HRVATSKA klupska košarka već godinama nije nikakav faktor u Europi, odnosno od vremena prije nego što se Cedevita iz Zagreba preselila u Ljubljanu i fuzionirala s Olimpijom. U eri dominacije hrvatskim parketima Cedevita je često mijenjala momčad i trenere u želji za osvajanjem ABA lige i iskorakom u Europi, a njena najveća konstanta bio je Miro Bilan.

Centar iz Šibenika u šest godina s Cedevitom osvojio je devet trofeja i četiri puta igrao finale ABA lige, 2016. je proglašen MVP-jem, a godinu poslije izabran je u najbolju petorku natjecanja. U reprezentaciji nije bio često, ali bio je njen važan dio tijekom najvećeg uspjeha u proteklih 10 godina, plasmana na Olimpijske igre u Riju i dolaska nadomak polufinala.

Iako i sam za sebe kaže da je "solidan igrač, ali ne najveći level", imao je neka fantastična ostvarenja kojima se upisao u povijest hrvatske i europske košarke te jedini ušao u istu rečenicu s Tonijem Kukočem, na što je posebno ponosan. 

S 34 godine igra u talijanskoj Brescii, koja je hit prvenstva i drži drugo mjesto ispred euroligaša Virtusa i Milana. I igra jako dobro. Izabran je u najbolju petorku lige u prosincu, a u posljednjoj utakmici 2023. godine zabio je tricu kojom je njegova momčad pola minute prije kraja osigurala pobjedu nad Milanom. U sezoni postiže 13.7 poena, 8.1 skok i 2.3 asistencije.

Njegove odlične igre bile su idealan povod za razgovor za Indexov Intervju tjedna, u kojem nije govorio samo o tekućoj sezoni, nego o cijeloj karijeri, godinama u Cedeviti, razlozima zašto se taj ambiciozan projekt nije uspio održati u Hrvatskoj, o reprezentaciji i nesporazumu s Acom Petrovićem koji ga je koštao mjesta na Eurobasketu, a prokomentirao je i aktualnu situaciju s Bojanom Bogdanovićem.

Bilan je osvajao trofeje u Francuskoj (prvenstvo i dva kupa) i Italiji (superkup), igrao u Ukrajini u sezoni koju je prekinuo rat, a lani je igrao za jednog od najvećih europskih košarkaša nove ere Vassilisa Spanoulisa u njegovoj prvoj trenerskoj sezoni te ga savršeno opisao jednom rečenicom.

Kroz karijeru su mu prolazile i NBA legende poput Klaya Thompsona ili Tonyja Parkera, koji mu je posebno značio jer je bio velik navijač njegovih San Antonio Spursa. Govorio je i o nogometu, ljubavi prema Juventusu i nezgodi kad je dobio priliku upoznati se s miljenikom Andreom Pirlom te najavio tko će biti prvak Hrvatske.

Godinu ste završili velikom pobjedom nad Milanom, igraš odlično, izabran si u petorku mjeseca talijanske lige... Kako je ovih dana biti Miro Bilan?

Super je, bio je kraj godine, rasprodana dvorana i zabio sam tricu kojom smo dobili utakmicu, bio je to fin kraj godine za naše navijače u Brescii. Ionako je bilo prazničko raspoloženje, sve se spojilo s tim. Koliko god je Milano imao problema s ozljedama, uvijek je gušt dobiti euroligaša.

Godinu ste završili na drugom mjestu s istim omjerom kao vodeća Venezia, iznad svih očekivanja. Koliko si zadovoljan sezonom?

Klub je zadržao sedam igrača iz prošle sezone i doveo tri nova, od kojih sam jedan ja. Lani su osvojili talijanski kup, svoj prvi trofej u povijesti, igrali su Eurokup i uz sve te utakmice bili su slabiji u prvenstvu i završili tek deveti, nisu ušli u play-off.

Prije dvije sezone, kad sam bio u Sassariju, igrali smo četvrtfinale protiv Brescie, s istim trenerom i većinom igrača koji su i sad tu. Super sam odigrao tu seriju i ostavio dobar dojam protiv sadašnjeg kluba.

