JAKO je važno što smo pobijedili Njemačku i tako osigurali barem kvalifikacije za Rio, jer Olimpijske igre bez Hrvatske su nezamislive. Bilo bi to strašno. Međutim, nikako se ne smijemo već sad vidjeti u Brazilu. Ništa još nije gotovo i protiv Danske igramo jedan jako važan meč jer nije ista stvar kad si domaćin kvalifikacijskog turnira i kad nisi.

 

Što se tiče igre protiv Njemačke, izgledali smo puno bolje i puno koncentriranije nego protiv Poljske. Obrana je bila gusta, dali smo jako puno laganih golova, a u napadu smo bili puno više odgovorniji taktički nego u ranijim utakmicama. Poraz od Poljske očito je bio dobra lekcija. Kad kažem taktička odgovornost u napadu onda pritom mislim da svaki igrač na terenu mora poštivati i ispunjavati zadane zadatke isključivo u interesu ekipe. To znači da su bilokakva individualna iskakanja od dogovorenog isključenja. To znači da se ne smiju tolerirati nikakva soliranja i egoizam. To znači da sve mora biti podređeno isključivo momčadi i rezultatu, a nikako pojedincu.

 

 

Danas smo gledali jednu kolektivnu igru, s puno mijenjanja i sa širokim križanjima kojima smo potpuno raširili njemačku obranu, koja je tada gubila na gustoći i dolazila je u dinamičnu neravnotežu u sredini, što je onda rezultiralo da smo imali nebrojeno puno mogućnosti: šutiranja iz vana, dodavanja na crtu, igru na krila. Ako ste primijetili, posljednjih 15 minuta je kod Nijemaca vladao potpuni propuh u obrani i nazabijali smo se golova sa šest metara. Ključ pobjede je bila strpljivost u napadu, širina napada i kolektivizam.

 

Međutim, moramo također napomenuti da početak nije bio dobar. Jako smo loše ušli u meč i oni su promašili čisti zicer s kojim su mogli otići na tri razlike. No, ipak, vidjelo se da ćemo tu utakmicu dobiti čim smo uspostavili ravnotežu. S druge strane, čim Nijemcima nije bilo Weinholda, nastupio je brodolom u njihovoj igri. Oba desna beka su prodali nebrojeno puno lopti. Njemačka je izgledala jako loše i to nam je sigurno olakšalo posao. Zato apeliram na Golužu i igrače da budu oprezni te da se ne zavaravaju da će nakon ove pobjede protiv Njemačke lako s Danskom. Bila bi to velika zabluda i zamka. Očito je da je Njemačka nakon poraza od Katara posve potonula, da to nije ni sjena one goropadne momčadi s početka prvenstva i ne smijemo si dozvoliti da nas pobjeda protiv njih uspava. 

 

 

Protiv Njemačke smo igrali bolje nego prije, vidjelo se da su se iz poraza od Poljske izvukle neke pouke, no ako mislimo pobijediti Dansku morat ćemo biti još bolji.

 

Što se tiče naše igre i poraza od Poljske, on je bio bolan i šokantan, no ja bih radije da pričekamo utakmicu s Danskom i kraj prvenstva za neku opširniju i cjelovitiju analizu kako i zašto. Ova reprezentacija zaslužuje da do kraja odradi turnir da bismo tek onda mogli dati neki konačan sud o čitavom nastupu.

 

Danska je po meni jedna od tri najbolje reprezentacije na ovom prvenstvu. Uz Francusku i Španjolsku, Danci su najviše odskakali kvalitetom. Danska nije samo Mikkel Hansen. Imaju fantastičnog Landina na golu, pa Eggerta i Lindberga na krilima. Nøddesbo je na crti. Sjajan je i mali Lauge. Imaju zaista mega momčad, no ako naša obrana bude čvrsta, ako nam zona bude zgusnuta, ako im onemogućimo protok lopte te ako u napadu budemo igrali brzo, maštovito i pokretljivo, možemo dobiti i tu Dansku.

 

Unatoč tome što je bilo nekih sudačkih poguranaca, moramo biti pošteni i reći da je Katar najveća senzacija ovog prvenstva i da su se po prikazanoj igri sasvim zasluženo našli u finalu. Ljudi podcjenjuju taj Katar, no ini imaju fantastičnu sredinu obrane. Ta dvojica igrača na pozicijama tri i četiri dominiraju u fazi obrane i bez obzira što oni možda i nemaju ekipu sastavljenu od nekih velikih imena, jako su dobra ekipa. Naravno da je za to najviše zaslužan njihov trener Rivera koji je tu skupinu igrača sakupljenih s brda s dola, iz cijelog svijeta ukomponirao u jednu jako dobru ekipu, koja će se, kako vidimo, boriti u nedjelju za zlato s Francuskom.

