Pitate me tko je favorit? Na to pitanje imaju odgovor svi, i ovdje, i kod vas. I oni što prate rukomet, ali i oni kampanjci što se pale oko Božića, a već ga sredinom veljače zaboravljaju, kao neki sezonski fenomen, nešto bitno samo i isključivo dok smo u tome uspješni. U danima euforije svi smo isti, svi mislimo da sve znamo. Hrvatska je favorit. Apsolutni.

 

 

Nikada se ovoliko nije pričalo o jednoj rukometnoj utakmici od kada sam u novinarstvu, a ima tome 15 godina. Nikada se veća pažnja nije pridavala meču manjeg značaja od ovog. I jedni i drugi, siguran sam, mole Boga da što prije prođe taj petak, da oslobode sebe tog nevidljivog šapata javnosti koji im svakog dana na uho lažno kazuje da su 102, a ne samo dva boda u igri.

Hrvati hoće pregrmjeti otvaranje, sjećajući se traume s Korejcima na istom mjestu prije devet godina. Ne smiju dopustiti sebi kockanje s "najvećim neprijateljima", iako je rukometno rivalstvo Hrvata i Srba nešto što je manje-više beznačajno za povijest našeg sporta, s obzirom na to da smo se u 22 godine jednom sastali u borbi za medalje, a dvaput odlučivali o polufinalu (Španjolska 1996. i Tunis 2005.). Konačno, tu je i taj filmski motiv - moment osvete za Beograd 2012. godine, iako kampanjci zaboravljaju da je osveta pala već šest mjeseci nakon toga, u Londonu na Olimpijskim igrama.

 

 

 

Da se ne lažemo: da je Hrvatska pobijedila te noći u Beogradu pred 20.000 raspaljenih domaćih navijača, taj trijumf išao bi na pijedestal Lisabona i Atene, moćna kao Đorđevićeve trice, bacila bi anatemu na jedan sport s jedne strane, a s druge stvorila skoro pa mitska stvorenja od Duvnjaka, Balića, Vorija. Slavka Golužu bi i u siječnju 2044. godine zvali neki budući novinari, nerođeni u vrijeme londonske Olimpijade, da im pettisućiti put ispriča svoju priču o tome kako je te noći osvojio Beograd.

 

Takav izazov sada je pred momcima Jovice Cvetkovića, s dodatkom da su im šanse manje nego što su to bile njihovim rivalima prije pet godina. "Orlovi", naprosto, nemaju rejting. Sve je manje onih koji su se godinama čudili kakve igračine ima Srbija, a kako to prosječno izgleda na terenu. Navikla se javnost na neuspjehe. Izuzev Beograda, Srbija nikada nije prošla grupu na europskim prvenstvima (govorimo o razdoblju od 2008.), a na posljednja dva svjetska prvenstva nije se ni kvalificirala. Od Rija je bila kontinent daleko.

 

 

 

Ako znate ispaliti odgovor na pitanje što je s hrvatskom košarkom, onda znate što je i sa srpskim rukometom. Kompleksna priča. Zahtijeva roman, a ne kolumnu. Loša atmosfera, trvenja, negativnosti, nedostatak novca, nepostojanje ozbiljnog kluba u kome bi mladi igrači mogli sazreti, nespremnost za učenje kao što su to od nas nekada činili Francuzi, sve to je otjeralo većinu ozbiljnih ljudi iz rukometa. Košarka i odbojka odvode najbolju djecu. Još se priča o nekim sedamdesetim i osamdesetim, živi se u uspomenama i lažnoj veličini, a Islanđani i Španjolci otad su izmislili novi sport s istim imenom. Usprkos tome, igrača još uvijek ima. Neki od njih skaču više i šutiraju jače od hrvatskih zvijezda, imaju veće plaće i igraju u boljim klubovima (Nenadić, Vujin, Stojković i Abutović su svjetska klasa). Tako je bilo i prije dvadeset godina, dok je svjetskim rukometom bombardirao "terminator" Nenad Peruničić, zatim Neđa Jovanović i njihova generacija.

 

Ta generacija vrijedila je za tri zlata. Nije osvojila ni jedno. Uzela je dvije-tri bronce. Ona od razlaza s Crnom Gorom s Momirom Ilićem uvijek je trebala herojski preživjeti ili poginuti u borbi za polufinale. Bila je daleko, a najbliže upravo s Cvetkovićem u Poreču i Zadru 2009. na SP-u - osma.

Srbija bi morala odigrati savršenu utakmicu da bi komentator RTS-a ušao u TV špice kao Mladen Delić s "je li to moguće" na Poljudu 34 godine ranije. Jednu takvu odigrala je s Cvetkovićem, i to na početku njegova mandata, kada su "prosuli" Poljake usred Gdanjska koji su tek stigli iz Rija s hrvatskim skalpom u četvrtfinalu.

