Mjesec dana kasnije, Hajdukova osakaćena momčad bez ikakvih (dostojne nitko nije ni očekivao) zamjena za navedene koji su otišli, igra i izgleda nevjerojatno očajno, zapravo grozno. Od šest prvenstvenih utakmica, pobijedila je u samo dvije, od čega jednu poklonjenim penalom protiv najlošije momčadi u ligi. Sreća za Hajduk je što igrači Splita štrajkaju zbog neisplate plaća i što Dinamova filijala Lokomotiva nije programirana za vrh tablice, jer inače bi Hajduk ostao bez onog što mu je zadnjih godina smisao na terenu - par ljetnih euro pretkola za dizanje navijačke euforije i punjenje blagajne.

 

 

Ali o tome koliko Hajduk s pečatom Vučevićevog jamstva kvalitete zapravo znači i može, pokazalo je prvih pola sata prve utakmice polufinala Kupa na Poljudu protiv Dinama. Najveći rival u Splitu se pojavio nakon niza neuvjerljivih partija i sa šest uzastopnih pobjeda koje dobro zvuče samo na papiru, jer do njih je došao na račun jednog igrača i par sudaca. Međutim, čak i takav protiv Hajduka je djelovao kao ekipa s druge planete. Zapravo, točnije bi bilo reći da je Dinamo kontra Hajduka izgledao poput profesionalne u srazu s rekreativnom momčadi.

 

Kao što smo toliko puta ponavljali i kao što je očito, Hajduku je u procesu ozdravljenja i stabilizacije prodaja igrača nužnost i na tome mu nitko nema pravo prigovoriti: kako bi isplatio dugove, vratio kredit Gradu, nakon čega bi konačno dobit od izlaznih transfera, ulaznica, navijačkih članarina, suvenira i kobrendiranih proizvoda, osim u normalno funkcioniranje kluba, mogla biti investirana u pojačanja, a ne u rang i kvalitetu igrača koji zadnjih godina nastupaju za Hajduk samo zato što su dovedeni jer su "besplatni" ili zato što ih nitko drugi neće. 

 

 

Ali Hajduk se ne smije baviti gotovo isključivo rasprodajom, odnosno puštanjem svih nositelja igre kako bi konačno dohvatio "nulu", odnosno vratio kredit Gradu (kojeg je preostalo još 21 milijun kuna) pod svaku cijenu, ne vodeći uopće računa kako se to odražava na momčad, ali i klub u cjelini. Istina je da je postupak slaganja kluba od minusa i nule na zdravim, zakonskim, tržišnim i moralnim temeljima, težak i dugotrajan posao, za koji mnogi u temperamentnoj Dalmaciji nemaju živaca ni strpljenja, ali Hajduk nikad nije bio niti će biti samo "firma", niti se može voditi isključivo kao poslovni subjekt. Uostalom, navijači ga zato i odbijaju prodati "jednom gazdi".

 

Jer rasprodajom igrača, rasprodaje se i klupski ugled. Nema jasnijeg pokazatelja za to od onog kako je Hajduk s rasprodanom kičmom momčadi jučer izgledao protiv Dinama; tako da mu se Mamićev klub nakon pola sata zajebancije s njim na Poljudu i već tada osigurane ukupne pobjede za finale natjecanja koje Hajduk "napada", smilovao i poštedio ga teške katastrofe. 

 

 

Rasprodajom svih najboljih igrača, u one preostale uvlači se strah, jer svjesni da sami nemaju potrebne kvalitete, nemaju ni samopouzdanja i hrabrosti, pa su kao protiv Dinama nevjerojatno usrani, gotovo svi se boje duela, ne znaju čuvati protivničke igrače, ali ni prostor. Jednostavno, ako sve rasprodate, nitko i ništa ne ostaje. Ili kako dolaze do zaključka Hajdukovi nadzornici prije nedjeljnog sastanka: Klub se mora pripremiti na ljetne odlaske Kalinića i Sušića i osigurati im adekvatne zamjene. Dvojici jedinih igrača aktualnog Hajduka koji nešto vrijede i znače dodali su i Milića, ali mi ga namjerno izostavljamo, jer s obzirom koliko se od njega očekivalo, ali i kakvu basnoslovnu plaću ima u okolnostima u kojima se klub nalazi, on je još najveće razočarenje. Ništa nije pokazao, a njegovu gažu u Hajduku najbolje sažima "blok" koji je složio Soudaniju prilikom njegovog bušenja Kalinića.