 

 

Čitam i čujem da se nakon svake pobjede Katara, pa i danas protiv Poljske, javljaju mnogi koji kažu da ih suci guraju. Mislim da je napokon sazrelo vrijeme, i čudim se zbog čega se to nije i prije dogodilo, da se potpuno utanače pravila prema kojima će suci moći obavljati svoj posao. Sve ovo što danas vidimo, sve te kao neke promijene, one su uglavnom kozmetičke. Današnja interpretacija pravila dovodi do nesigurnosti i kod samih igrača, a kod publike stvara brojne nedoumice i nerazumijevanje rukometne igre.  Kritike dolaze sa svih strana, i po mom mišljenju su sasvim opravdane.

 

Događa se da rukomet postaje sve više sličan vaterpolu po tom pitanju važnosti subjektivne procijene sudaca. U vaterpolu nikad ne znaš je li nešto za običan faul, za isključenje ili za kontrafaul. U rukometu danas vidimo sve više takvih stvari. Sudac može za istu stvar dosuditi sedmerac, isključenje, ali i probijanje i nitko mu neće imati što zamjeriti jer jasna i strogo utanačena pravila ne postoje. Pod hitno se nešto mora promijeniti ako ne želimo da rukomet ostane bez publike, jer na žalost, takve stvari, nerazumijevanje gledatelja najčešće za posljedicu ima gubitak fanova. A rukomet si to ne smije dozvoliti.

 

Četiri su elementa rukometne igre koja su presudna za pobjedu ili za poraz. I sve te četiri stvari su ostavljene sucima da oni po svojoj subjektivnoj procijeni odluče. Prva stvar je sedmerac. Sudac ga može dosuditi, ali i ne mora. Može dosuditi devet metara. Ma može dosuditi bilo što. Svjedoci smo da na svakoj utakmici vidimo prekršaje koje su za jednog suca sedmerci, a za drugog nisu. Druga stvar, isključenja. Koliko samo puta vidimo da za isti start jedan sudac dosudi dvije minute, drugi svira običan faul, a treći da žuti karton. Treća stvar je pasivna igra. Iako postoji članak koji kaže kad se treba dosuditi pasivna igra, sve je to u rukama sudaca i sudi se isključivo na temelju njihove subjektivne procijene. Četvrta stvar je probijanje. Nekad je to probijanje, odnosno faul u napadu, nekad je penal.

 

 

Te stvari su presudne za konačan rezultat, a isključivo su u domeni onoga što se kolokvijalno naziva slobodno sudačko uvjerenje. Pa nije se bez veze tehnologija uvela u nogomet i tenis. Rukomet mora promijeniti pravila u smjeru da svaki gledatelj, svaki igrač na terenu, na klupi, svaki trener ima što manje sumnji u ono što se događa na terenu. Dobro je netko rekao iz naše reprezentacije. Na početku se svaki krivi pogled i dodir kažnjavao s dvije minute, a već nakon par utakmica se sve vratilo na staro. Takve se stvari  ne smiju događati.

 

Sad bih nešto rekao o utakmici između Francuske i Španjolske. Bila je to jedna fantastična utakmica, posebno prvo poluvrijeme. Igralo se sto na sat. Vidjeli smo sve što vrhunski rukomet može ponuditi; silu, brzinu, atraktivnost, lucidnost. Vidjeli smo gomilu genijalnih i individualnih rješenja, ali i fantastičnu kolektivnu igru. U nastavku je utakmica dobila više onaj ratnički ton, igralo se gol za gol, ili točnije, obrana za obranu, jer obojica vratara su danas bili briljantni.

 

 

Omeyer je priča za sebe i o njemu ću malo poslije, no rekao bih da je ovo prvenstvo bilo specifično po tome što je izbacilo gomilu fantastičnih mladih igrača, a španjolski golman Vargas je jedan od njih. Dečko ima tek 23 godine, a već spada u red najboljih golmana na svijetu i nije slučajno na vratima Barcelone. No, uz njega mi se u Španjolskoj posebno dopao mali Alex Dušebajev. Vidi se da je na oca. Ima sve, brzinu, šut, ideju. Šteta je što nije još koji centimetar viši. No, iovako je riječ o paklenom igraču. Šteta je što se danas ozlijedio Grebille. Taj dečko je čudesan i uvjeravam vas da će on obilježiti budućnost svjetskog rukometa. 