Lani su imali taj kiks, nisu se plasirali u play-off, što je za klub koji ima jedan od pet, šest najvećih budžeta u ligi bio velik podbačaj. Ove godine mogli su igrati Eurokup, ali odlučili su da neće jer ga nisu zaslužili kroz prvenstvo. Doveli su tri pojačanja, cilj je da napravimo korak naprijed i da se borimo, možda ne s Milanom i Virtusom za naslov, ali da smo tu u vrhu. Zasad ide fenomenalno, dijelimo prvo mjesto s Veneziom.

S obzirom na dob od 34 godine, odgovara li ti ritam od jedne utakmice tjedno ili bi više volio igrati i Europu?

Više bih volio da igramo više. Ovo mi je prvi put nakon 12 sezona da ne igram Europu i žao mi je. Imam 34 godine, ali osjećam se bolje nego s 26, 27, u boljoj sam formi nego prije. Volio bih da igramo Europu, imamo stvarno dobru ekipu, 10 pravih igrača i dva mlada, dobra je to ekipa za dva fronta.

Ovako je dosadno, moramo više trenirati, to mi je mali minus. Navikao sam na ritam da igraš, pa dan poslije rekuperacijski trening, onda pravi i već se počinješ pripremati za sljedeću utakmicu. Sad kad izgubimo ili kad odigram loše, tjedan dana razmišljaš o tome. Ali ima i prednosti, imam više vremena za obitelj, više slobodnih dana, nekad i dva u tjednu ako nam je iduća utakmica tek za osam dana.

Treći put si se vratio u Italiju, izgleda da ti je liga draga i da ti leži. Je li nešto posebno u njoj ili se samo potrefilo?

Moguće da se potrefilo, ali stvarno mi je draga ova liga. Svaka ekipa, gdje god dođeš, ima punu dvoranu. Nisu sve vrhunske, ali većinom su pune i svi imaju domaći ambijent, uključujući ultrase koji su aktivni cijelu utakmicu. Uvijek je dobra atmosfera, ali imaju respekt, nitko te neće pogoditi bakljom.

Osjećaš se kao košarkaš, ljudi te respektiraju, čak i protivnički navijači ti priđu i žele se slikati. Gušt je igrati, liga je jaka, možda druga najjača u Europi iza španjolske, ili treća. Jedna je od najboljih opcija.

Brescia je mali grad, kako je u njemu biti zvijezda uspješne ekipe?

Nogomet je ipak najpopularniji, imaju i jak vaterpolo, ali da, prepoznaju te, svako malo ti netko priđe i nešto ti kaže, hoće se slikati, teško mogu ići negdje bez da me netko zaustavi, ali nije neko ludilo. U gradu ima dosta stranaca, dolaze ljudi sa svih kontinenata, mnogi su u tranzitu, ali domicilno stanovništvo prati košarku, svi uvijek znaju s kim smo igrali.

Dosta si neuobičajeno proslavio onu tricu protiv Milana, nisi baš bio poznat po emotivnim ispadima dok si igrao u Hrvatskoj.

Ne volim pokazivati emocije na terenu, više volim da utakmica završi pa proslavimo kad pobijedimo. Ne volim kad netko nakon svakog poteza diže publiku, stavlja ruku na uho i slično. Meni se to ne sviđa jer možeš na kraju izgubiti pa ispasti budala. Ali ovom tricom smo osigurali pobjedu i bio mi je baš gušt.

U inozemstvo si prvi put otišao nakon šest sezona u Cedeviti. Gledajući iz današnje perspektive, je li to bilo prekasno, prerano ili baš taman?

Teško je reći. Nakon svake godine u Cedeviti imao sam ponude iz inozemstva. Već nakon prve sezone imao sam ponudu, ali bio sam još mlad, a i ušli smo u Euroligu pa sam odlučio da neću ići. I tako svake godine, uvijek sam stavljao na vagu, da ne idem u detalje. 

Uvijek sam imao priliku otići, istekao bi mi ugovor pa bi mi ponudili dobar novi. A osjećao sam se sigurno kući, nisam nikad prije bio vani, bilo je tu nervoze hoću li se snaći, nametnuti... Prije sam bio zatvoreniji tip i nije mi bilo lako otići.

Nakon šest godina sam rekao da više nema šanse da ostanem, odlučio sam da moram probati igrati vani, pa makar samo jednu godinu. Imao sam puno ponuda, ali previše sam birao, a vrijeme je prolazilo. Onda me zvala Cedevita da idem na pripreme s novim trenerom Zdovcom, nudili su mi da potpišem otvoreni ugovor koji mogu bilo kad raskinuti.

