IZA HRVATSKOG boksa je godina iščekivanja, stagnacije i podosta razočaranja. Desetak vodećih hrvatskih boksača, amaterskih i profesionalnih, tijekom posljednjih 12 mjeseci nije uspjelo postići rezultat vrijedan divljenja i sjećanja, a na programu su bili ne samo brojni profesionalni eventi nego i Olimpijske igre u Tokiju i Svjetsko prvenstvo u Beogradu.

I ne samo da nije bilo nikakvog posebnog iskoraka, nego smo svjedočili nekim teškim neuspjesima koji narušavaju optimizam u 2022. godini. Zapravo, jedina zaista svijetla točka tijekom 2021. bio je plasman Gabrijela Veočića u četvrtfinale Svjetskog amaterskog prvenstva. No, 20-godišnji Brođanin naš je adut za olimpijsku medalju u Parizu 2024. godine, a sve brojnija navijačka baza pobjede očekuje odmah i to ponajprije od hrvatskih profesionalaca.

Upravo trojica istaknutih profesionalnih teškaša, Filip Hrgović, Alen Babić i Petar Milas, u posljednjih 12 mjeseci bilježe najveću stagnaciju. U prvoj polovici godine nije se dogodilo apsolutno ništa, zbog pandemije, ozljeda i nesposobnosti promotera. Potom je uslijedila eksplozija aktivnosti, uz statistički sjajan omjer pobjeda i poraza 6-1, ali bez pravog pomaka prema relevantnim titulama, ozbiljnim i konkurentnim suparnicima i velikim zaradama.

Hrgović nije ništa bliže borbi za pojas nego prije godinu dana

Za Hrgovića smo u istom ovakvom komentaru prije godinu dana napisali kako "najbolji izdanak hrvatskog boksa tijekom 2021. neće boksati za svjetski naslov, ali će zato imati prigodu zauzeti prvu startnu poziciju". No, čak ni to se nije dogodilo, Hrgović je i dalje tek treći izazivač na ljestvici Međunarodne boksačke federacije (IBF), a na vidiku nema ni meča za naslov niti meča za poziciju prvog izazivača. Ima samo glasina da će se to uskoro dogoditi, kao što ih je bilo i prije godinu dana.

Iako su bile uvjerljive, pobjede protiv Crnogorca Marka Radonjića u Klagenfurtu u rujnu i Sandžaklije s njemačkom adresom Emira Ahmatovića u Las Vegasu u prosincu, nikoga se nisu dojmile. Štoviše, naštetile su Hrgovićevoj reputaciji, jer najbolji hrvatski profesionalac neprestano je pričao kako je spreman za najveće izazove, a istodobno boksao protiv anonimaca. Prošlo je više od pet godina otkako je u Rio de Janeiru osvojio olimpijsku broncu i navijači od njega očekuju kapitalne pobjede, kakve već postižu teškaši njegove generacije Tony Yoka, Joe Joyce i Joseph Parker.

Nema sumnje da nikome nije drago vidjeti Hrgovića s druge strane ringa i da njegovim promoterima, njemačkoj braći Kalleu i Nisseu Sauerlandu, nije jednostavno pronaći mu kompetitivne suparnike, ali ako ga zaista izbjegavaju konkurenti s vrha IBF-ove ljestvice, kako se tvrdi, zar je moguće da baš svaki put njegove suparnike moraju tražiti ispod 100. (Ahmatović) ili 200. mjesta (Radonjić) na Boxrecovoj ljestvici? Je li problem u besparici, nepovjerenju u Hrgovićeve mogućnosti ili natezanju oko produljenja ugovora?