 

Pored bodova i ulaska u povijesne čitanke, Orlovi traže još dvije stvari u prvom meču u Splitu. Prvo, da u slučaju poraza ostanu "neoštećeni" za važne mečeve sa Švedskom i Islandom, pogotovo s Ribarima. Da odigraju dobro, da pokažu karakter i samopouzdanje u situaciji kada im se tribine budu rušile na glavu, makar i izgubili. Drugo, da urade posljednji rez na priču o tome "kako će biti u Splitu", s obzirom na nevjerojatnu pažnju medija koju su dobili i koja je jedino na tom nivou bila u euforičnim danima Eura 2012. Da se stavi točka na to, a onda da se u relativnom miru bace sve karte u borbu za plasman u drugi krug - koji bi bio veliki uspjeh za srpski rukomet u ovom trenutku.

Najjača strana Srbije je napadački potencijal Nenadića, Đorđića, Vujina, Stojkovića i Marsenića. Najveća mana disbalans između napadačkih i obrambenih kvaliteta vodećih igrača. Enigma - golmani debitanti. Iks faktor - Petar Nenadić.

 

 

Hrvatska mora do polufinala. Sve ispod toga bilo bi ravno katastrofi. Paradoks je da je u zemlji s toliko uspjeha u posljednjih 15 godina pogašeno toliko rukometnih centara. Ovaj siječanj trebalo bi dati novi vjetar u leđa svima. Vjerojatno će najviše profitirati Zagreb koji je nekada bio nukleus uspjeha, a sada je pomalo premašen model kluba-reprezentacije od čega su odustali svi ozbiljni klubovi u Europi. Razmrdao ga je Veselin Vujović u jednom periodu, ali sve je ostalo na tome.

Lino Červar vratio se po jedino zlato koje mu nedostaje. Okupio je sve najbolje. Vratio je taj nacionalni naboj s Čupićem i Karačićem koji su britke sablje, dok će iskustvo Vorija i Buntića biti dragocjeno. Bez Hercegovine se pehar ne podiže. Ima visoku bekovsku liniju s Duvnjakom, Mandalinićem, Kopljarom, Stepančićem, a ima i brzu s Cindrićem i Karačićem. U obrani može birati tko će i kako "peglati" protivnike. Golmani imaju ozbiljnu kilometražu. Pešić se uvrstio u red svjetske klase. Svi zdravi. Što više poželjeti...

 

 

 

Od ove Hrvatske ima boljih reprezentacija, ali bez obzira na to - nitko nije silan kao što je to bila Francuska 2009. u Zagrebu. Ne može se usporediti ni ova Hrvatska s onom, ali ni uspoređivati vrijeme. Bili smo mlađi i ljepši, odnosno sve je nekako bilo ljepše. Kada su u jednoj, na brzinu sklepanoj neozbiljnoj anketi IHF-ovci izabrali velikog Ivana Balića za najboljeg rukometaša svih vremena, tako su zaustavili sat povijesti, pa sada što god kažete za Cindrića ili Duvnjaka, ostat ćete smiješni. Samo rukometni plebs zaboravlja jednu stvar - a to da je 20 godina prije Balića (1992.) rumunjska legenda Gheorghe Gruia već dobio istu titulu za najboljeg svih vremena. Ma, dobro se rukomet i igra kada vidimo kako ga vode...

 

 

Francuzi dolaze oslabljeni, sa samo jednim klasičnim lijevim bekom, bez umirovljenika Omeyera i Narcissea, ispao je zasad i Luka Karabatić. Postavljaju konture za Rio, nisu nepobjedivi. Norvežani su supersila sa Sagosenom koji je na nivou zdravog Duvnjaka prije nekoliko godina. Već je poslao Mikkela Hansena na klupu u PSG-u. Ostalo mu je još da na reprezentativnom nivou uzme krunu od Karabatića kao što je to Nikola, jednom za svagda, uzeo nemoćnom Ivanu nakon onog "face-to-face" momenta u finalu 2009. Ovo je njihovo vrijeme. Nijemci, besprijekoran roster. Imaju sve što jedan tim treba imati. "I na metar, i na kilo", mentalitet, prave godine, rutinu igranja najjače lige na svetu, magiju Gensheimera, šuterski potencijal, teretnu obranu, sjajne golmane. Jedina mana im je što brane titulu, pa je teško reći – obranit će. Danci i Španjolci uigravaju se sa selektorima - karte za finalni vikend će dijeliti s Nijemcima i Slovencima. Više vjerujem Jacobsenu nego Riberi. Slovenija je u problemima, ali se ruka Veselina Vujovića vidi, ma u kakvom sastavu oni došli. Slovenija ima sustav - bolje postavljen nego hrvatski. Još ti Šveđani. Podigao ih je mladi selektor - Islanđanin. Tu se krug završava.

 

Svi ostali su u drugom bubnju.

 

Sretan vam rukometni praznik.