Ali, rekao sam da ne dolazi u obzir, da nije baš ništa osobno i da ne mogu što prigovoriti na ljude u klubu i naš odnos, ali odlučio sam da moram probati nešto drugo.

Kad gledam danas, možda sam ostao jednu godinu previše, ali uvijek smo imali dobru situaciju u klubu, igrali Euroligu ili Eurokup, stalno smo bili u play-offu ABA lige, tako da kao igrač imaš taj maksimalni izazov, podražaj, koji izvlači najviše iz tebe u najtežim utakmicama.

Da sam otišao nakon prve sezone, možda bih danas igrao u Šibeniku, a možda bih svejedno bio tu gdje sam sad. Nikad ne znaš.

Stječe se dojam da si igrač oko kojeg treba graditi ekipu da bi najbolje funkcionirao. Misliš li da je tako?

U svih šest sezona u Cedeviti imao sam drukčije uloge. U prvoj sezoni bio sam najmlađi i nosio dresove, bez obzira na to što sam puno igrao. U drugoj je došao Božo Maljković i povećao se budžet, pa je složena bolja ekipa. Zadnje dvije sezone s Veljkom Mršićem bio sam MVP ABA lige pa u najboljoj petorci, potvrdio da se može graditi oko mene.

Kad si u takvoj situaciji, kad se druge ekipe posebno pripremaju za tebe, to mi je dalo impuls i potvrdilo da, ako mogu tako igrati u Euroligi i Eurokupu, mogu i u inozemstvu. Kad sam došao van, znao sam što mogu dati.

Te dvije sezone zaista si dominirao u ABA ligi, ali ne kao Luka Božić prošle i ove. Kako komentiraš njegovu igru?

To što Božić radi u Zadru je nevjerojatno. Njegove partije i brojke drugu godinu zaredom neviđene su dosad u ABA ligi, nepojmljivo je da to uspijeva iz utakmice u utakmicu. Svi se pripremaju za njega, a opet ga nitko ne uspije zaustaviti. Već je prošle sezone bio zreo za ići van, a ove se podigao još jednu skalu.

Impresivno je to za pratiti. Ponekad se uključim u trećoj četvrtini, a on već ima tolike brojke, i što je još važnije, Zadar pobjeđuje, dobro igraju i on i ekipa, to je vrlo važno. Definitivno je spreman za ići van, volio bih to vidjeti, mislim da će se i tamo nametnuti.

Gledam kakve strance dovode Talijani, mnogi su lošiji od Božića. U Italiji su treneri naslonjeni na američko tržište, više vjeruju Amerikancima nego igračima s ovih prostora. Ali on je toliko dominantan i bit će dominantan i drugdje, samo možda ne uz ovako fenomenalne brojke.

Što najviše pamtiš iz ere u Cedeviti?

Više toga. U prvoj sezoni osvojili smo Kup, to je bio prvi trofej i za klub i za mene osobno. Već je to velik doživljaj, kad osjetiš slast osvajanja trofeja i vidiš da se trud isplatio. Zatim Euroliga, neke velike pobjede, vidiš da je to veće tržište i osjećaš se bitnije, kao klub i kao igrač. Pa osvajanje prvog prvenstva, to je bio novi specifičan događaj. Final Four ABA lige u Beogradu, ona trica Nolana Smitha Partizanu u polufinalu je nevjerojatan događaj...

Osvojili smo dosta trofeja i svaki izuzetno cijenim. Stvarno je gušt osvojiti trofej, bez obzira koji. Bilo je dosta dobrih stvari. Ljudi vole generalizirati i reći da smo izgubili četiri finala ABA lige. Jesmo, ali poslije klub više nikad nije igrao polufinale. To je kao u Arsenalu, koji je za vrijeme Wengera bio mem jer je stalno bio četvrti, a nakon njega više nikad nije bio tako visoko.

Nije trebalo odustajati. Nije lako izgubiti kad dođeš tako daleko, ali tu si, fali neka nijansa, jedan, dva igrača, nije tragedija. Da su zadržavali ekipu, možda bi nešto i osvojili, ali stalno se kretalo ispočetka, pa s puno domaćih igrača, pa s puno stranaca... A velik budžet ne znači da ćeš nešto osvojiti. Trebalo se držati iste formule. Svaka sezona bila je priča za sebe, a uvijek je malo falilo.