Zbog usporenog razvoja karijere, podsjetimo da je u posljednje dvije godine osim spomenutog dvojca pobijedio još i podjednako neatraktivne Rydella Bookera i Alexandrea Kartoziju, sve ukazuje da Hrgović ni tijekom 2022. neće boksati za svjetski naslov. IBF-ovu titulu drži Ukrajinac Oleksandar Usik i prvo je u ožujku ili travnju mora braniti protiv Anthonyja Joshue. Znači da sljedeći izazivač može dobiti priliku tek najesen. Čak i ako Hrgović izbori poziciju prvog izazivača, svjetskom prvaku bit će profitabilnije staviti titulu na kocku protiv suparnika iz svjetskog Top 15 s vojskom navijača i platežno sposobnih televizijskih gledatelja iza sebe.

Da bi Hrgović spreman dočekao trenutak kad ga najbolji teškaši svijeta više neće moći izbjegavati, braća Sauerland moraju zaboraviti da postoje boksači iza 50. pozicije na Boxrecu, a bilo bi dobro i da ga više ne šalju u ring u Klagenfurtu ili danskom gradiću Strueru, jer to nisu mjesta iz kojih se vidi svjetski vrh.

Tijekom 2022. Hrgović bi morao postići dvije kapitalne i efektne pobjede kako bi u najmanju ruku održao sadašnju poziciju. Svjetske boksačke organizacije imaju svoju, često nedokučivu logiku u rangiranju boksača, pa hrvatski boksač ne treba previše brinuti da će izgubiti poziciju na IBF ljestvici, ali neovisna i praktički jedina relevantna Boxrecova lista jasno je pokazala što misli o odabiru Hrgovićevih suparnika. Prije dvije godine hrvatski teškaš dosegnuo je visoko 13. mjesto, da bi u međuvremenu unatoč pobjedama pao na 35. mjesto.  

Razvoj Hrgovićeve karijere, kao što je to uvijek bilo u boksu, uvelike ovisi o namjerama aktualnih i donedavnih svjetskih prvaka. Prva petorica na Boxrecovoj ljestvici su 30-godišnjaci koji su već došli do slave, milijuna i/ili titula - Oleksandar Usik, Tyson Fury, Anthony Joshua, Deontay Wilder i Dillian Whyte - pa je upitno imaju li dovoljno motiva i zdravlja za još puno mečeva. Postoje već jasne naznake da je ova generacija na odlasku, a za njihovo nasljeđe borit će se teškaši koji su zajedno s Hrgovićem ušli u svijet profesionalnog boksa. Osim Joycea, mahom su to moćni majstori boksa u kasnim 20-im godinama ili mlađi, poput Yoke, Sancheza, Gasijeva i Duboisa. To je društvo kojem se Hrgović mora nametnuti, a trenutačno prema Boxrecu svi stoje bolje od njega.

Treba imati na umu da će se na svjetskoj sceni uskoro pojaviti i naraštaj teškaša s Olimpijskih igara u Tokiju, kao što su medaljaši Bahodir Žalolov, Frazer Clarke i Richard Torrez. Iako današnja teška kategorija možda nema globalne zvijezde Tysonovog ili Lewisovog kalibra, konkurencija je zapravo nevjerojatna i zato su fanovima tijekom 2022. godine gotovo svakog tjedna zajamčene vrhunske predstave.

Babić je nanizao još četiri nokauta, ali Spilmont ga je ozbiljno uzdrmao

Drugi naš ambiciozni profesionalac, 29-godišnji Alen Babić, naizgled je odlično iskoristio 2021. godinu. Pod okriljem najmoćnijeg svjetskog promotera Eddieja Hearna odradio je čak četiri meča u samo šest mjeseci i u engleskim ringovima na velikim eventima postigao četiri pobjede nokautima i prekidima. Međutim, kad se malo zagrebe ispod površine, ni po Babića stvari više ne izgledaju tako blistavo. Čak i ako zanemarimo to što ni on nije posebno napredovao u odabiru suparnika, ostaje činjenica da je prije nekoliko dana u devetom profesionalnom nastupu protiv Francuza Davida Spilmonta (11-7-1) u Manchesteru samo pukom srećom izbjegao težak poraz.