 

Da, zaista je ovo prvenstvo pokazalo da dolaze brojni mladi talenti, ali kao i toliko puta do sada ''djedica'' Omeyer nam je dokazao zašto je jedan od najvećih ne samo golmana, nego rukometaša svih vremena. Istinita je priča da se mi u Hrvatskoj prerano odričemo svih veličina. Istina je da mi otkazujemo igračima koji prelaze 30 godina. Francuska i još neke reprezentacije takvu politiku ne provode. Nažalost, to je tako, i slažem se da to nije dobro što mi radimo. Međutim, postoji jedna stvar koju mi  prešućujemo.

 

 

Naš mentalitet nije isti kao francuski. Kao što Rudić kaže za Amerikance, tako i Francuzi imaju tu radnu etiku. Kod njih ne prestaje ambicija. Gladni su pobjeda, ali i treninga. Kod njih je prisutna stalna želja za napredovanjem. Zbog toga se njihova karijera produžava i traje toliko. Pogledajte Omeyera, Karabatića, Narcissea ili Fernandesa. Pa i taj Dinart je do lani još igrao. Naši igrači čim okuse slavu, dođu do neke love misle da više ne trebaju trenirati. Misle da su ostarjeli, da ne mogu više napredovati. Napreduje se do smrti, ako ništa onda u glavi. Uvjeren sam da i naši igrači mogu produžiti karijeru popit Francuza, ali moraju onda ostati mladi u glavi, biti vječno mladi kako kažu Amerikanci. Mladi u ambiciji, mladi u radnoj etici. Nisam jedini trener koji je imao igrače od 20 godina koji se jedva vuku po terenu. 

 

Taktika i glava su dvije najvažnije komponente za uspjeh. Tek onda dolazi kondicijska priprema. Treba imati glavu. Gledam danas tog Karabatića. Može on biti nekome drag ili nedrag, ali taj leti po terenu. Čovjek je osvojio toliko toga da ni sam ne zna, ali njegova ambicija nije nestala. Čovjek od dva metra se baca na glavu. Može i on koji put pogriješiti, ali on gine na parketu. Igra trećeg ili četvrtog u obrani i u napadu drži sve konce u svojim rukama. Igrati u dva pravca sve te godine po 60 minuta, čovjek je genijalac. To se zove biti sportašem. Karabatić je baš kao i Omeyer rođeni pobjednik. Kad stavite trulu jabuku u košaru sa zrelim, ta jedna trula jabuka će pokvariti sve ostale. Kod njih je obratno. Njih dvojica mogu i najbezvezniju momčad učiniti pobjedničkom.  

Baš sam danas pričao svojoj supruzi za Omeyera. Znate li da je on redoviti posjetitelj Casina? Čovjek je kockar. No, on nije ovisnik, ovisnici gube jer se ne znaju kontrolirati. Omeyer pobjeđuje i kockarnice. Nitko protiv kockarnica ne može, Omeyer može. Ja takvo čudo od sportaša nikad nisam vidio. Jednom mi je rekao jedan naš golman da on ne može u svojim godinama mijenjati svoju tehniku branjenja jer tako brani cijeli život. Ne može?

 

 

Pa Omeyer iz turnira u turnir uvodi nešto novo. Stalno uči, proučava. Mislite li da su njegove obrane slučajne? On proučava svakog igrača protiv koga će igrati kako taj puca, koje su mu osobine, gdje je jak, a koja mu je slaba strana. I ono što je najvažnije, čovjek je rođeni pobjednik. Kad on nešto sebi zacrta, to će i napraviti. Nema tu dileme. Jednom sam ga trenirao kad sam vodio reprezentaciju svijeta protiv Egipta. Egipćani su imali sedmerac, a on je bio na klupi. Ja sam mu tada rekao: ''Hajde, obrani sedmerac i dokaži mi da si najveći''. Samo me je pogledao i rekao nema problema. Naravno da je obranio. Kad bi neki naši igrači imali tu glavu i ambiciju kao što je ima on, nitko nam ne bi bio ravan.