Zašto se Cedevita nije uspjela održati, privući ljude koji su ostali skloni Ciboni?

Nikad nismo osjećali podršku, ali ni s novinarske strane. Stvarao se dojam da moramo sve osvajati jer imamo redovite plaće i dobar budžet, ali to nije garancija da ćemo pobjeđivati. Svi su samo čekali krivi korak i poraz da se našale s Cedevitom. Slično je u nogometu s PSG-om. Samo se čeka kad će izgubiti da svi kažu da je katastrofa.

A u sportu je normalno navijati za slabije, to je uvijek zanimljivija priča. Nitko ne navija za Manchester City, ljudi više vole "Cinderella story" nego one koji sve pokupuju i osvoje trofej, to nikog ne zanima.

Bilo je govora o fuziji s Cibonom, što bi stvorilo klub koji ima i ovce, u ovom slučaju navijače, i novce. Je li se to trebalo dogoditi?

Ta fuzija je teoretska priča, pitanje je što bi se događalo i kako bi to funkcioniralo, možemo samo nagađati. Moguće da bi bila win-win situacija u kojoj bi svi profitirali, ali možda i sasvim suprotno, možda bi se sve raspalo. Ne znaš kako bi se upravljalo, čije bi se ideje provodile, tko bi dovodio trenera i igrače... Ali ja vjerujem da bi bilo super, a kad gledamo današnju situaciju, sigurno ne bi bilo gore.

Kakav je Emil Tedeschi kao gazda?

Sve pozitivno, ne mogu ništa loše reći. Čovjek je koji stvarno voli košarku, jedan je od najbogatijih Hrvata, a skroz normalan. Recimo, imamo zabavu nakon osvojenog trofeja, a on pušta muziku na partyju. To dovoljno govori o njemu, o njegovu držanju, načinu funkcioniranja. Jako kul tip i uvijek pozitiva. Predsjednik Veber također. Nekad je bilo kriznih sastanaka, ali ima ih u svakoj firmi, a i tada bi sve bilo u pozitivnom tonu.

U tih šest godina brojni su treneri prošli kroz Cedevitu, Božo Maljković, Aco Petrović, Jasmin Repeša... Tko je ostavio najveći trag na tebe?

Skoro svaki trener u karijeri mi je bio bitan. U prvoj godini Dražen Anzulović mi je puno pomogao, gurnuo me u vatru i držao u petorci čak i kad je došao Dalibor Bagarić. Imao sam 22 godine, bio sam bez pravih utakmica u karijeri, a on me trpio i dao mi da igram, i u Eurokupu i u finalu ABA lige. Bio sam mlad igrač koji je prije igrao samo u Šibeniku, da mi nije dao šansu, tko zna gdje bih bio. Možda bih išao na posudbe i nikad se ne bih uspio probiti.

Zanimljivo je bilo vidjeti Božine metode rada. Aco, Jasko, svi su nešto donijeli i svi imaju pozitivnih i negativnih strana. Dobiješ njihovo iskustvo, svi su radili u drugim državama, i pokušavaš uhvatiti nešto što ti može pomoći, neki savjet, vježbe, taktičke varijante...

Na kraju mi je najviše pomogao Veljko Mršić jer mi je dao najveću slobodu, dao mi dozvolu da šutnem tricu, prevedem loptu... Te sam godine bio MVP ABA lige i potvrdio vrijednost koju sam nosio kroz potencijal, a on mi je pomogao da dođem tu gdje sam danas.

Rad s Jaskom nekim igračima pomogne jer te pripremi za razinu više, pokaže ti neke bazične stvari koje su vrlo važne, iako gledateljima možda neće biti jasne, i vrlo dobro to objasni. S Acom nisam imao dobar odnos i nisam dobro igrao, ali poslije smo imali puno bolji odnos u reprezentaciji. Aco je takav, ide iz krajnosti u krajnost, kako s igračima tako i s upravama. Ali to se zaboravi i ide naprijed.

Od svih poraza u finalima ABA lige, je li najbolniji bio onaj u Beogradu od Cibone?

Kako se sve odvilo dva dana ranije, pobjeda nad Partizanom tricom Smitha, mi smo po svemu trebali to osvojiti, ali Dario Šarić odigrao je nevjerojatan Final Four. Imao je 19 godina, a odigrao je na nivou zvijezde. Nevjerojatna predstava i u polufinalu i u finalu, odveo je ekipu do naslova.

