SILVIO Berlusconi, bivši talijanski premijer i jedna od najznačajnijih ličnosti u talijanskoj povijesti, preminuo je u ponedjeljak u Milanu u 87. godini. Čovjek kojeg su kontroverze pratile otkad se probio u talijanski javni život pa sve do pred smrt obogatio se prvo na nekretninama, a onda u medijskom biznisu, da bi od 1994. do 2011. vodio tri talijanske vlade.

Bio je čovjek koji je podijelio Italiju na one koji su ga obožavali i one koji ga živog nisu mogli vidjeti. Bio je poznat po skandaloznim izjavama, korupcijskim i seks-skandalima, ali u povijesti sporta ostat će zapamćen kao čovjek koji je stvorio jedan od najvećih klubova na svijetu i jednu od najboljih momčadi u povijesti nogometa.

Preuzeo osramoćeni Milan

Berlusconi je Milan preuzeo 1986. godine, u vrijeme kad je klub bio osramoćen sudjelovanjem u skandalu Totonero u kojem je otkriveno da su igrači i suci namještali utakmice za kladionice. Milan je bio jedan od najupletenijih klubova u tu priču te je 1980. godine izbačen u Serie B.

Ekspresno se vratio u prvu ligu, ali je 1982. opet ispao, i to ne jer ga je netko izbacio, nego jer je jednostavno imao prelošu momčad da se spasi. Osramoćen, s titulom lopovskoga kluba, Milan je bio na rubu bankrota i trebao je spasitelja koji bi uzdignuo klub.

Silvio Berlusconi, u to vrijeme vlasnik Canalea 5, jedine talijanske privatne televizije s nacionalnom koncesijom (koju je dobio zbog dobrih odnosa s premijerom Craxijem), pokušao je par godina ranije kupiti Inter, ali mu to nije uspjelo.

Iako je bio veliki zaljubljenik u nogomet, Berlusconi ga je vidio i kao poligon za samopromociju, a kad su navijači Milana 1985. na San Siru razvili transparent kojim su ga pozvali da spasi njihov klub, Berlusconiju su se sve kockice posložile i odlučio je ući u Milan u veljači 1986. godine.

Kako bi najavio kako će izgledati njegov Milan, Berlusconi je uoči nove sezone organizirao predstavljanje na Areni Civica, jednom od najpoznatijih i najstarijih spomenika u Milanu. Uz zvukove veličanstvenog Wagnerova Kasa valkira, tri helikoptera u kojima su bili Berlusconi i momčad sletjela su pred nekoliko tisuća Milanovih navijača.

U Interu su mu se rugali

Berlusconijev performans dočekan je s podsmijehom u Interovom taboru pa je tadašnji golman Walter Zenga rekao da im je bolje da te helikoptere koriste za prijevoz mrtvaca iz mrtvoga kluba kao što je Milan.

No, Berlusconi se na takve opaske nije previše obazirao i odmah se bacio na posao. Želio je da Milan ne bude samo nogometni klub nego i stil života. Otvorio je novi fan shop u centru grada kraj Duoma, pokrenuo je magazin Forza Milan i uoči sezone 198./1987. Milan je prodao 60.000 godišnjih karata.

Osim logističkih stvari, Berlusconi se počeo baviti i sastavljanjem nove momčadi. Prvi igrač kojeg je doveo bio je Roberto Donadoni iz Atalante, što je bio šok u Italiji jer je Donadoni već manje-više sve dogovorio s Juventusom, da bi mu ga Berlusconi oteo pred nosom.

Bio je to još jedan znak Berlusconijeve odlučnosti i u njegovoj prvoj sezoni Milan je osvojio sjajno peto mjesto i uspio se kvalificirati u Kup UEFA-e. Berlusconi je želio da Milan igra prepoznatljivo, da igra napadački i da oduševljava ne samo svoje navijače nego i čitavu Europu.

Trebao je trenera koji će promijeniti talijanski nogomet i našao ga je u liku Arriga Sacchija, prodavača cipela i trenera drugoligaša Parme. Novinari koji prate Milan bili su šokirani izborom anonimnog trenera, ali ni Sacchi ni Berlusconi nisu se na to obazirali.

Čudesni Sacchijev sustav

Sa Sacchijem i sportskim direktorom Adrianom Gallianijem, koji je s njim došao u klub, Berlusconi je počeo stvarati Milanovu megamomčad. Okosnicu obrane činili su Franco Barresi i mladi Paolo Maldini. U veznoj liniji Berlusconi je Donadoniju dodao Romina veznjaka Carla Ancelottija, a u napad je doveo Ruuda Gullita i Marca van Bastena. 

Sacchi nije igrao bunkeraški nogomet kao Juventus i ostali klubovi. On je favorizirao presing po cijelom terenu, usavršio je svoj sustav 4-4-2 i Milan je 1988. godine osvojio prvi naslov prvaka nakon devet godina. Na ljeto je stigao i Frank Rijkaard i Milan je postao momčad protiv koje je bilo nemoguće igrati.

Godine 1989. osvojili su Kup prvaka nakon što su u polufinalu u uzvratu demolirali Real 5:0, a u finalu pregazili Steauu 4:0. Naslov su obranili sljedeće sezone pobjedom protiv Benfice u finalu 1:0 i Milan je postao najjača momčad na svijetu.

Prva zvijezda bio je čudesni Marco van Basten, jedan od najboljih napadača svih vremena, koji je 1988. i 1989. osvojio Zlatnu loptu. Nizozemski trojac u napadu bio je nezaustavljiv, a nije se puno toga promijenilo ni kad je Sacchi 1991. otišao u talijansku reprezentaciju.