Još samo koji udarac više i sve Babićeve nade u ambicioznu karijeru bile bi ugašene. Spilmont je na kraju pao kao i osmorica njegovih prethodnika, ali na Savageovu karijeru pala je i sjena sumnje. Ako ga anonimni francuski teškaš može ovako ugroziti, što će se dogoditi kad ga dohvati netko iole bolji? 

Jasno je nakon Manchestera da je Babićeva budućnost u bridger kategoriji, novotariji Svjetskog boksačkog vijeća (WBC), osmišljenoj upravo za boksače poput njega s oko 100 kilograma. Međutim, umjesto juriša na svjetskog prvaka, Kolumbijca Oscara Rivasa, Babić sada prvo mora sebi i javnosti pokazati da je eskapada krajem druge runde bila tek iznimka koja se protiv takvih suparnika više nikad neće dogoditi. Naime, nije tragedija pasti u meču za svjetsku titulu, ali trenutačno i Babić i Hrgović već i zbog svake lošije odrađene borbe mogu završiti na sporednom kolosijeku. 

Uspije li povezati dvije-tri efektne pobjede u prvoj polovici 2022. godine, Babićevi britanski i hrvatski navijači brzo će zaboraviti na meč sa Spilmontom. Ipak, čini se da je ulazak u ring protiv boksača težih 15-20 kilograma postao prevelik rizik za njega. U bridgeru ga sigurno čekaju bolji suparnici nego što su Spilmont, Molina ili Bennett, no Babićev nokauterski potencijal i malobrojnija konkurencija daju razloga vjerovati da bi u nižoj kategoriji mogao dobiti priliku boksati za svjetski naslov. Međutim, mala je šansa da će se to dogoditi već 2022. godine. Takvi eventi koštaju najmanje milijun eura, a Hearn neće izvući novčanik ako ne bude siguran u spremu i mogućnosti svog štićenika. 

Milas je na prekretnici - nastaviti ambiciozno ili gubiti za novac

Posljednji iz trijumvirata hrvatskih teškaša Petar Milas jedini je 2021. ostao bez pobjede. U rujnu je ubilježio poraz tehničkim nokautom, ali i dalje može hodati uzdignute glave. U Roland Garrosu ga je pobijedio Tony Yoka, bivši olimpijski pobjednik i svjetski amaterski prvak, pred kojim je dvaput u seniorskoj konkurenciji, tijesno i kontroverzno, pokleknuo i Hrgović. Milas se danas nalazi na prekretnici i mora odlučiti hoće li nastaviti ambicioznu karijeru ili će tražiti unosne gaže u kojima teško može do pobjede. S obzirom na to da mu je tek 26 godina, ima dovoljno vremena, zdravlja i kvalitete za pokušaj proboja prema vrhu. I to ponajprije u bridger kategoriji u kojoj bi možda mogao proći i bolje od Babića.

Milasov je problem što je u posljednjih 26 mjeseci boksao samo jednom i izgubio, što znači da iza sebe nema logističku mašineriju poput Hrgovića ili Babića. Osovina trener-menadžer-promoter mora funkcionirati savršeno da bi bilo koji boksač došao do svjetskog vrha. Ako je Milas u međuvremenu to posložio, neće biti problema s nastavkom karijere.

Pritom treba imati na umu da je Hrvatska zanemarivo tržište u globalnim razmjerima i da se hrvatskim boksačima prilike ukazuju samo i isključivo na temelju njihove kvalitete ili rijetkih slučajeva poput Babićevog kad uspiju zaintrigirati inozemnu publiku. Ruska, američka, britanska, njemačka ili francuska zastava iza imena širom otvaraju vrata, unatoč sumnjivoj kvaliteti. 

Prava je rijetkost među najboljih 50-ak svjetskih teškaša naići na predstavnike tako male zemlje kao što je Hrvatska, koji još uz to žive i treniraju u domovini. Hrvatska ima trojicu teškaša u svjetskom Top 50, iako Boxrec Babića i Milasa svrstava u bridger kategoriju, što je istinski fenomen i razlog da pomno pratimo boksačku scenu i sljedećih godina.