Igrao si jedne godine Ljetnu NBA ligu za Houston. Kako je do toga došlo? Jesi li ikad bio blizu NBA ligi?

Kad sam odlazio iz Zadra, to mi je bila izlazna godina za draft, na kojoj te mogu izabrati i ako se ne prijaviš. Moj tadašnji agent Rade Filipović, koji živi u Los Angelesu, organizirao je pripreme za draft mladim igračima. Imao je neke igrače s kojima surađuje i rekao mi da dođem na predraft workout. Sve je bilo organizirano, teretana, teren, proveli smo tri, četiri mjeseca trenirajući.

Kad sam došao, bili smo četvorica, uz mene Nikola Vučević, Klay Thompson i njegov brat. Tu i tamo bi nam se još netko priključio. Tamo sam odradio nekoliko predraft workouta, ali nisu me izabrali i vratio sam se kući. Jedne godine sam se vratio na minikamp na nekoliko dana, da probam, nemam što izgubiti, a godinu poslije smo sredili da dođem igrati Ljetnu ligu.

Sve je to malo kaotično. Završi utakmica, odmah ide sljedeća, imaš osjećaj kao da si na treningu. Igra se divlje jer se svi bore za svoju poziciju i ne možeš se iskazati, pogotovo ako nisi pick ekipe za koju igraš. Visoki igrači teško mogu doći do izražaja jer bekovi drže loptu i žele se pokazati.

Zapravo, samo je nekoliko igrača koje klubovi žele i gledaju, a druge zovu samo da popune broj, ali svi misle da su bitni. Svakom je igraču želja probati u NBA-u, bilo bi super, ali nije se dogodilo, nema veze, ništa specijalno.

Kakav je Klay Thompson?

Nisam znao za njega prije, a kasnije smo se sreli na Olimpijskom igrama. Prvo sam se sprijateljio s Vučevićem i on mi je rekao da je momak dobar, da je nekome zabio 40 koševa i da je fenomenalan šuter.

Radimo vježbe, on šutira, a ja mu vraćam loptu. Dok šutira, vidiš tu neviđenu mekoću, lopte mu ulaze iz svih pozicija. Inače moraš trčati za loptama kad se odbijaju, ali s njim ih samo čekaš ispod mrežice. Čudo igrač.

Nisam znao kako će se snaći u NBA-u, ali odmah je dosta dobro krenuo. Kad smo se sreli u Riju, već je bio zvijezda. Bili smo blizu Amerikanaca na ceremoniji otvorenja pa smo se sreli i slikali se za stara vremena. Fenomenalno je bilo pratiti njegovu karijeru i drago mi je da imam iskustva s njim iz prve ruke prije nego što je postao ovo što je.

Kako to da si za reprezentaciju debitirao tek 2015.?

Godinu ranije otpao sam kao trinaesti nakon što sam prošao cijele pripreme, a prije nisam bio dovoljno dobar ili nije bila potrebna moja uloga, nekad je bolje imati nekoga tko će pomoći u ulozi 12. igrača. Tako sam 2015., kad je uvodna skupina Eurobasketa bila u Zagrebu, bio zadnji igrač.

Ali 2016. se sve poklopilo, što zbog ozljeda, što zbog otkaza, da ispred mene više nikog nije bilo, pa se otvorilo meni i Darku Planiniću da budemo centri s velikom ulogom.

Baš te je godine reprezentacija konačno bila hit, osvojila kvalifikacijski turnir u Torinu i igrala četvrtfinale olimpijskog u Riju. Kako je bilo biti dio toga?

Da, zadnjih 20-ak godina nije bilo puno puta da su ljudi uživali gledati Hrvatsku, pa je s te strane bilo super, iako nisam baš zadovoljan kako sam sve skupa odigrao. Ali, bilo je fenomenalno uopće doći na Igre. Dobili smo u prvom kolu Španjolsku Darijevom blokadom na Gasolu, bila je euforija, ludnica. Mi i Amerikanci smo osvojili skupinu, nevjerojatno!

Puno utakmica smo igrali u zadnjem terminu, oko 4 ujutro u Hrvatskoj, a ljudi su ustajali, slali poruke, navijali... Bilo je lijepo biti dio toga, jedan od najboljih osjećaja u karijeri. Olimpijske igre stvarno jesu san svakog sportaša, to mi je daleko najbolji događaj u karijeri, nešto fenomenalno.