Na klupi ga je naslijedio Fabio Capello koji će od 1992. do 1994. osvojiti tri naslova prvaka zaredom, Van Basten još jednu Zlatnu loptu 1992., a Milan je bio u nizu od nevjerojatnih 58 utakmica bez poraza u talijanskom prvenstvu. Od 1993. do 1995. Milan je tri godine zaredom igrao finale Lige prvaka, a finale 1994. bilo je kruna Capellove vladavine u klubu.

Spektakl u finalu

Barcelona Johanna Cruyffa bila je veliki favorit, a Milan je bio u ogromnim problemima. Van Basten je i dalje bio ozlijeđen, Gigi Lentini, tad najskuplji igrač na svijetu, nije bio potpuno spreman, Franco Baresi i Alessandro Costacurta su imali kartone, a zbog UEFA-ina pravila da u početnoj postavi mogu biti samo tri stranca nisu mogli igrati ni Raducioiu, Jean-Pierre Papin i Brian Laudrup.

S osakaćenim sastavom i Marcelom Desaillyjem, Zvonimirom Bobanom i Dejanom Savićevićem kao jedinim strancima u momčadi Milan je demolirao Barcelonu 4:0 golovima Massara, Savićevića i Desaillyja te osvojio peti naslov prvaka Europe. 

I dok mu je na terenu baš sve išlo po planu, Berlusconiju se izvan njega počela stezati omča oko vrata. Pokrenuta je velika antikorupcijska istraga u Italiji i ubrzo je otkrivena neviđena korupcijska mreža u svim porama talijanske politike, a šef zabave bio je Berlusconijev prijatelj Benito Craxi.

Berlusconijeva tvrtka Fininvest bila je jedan od najvećih donatora Craxijevoj Socijalističkoj stranci i Milanov vlasnik bio je u sve većoj opasnosti da bi i sam mogao završiti u zatvoru. No, dok se nitko nije snašao, Berlusconi je osnovao stranku Forza Italia, zaludio je mase obećanjima o liberalnoj revoluciji i 1994. postao je talijanskim premijerom.

Premrežen sa svom tom korupcijom protiv koje se kao borio, Berlusconi si je kupio sigurnost na političkoj sceni i osigurao da ga nitko neće dirati, a istovremeno je nastavio održavati i graditi veliki Milan.

Ancelotti došao kao spasitelj

Iako su europski uspjesi izostali u sljedećih desetak godina, Milan je osvojio još dva naslova prvaka, a u novi pohod prema vrhu krenuo je dolaskom Carla Ancelottija na klupu 2001. godine. Milan je bio u lošem stanju i dvije godine bez trofeja, a Ancelotti je u studenom te godine naslijedio Fatiha Terima koji je dobio otkaz.

Berlusconi je u početku bio razočaran Ancelottijevim, kako ga je nazvao, "bunkeraškim nogometom", zbog čega ga je često kritizirao. No, Ancelotti je malo-pomalo slagao pravu momčad. Didu je stavio na gol, Andreu Pirla spustio iza Ruija Coste i/li Rivalda, a u napadu su sve bolje počeli surađivati Pippo Inzaghi i Andrej Ševčenko u 4-3-1-2 ili 4-1-2-1-2 sustavu.

Već 2003. godine Milan je osvojio još jedan europski naslov pobijedivši na Old Traffordu Juventus na penale (0:0), a tog ljeta iz Brazila je stigao čudesni Kaka i Milan je 2004. osvojio naslov prvaka. Malo tko je očekivao da će to biti jedina Ancelottijeva titula s Milanom.

Osim toga, 2005. izgubio je epsko finale Lige prvaka od Liverpoola na penale iako je na poluvremenu vodio 3:0. No, vratio je Englezima dvije godine kasnije pobjedom 2:1 u finalu iako su to bili zadnji trzaji velike Ancelottijeve momčadi.

On je 2009. otišao u Chelsea, Kaka je otišao u Real Madrid i standardi kvalitete na San Siru drastično su pali. Massimiliano Allegri osvojio je s Milanom naslov prvaka 2011. godine, ali to će biti zadnji Milanov trofej sve do prošle sezone i zadnja Berlusconijeva godina na vlasti u Italiji.

Sudski procesi smanjili budžet za Milan

Milanov vlasnik dotad je već bio upleten u 20 sudskih procesa. Zbog utaje poreza je 2013. dobio četiri godine zatvora koje je zbog starosti zamijenio radom za opće dobro, no taj slučaj, kao i tužba protiv njegove kompanije Fininvest teška 560 milijuna eura, značili su sve manje novca za Milan.

Zvijezde poput Pirla i Ibrahimovića zamijenili su likovi poput Alessandra Matrija, Philippea Mexesa i Cristiana Zapate, San Siro je bio sve prazniji, a navijači, isti oni koji su ga molili da dođe u Milan, sad su tražili njegov odlazak.

Berlusconi više nije imao ni vremena ni energije i, što je najvažnije, ni novca da ponovno uzdigne Milan iz prosječnosti i 2017. godine prodao ga je sumnjivim kineskim biznismenima za 740 milijuna eura. 

"Ostavljam Milan s velikom tugom, ali da biste u modernom nogometu mogli biti na vrhu, potrebni su vam resursi koje jedna obitelj sama više ne može osiguravati", rekao je Berlusconi nakon što je završila njegova 21-godišnja vladavina u Milanu.