih nad velikima nisu rijetkost i takve pothvate volimo nazivati iznenađenjima ili senzacijama, no čuda su puno rjeđa, zapravo, njih je samo nekoliko u cijeloj povijesti sporta.
Prvo sportsko čudo datira još iz 1954., a ostvarila ga je nogometna reprezentacija Zapadne Njemačke koja je u finalu SP u Švicarskoj s 3:2 slavila protiv godinama nepobijeđene ''mađarske lake konjice'', koju je predvodio jedan od najvećih nogometaša svih vremena, legendarni Ferenc Puškaš. Ta pobjeda u sportskim almanasima i knjigama nosi ime ''Čudo u Bernu''.
 
Bez obzira na ono što se događalo u svijetu samo deset godina ranije, za što snosi odgovornost baš Njemačka, a mislim da nije potrebno objašnjavati o čemu se radi, dobar dio nogometne javnosti, naravno, osim one Mađarske, navijao je za Fritza Waltera i društvo. Ne zato što je bio očaran nekom ljepotom i imaginacijom u igri Njemačke. Naravno da ne, ta je Njemačka igrala kao i svaka druga Njemačka i prije i nakon te 1954. – čvrsto, tvrdo, na silu, dakle, dosadno.
 
Međutim, još je dosadnija bila nepodnošljiva lakoća pobjeđivanja Puškaševe Lake konjice, koja punih pet godina nije izgubila utakmicu. Štoviše, ne samo da nije bila poražena, već se u dobroj mjeri iživljavala nad renomiranim protivnica kao što je na primjer Engleska. Gordi Albion i dalje pamti dva sad već mitska poraza od Mađara, 3:6 na Wembleyu i 1:7 na uzvratu u Budimpešti. Nogometna je javnost tražila neku promjenu, a Helmuth Rahn joj je svojim trećim golom u finalu SP-a 1954. tu promjenu i donio.

Kad su košarkaši SSSR-a u finalu Olimpijskih igara u Munchenu 1972. u infarktnoj završnici uspjeli pobijediti nedodirljive Amerikance, nitko se na svijetu, osim dakako u SAD-u, nije hvatao politike, hladnog rata, niti je navijao za Amere iz razloga jer je Sergei Belov, dovraga, prokleta komunjara. Nema šanse, svi neutralci su s guštom promatrali kako Amerikanci u nevjerici gledaju semafor i odbijaju doći po srebrne medalje.

Baš kao što je cijeli sportski svijet uživao u ''Čudu na ledu'', kad su 1980. na ZOI-ma u Lake Placidu američki sveučilištarci svladali SSSR prekinuvši puno desetljeće dugu dominaciju ''Zbornaje komande''. 
Tekst se nastavlja ispod oglasa

Ili bajka svih bajki, ona o Goranu i Wimbledonu. Englezi su 70 godina čekali naslov na travi Londona i nakon silnih desetljeća frustracija Tim Henman imao je priliku plasirati se u finale, no za tako nešto je morao samo još proći igrača s pozivnicom, nekadašnju tenisku legendu Gorana Ivaniševića. Kad se dogodilo ono što se dogodilo, pobjedu Gorana jednako su slavili navijači u Splitu, kao i oni u Londonu, jer, kako su rekli:
 
''Istina, Tim je Englez, ali Goran je naš.''

Gorana pobjeda u Wimbledonu i slična čuda brišu granice i nacionalnog i bilo kakvog drugog na bilo koji način nametnutog identiteta
 
Takve se stvari mogu dogoditi samo u sportu i zato su ta čuda toliko zamamna i slatka, jer iz nas isplivaju emocije za koje nismo ni znali da su u nama. Takve stvari brišu granice nacionalnog ili bilo kojeg drugog identiteta, jer, kako smo se uvjerili u slučaju  Engleza i Gorana, na bilo koji način nametnut osjećaj pripadnosti ovdje ne igra nikakvu ulogu.
 
U nogometu, posljednju takvu  priču napisali su i nogometaši Leicestera, koji su ove godine na spektakularan način postali prvaci Engleske. 
 
No, koliko god taj naslov Lisica bio magičan, ostvaren je ipak u nikad lošijoj konkurenciji Premiershipa i kad već pričamo o nogometnim čudima, trijumf Grčke na Euru 2004., barem po mišljenju autora ovih redaka nema konkurencije.
 
Iako je pobjeda Danaca na Euru 1992. godine najneobičnija, s obzirom na činjenicu da su Danci u Švedsku došli doslovce s plaže, najveću senzaciju u povijesti Eura, a vrlo vjerojatno i u povijesti nogometa, priredili su Grci u Portugalu prije 12 godina.
 
Svjetsko je prvenstvo 2002. godine bilo nagovještaj da se neke stvari kada su velika natjecanja u pitanju mijenjaju, momčadi sa sjajnim igračima gubili su od onih s manjim rejtingom, ali je finalni dvoboj  između Brazila i Njemačke stvorio utisak da najzvučniji i najjači ipak dolaze do kraja.
I onda su se iz ničega pojavili ti Grci.

Grčko slavlje u Portugalo dovelo je u pitanje cijelu priču o Davidu i Golijatu 
 
Međutim, baš kao što su šokirali cijeli svijet, Grci su s tim trijumfom također doveli u pitanje sve ovo što je gore napisano, cijelu tu priču o borbi Davida i Golijata i navijanju za autsajdera. Grcima nitko ne može uzeti pravo da se ponose naslovom prvaka Europe, niti je ta titula nezaslužena. Dapače, ljudi su igrali svoju igru, radili su ono što najbolje znaju i bili su svjesni svojih limita te su svoju igru prilagodili vlastitim mogućnostima.
 
Međutim, ono što su Grci u Portugalu igrali teško da se može nazvati nogometom. Bila je to prava antipropaganda nogometne igre i konačni trijumf momčadi, koja je svim ljubiteljima lepršavog nogometa bila toliko neprihvatljiva i strana, mogao je postaviti dobro pitanje svim onima sportskim entuzijastima s početka ovog teksta:
 
''Nakon Grčke, jeste li sigurni da želite da svi, ali baš svi favoriti ispadaju od autsajdera?''
 
Ja više ne želim.
 

Znate li nešto više o temi ili želite prijaviti grešku u tekstu?
Učitavanje komentara