I još smo ih maksimalno iskoristili, gledali smo vaterpoliste, pa finale na 200 metara s Usainom Boltom, na bazenu Michaela Phelpsa... To su stvari koje su sportskom fanatiku kao što sam ja ostvarenje sna. Došlo nas je četiri, pet gledati Boltovo finale, a spustili smo se tamo gdje su fotografi. Ispred nas je Sara Kolak osvojila zlato u koplju, to je bio fenomenalan osjećaj iako je nismo ni znali. Sve se potrefilo da vidimo uživo. Neprocjenjivo.

Ipak, završilo je tko zna već kojim tijesnim porazom od Srbije.

To mi je svakako jedan od najtežih poraza. Kad bismo se poslije našli, prisjećali bismo se nekih događaja s utakmice. Ponekad pogledam zadnju četvrtinu da se prisjetim, koliko smo blizu bili, kako je malo falilo. Jedna odluka suca, jedna lopta ne uđe... Bili smo tako blizu polufinala, baš šteta.

Zašto te nije bilo godinu poslije na Eurobasketu?

To je bilo ljeto kad sam otišao iz Cedevite. Sezona je završila 1. lipnja i računao sam da imam dovoljno vremena za pronaći klub, ali stalno sam odbijao, tražio nešto bolje, bio mi je to prvi odlazak van i previše sam vagao. Početkom osmog mjeseca počele su pripreme, a ja još ništa nisam potpisao nakon takve dvije sezone.

Tako sam se uveo u probleme, jer htio sam do tada riješiti ugovor da mogu doći miran. Počeo sam razmišljati o najgorem, ako se u reprezentaciji teže ozlijedim, gotov sam, nitko me neće uzeti. Stvorila mi se nesigurnost. Nazvao sam Acu, koji je s B selekcijom bio u Kini, i rekao mu da ne znam što da radim, da nisam 100% spreman doći jer sam u situaciji u kojoj još nikad nisam bio.

Rekao mi je da neće biti problema, da smo malo promijenili reprezentaciju u odnosu na lani i dogovorili smo se da se čujemo za nekoliko dana, kad se vrate iz Kine. Mislim da je bio petak, a trebali smo se čuti u ponedjeljak.

I onda me u ponedjeljak nazove team manager i poruči mi da ipak neću biti u reprezentaciji. Aco je nakon povratka imao presicu i na njoj rekao da nisam ja njemu otkazao, nego on meni jer sam previše razmišljao i da je odabrao druge. Na kraju je to bio nesporazum, on je valjda mislio da ću ga zvati dan ranije i u toj gunguli putovanja mislio da ga nisam ni nazvao. Bio je to nesporazum od kojeg se bez veze napravio skandal za kojim nije bilo potrebe.

Najbolju utakmicu za reprezentaciju odigrao si u kvalifikacijama za Eurobasket 2022. u pobjedi protiv Turske, kad si postao tek deseti igrač u povijesti koji je zabio 30 poena za Hrvatsku. Koliko ti to znači?

Ne samo da sam bio deseti s 30 poena nego i tek drugi nakon Tonija Kukoča s 30 poena i 10 skokova. Nisam mogao vjerovati, bio sam u totalnom šoku. Da neki momak iz Šibenika, OK igrač - nisam bio najveći level, ali solidan - uđe u istu rečenicu s Kukočem, i nitko drugi to nije uspio... Predobar osjećaj. I to ostaje zauvijek u povijesti, i kad dođe netko novi, tvoje ime će i dalje biti tu. Fenomenalno.

Jesi li se oprostio od reprezentacije?

Da, ali nisam bitan da se trebam opraštati, da šaljem mailove. Bili su me nazvali za kvalifikacijske prozore, ali nisam više vidio smisao da igram u prozorima iza nekog drugog, pogotovo sad kad sam stariji. 

Kad smo izborili Eurobasket, većina nas s tog turnira nije igrala na tom turniru. A kao stariji igrač u tim prozorima previše se trošiš da bi netko drugi na kraju igrao na tvojoj poziciji. Nisam više imao motivaciju za to, a i Mršić i Mulaomerović su to prihvatili i respektirali. Sad stvarno imamo super opcije na poziciji, Zubac, pa mladi Matković i Branković... Zaista nisam mislio da nešto loše radim.