 

No vratimo se trojci na odlasku i njihovim zamjenama: Kako bi ih nadomjestili, iz Hajduka najavljuju kupnju "nekoliko" pravih pojačanja, a ne tek prinova. Ali, to onda znači opet prelijevanje iz šupljeg u prazno. Jer ako će kupovati dostojne zamjene golmanu koji ih je i jučer spasio potopa, veznjaku koji jedini u momčadi zna dodati i zabiti, te konačno naći pravog lijevog beka, Hajduk će opet tek popuniti mjesta koja će mu ovog ljeta ostati prazna, dok će i dalje ostati bez istinskih pojačanja za barem pet pozicija na kojima su jako loši igrači ili ih uopće nema, pa ih popunjavaju oni čije pozicije to nisu.

 

 

Zašto Hajduk tako izgleda nije zasluga Mamića, HNS-a, sudaca, čak ni "svih u klubu", kako u Hajduku govore za javnost, nego sportskog direktora Gorana Vučevića. Nitko od njega ne očekuje da umjesto Caktaša dovede Pjacu, Milovića zamijeni Jedvajem, a Balića Halilovićem, ali još manje da prijelazni rok odradi kao da se natječe za nagradu za nesavjesno poslovanje. Konkretno, umjesto nezamjenjivog stopera i kapetana momčadi, te dvojca iz veze, od kojih je jedan najbolji strijelac i motor momčadi, a drugi "Hajdukov Pirlo", dovede dva ozlijeđena inozemna napadača, od kojih se nijedan ni nakon oporavka ne može probiti niti u ovako skromnnu momčad. Jedan od njih je gledan samo na snimkama, a za drugog vodeći ljudi Hajduka papagajski ponavljaju ovakvo "objašnjenje" zašto je uzet na posudbu iz Palerma: "Talijani su Nestorovskog (efikasnog napadača Zaprešića, op.a.) platili pola milijuna eura, a njega milijun, što znači da stvarno vrijedi."

 

 

Koliko vrijedi Goran Vučević, koji je nakon što se izredao na svim funkcijama u klubu, postao ključni čovjek ovog Hajduka, barem njegovog sportskog i natjecateljskog segmenta? Jer Marin Brbić ionako djeluje manje kao predsjednik, odnosno ranije kao stečajni upravitelj, a danas kao financijski direktor, Damir Burić šije iz preskromnog materijala koji dobije na raspolaganje od sportskog direktora, pa su najveća zadaća i odgovornost na njemu, o kojem smo prije godinu dana pisali ovako:

 

 

 

 

Dva prijelazna roka i godinu dana kasnije, spomenuta "pojačanja" (dok se bez navodnika tako mogu nazvati tek Jefferson i Velazquez) Vučević je zamijenio Bilijem, Radčenkom, Velezom, Arteagom, koji su za Hajduk "besplatni" jedino u samozavaravajućim pričama, jer za njih nije plaćena odšteta, ali im obespareni Hajduk, koji štedi na svemu, za teške kikseve i sjedenja na tribinama daje previsoke plaće, iako za igrače takve "klase" nije trebalo potegnuti do Ukrajine, Indije i Venecuele, a još manje do par desetaka tisuća kuna mjesečno po glavi.

 

 

Dok po ovome, ali i očajnim igrama razbijene momčadi, ovo Hajdukovo proljeće smrdi na prošlo (uz razliku što sada ipak ne svjedočimo promjenama trenera svakog tjedna) sami procijenite jesmo li prošle godine bili u pravu i koliko se Hajduk strukovno, stručno i kadrovski od tada poboljšao, kako na terenu, tako i u foteljama i koliko su, nakon svega pokazanog, realna očekivanja nadzornika "da struka ima već pripremljena rješenja za sljedeću sezonu"? Možda će ih i imati, ali kada Hajduk konačno prestane biti klub u kojem se stalno živi od prošlosti i priča o budućnosti, ali gdje nitko ne preuzima odgovornost za sadašnjost. 

 

 

"Cestom ponosa, čista srca i obraza", bio je slogan i dio koreografije Torcide na utakmici protiv Slavena, kada je službeno proslavljen 105. rođendan kluba. Iznad natpisa navijači su podigli veliku zastavu s nacrtanim hajdukovcem koji u mraku tunela ipak vidi svjetlo na njegovom kraju. Jasna je simbolika "duge ceste" koju Hajduk treba proći na putu iskupljenja kako bi iz mraka grijeha prošlosti, dugova, besparice, loših nogometaša i još goreg nogometa isplivao na svjetlo novog početka i povratka na cestu uspjeha. Čini se ipak kako su oni koji bi trebali biti ključni u izbavljenju kluba iz mraka zapeli u tunelu, ograničeni ne samo objektivnim okolnostima, nego i vlastitim nesposobnostima.