Kako komentiraš lanjsko Svjetsko prvenstvo, naslov Njemačke, kiks Amerikanaca?

Prije prvenstva sam htio na Twitteru napisati da ga Amerikanci neće osvojiti, ali bilo me malo strah kad sam shvatio da će me svi popljuvati ako osvoje, a ne treba mi to u životu. Džabe mi sad.

Njemačka je stvarno zasluženo osvojila, dobili su sve utakmice, kapa do poda. Amerikanci mi nisu bili iznenađenje jer onakav sastav za FIBA-inu košarku nije dovoljno dobar, iako je prvenstvo bilo slabije jer su falili neki važni igrači, nije bilo kao Eurobasket godinu ranije, na kojem su bili svi.

Hrvatska u olimpijskim pretkvalifikacijama prošlog ljeta?

Te su kvalifikacije iz perspektive hrvatskog navijača bile užitak. Ekipa je izgledala dobro, momci su igrali zajedno, bio ih je gušt gledati, a takav je bio i rezultat. Prošli su bez problema sve prepreke i osvojili turnir. Bio je užitak gledati ekipu koja se zajedno brani i zajedno napada. 

Ovo je super temelj, ali kad ovog ljeta budu prave kvalifikacije, zaboravit će se sve što je bilo lani, pa ako odigramo loše u skupini, svi će pitati što je ovo. Svaki prozor je priča za sebe.

U tom kontekstu, treba li se Bojan Bogdanović vratiti?

Meni je to suluda priča. Koji je realan razlog kad netko kaže da ne treba zvati igrača koji zabija 20 poena u NBA ligi? To su hejterski komentari. Naravno da treba igrati ako je on voljan.

Ljudi misle da će se samo nastaviti onakva kemija kao lani i da će svi igrati isto. Neće, prošlo je godinu dana, igrači mijenjaju klubove, dolaze u drukčijoj formi, a izbornik sve to mora ukomponirati.

Kad imaš igrača od 20 poena u NBA-u, tko to može zanemariti? Na svijetu nema puno igrača koji to mogu. Shvaćam da njegovo ime donosi teret izborniku i igračima, ali zato je posao izbornika da sve to posloži.

Kako komentiraš sezonu naših igrača u NBA-u?

Baš mi je drago zbog Šarića, dobri smo prijatelji i preko ljeta znamo međusobno igrati. Vidio sam prošlog ljeta da se dobro osjeća, razgovarao sam s njim, znam da su ga zvali Warriorsi. Djelovalo je da bi mogao imati dobru sezonu, voditi drugu petorku i tako je i ispalo. Oni neočekivano kaskaju, imaju svojih problema, ali drago mi je što on dobro igra.

Zubac igra standardno, mogao bi i više u drugoj ekipi, ali Clippersi imaju toliko zvijezda da ne stigne dobiti loptu, a ipak radi fenomenalan posao. Kad im je Harden došao, izgledalo je da će biti katastrofa, ali maknuli su Westbrooka na klupu da imaju bolje posloženu hijerarhiju, pa to sad bolje funkcionira. To je drukčiji svijet, tamo se točno zna koliko ćeš igrati, koliko puta smiješ šutnuti, kad ulaziš, koja ti je uloga...

Bojan igra na svojoj razini otkad se oporavio, ali žao mi je što Luka Šamanić ne igra. Ima fizičke predispozicije kakve kod Hrvata baš nisam vidio. Kad sam ga prvi put vidio na treninzima, zaleti se i zakuca na drugi obruč bez muke. Mi trčimo, a on i Hezonja lete. Bilo mi je nepojmljivo da tako visok igrač može imati takve predispozicije, pogotovo bijelac. Šteta što ne može uhvatiti kontinuitet igre.

A Jokić? Sigurno ti je, kao centru, drago što je vratio vrijednost toj poziciji u košarci.

Nevjerojatna dominacija, s takvim brojkama, osvojio je dvije MVP nagrade zaredom, pa je lani nije dobio, ali je uz toliku dominaciju u play-offu osvojio naslov, svaka čast. Drago mi je što kao centar mijenja percepciju drugih ekipa o shvaćanju košarke, mislim da je trenutačno najbolji igrač u NBA-u i da bi većina ekipa, kad bi mogla birati oko kojeg igrača graditi ekipu, odabrala njega.

Čini mi se da bi s ovom ekipom, koja je više-manje ostala na okupu - a danas igrači teško ostaju dugo na okupu - mogao osvojiti još dva prstena, baš zbog njega jer je toliki problem za protivnike. Sigurno će imati šanse osvojiti još koji naslov.

Drago mi je da je razbijen mit o small-ball košarci, da imaš pet igrača od dva metra koji imaju jednake sposobnosti. Uvijek je zanimljivo vidjeti da igrači s drukčijim karakteristikama osvajaju MVP titule i naslove prvaka. Bilo mi je suludo što je u jednom trenutku djelovalo da centri više ne mogu igrati košarku, to je totalna nebuloza. Taj trend održao se nekoliko godina, a Jokić ga je definitivno razbio.

Kad si konačno otišao iz Cedevite, nakon cijelog ljeta bez angažmana potpisao si za francuski Strasbourg. 

Bio je već kraj desetog mjeseca, sezona je već debelo počela, a ja sjedim doma na kauču i ne vjerujem da nemam klub, nego treniram sa Šibenkom, koja mi je izašla u susret, da ostanem u formi. Nisam baš mogao birati, a Strasbourg je mijenjao centra, klub je igrao FIBA-inu Ligu prvaka, francuski izbornik Collet je trener, grad je dobar... 

Odmah su me integrirali u ekipu da budem bitan dio i te sezone sam igrao na All-Star utakmici i osvojili smo kup, što je klubu bio jedan od prvih trofeja u povijesti. Finale kupa se uvijek igra u pariškoj dvorani Bercy i uvijek je rasprodana, tko god igra. Ali s tim gradom ću uvijek ostati povezan jer mi se sin tamo rodio.

Iduće sezone si prešao u ASVEL, kojem je predsjednik Tony Parker. Koliko si ga uspio upoznati, s obzirom na to da je njemu to istovremeno bila posljednja igračka NBA sezona?

Upoznao sam ga na početku sezone, prije nego što će otići u SAD, dok je još bio u Francuskoj i pripremao se za sezonu u Charlotteu. Dosta je bizarna situacija kad ti je Parker predsjednik, Batum dopredsjednik, obojica još igraju i bolji su od svih nas na terenu.

Jako je dobar lik, možeš s njim razgovarati o bilo čemu. Kad smo osvojili naslov, nosio je mog malog po hotelu. Totalno normalan i kul tip. Kad ti da neki savjet, gledaš taj savjet drukčije jer njega gledaš kao uzora, čovjeka koji zna kako se stvari osvajaju. Kad je otišao u Ameriku, gledao je utakmice na internetu, znali smo se čuti preko WhatsAppa, čestitao bi kad dobro odigram. Kad mu je sezona završila, vratio se i bio stalno uz nas.

Prije dvije godine otišao si u Ukrajinu, u kojoj te usred sezone zatekao rat. Kako si to proživljavao?

Tog ljeta sam se opet previše nećkao oko novog kluba pa sam potpisao krajem devetog mjeseca. Plasirali su se u grupnu fazu Lige prvaka i tražili dva nova igrača, inače ne bih. Dnjipropetrovsk uopće nije bio onakav kako sam zamišljao Ukrajinu, stvarno je odličan grad, nove zgrade, centar je super uređen, puno je odličnih restorana, grad živ i pun ljudi. Bilo mi je to neočekivano pozitivno iskustvo i sezona je išla u odličnom smjeru.

Kad se počelo govoriti o ratu, mislili smo da su to samo političke igre i mislili smo da neće biti ništa od toga. Ali kad su strane vlade počele povlačiti svoje ljude, naš gazda je rekao da vidi da smo zabrinuti i dogovorili smo se da idemo u Češku. Trener je bio češki izbornik, povukao je veze i tamo smo trebali ostati 10-15 dana dok ne vidimo što će biti.

Kad smo došli u Češku, nastavili smo trenirati i sve je bilo normalno, osim što smo živjeli u hotelu. Tjedan dana kasnije počeo je rat. Katastrofa, gledaš te scene, dolaziš na treninge i ne znaš što ćeš reći domaćim igračima, kad je jednome brat u nekom podrumu, a drugima obitelji nemaju vode.

Iako je prvenstvo prekinuto, mi smo još igrali Ligu prvaka, kao domaćini u Češkoj. Ali gazda je rekao da nas više ne može plaćati, da će sav novac dati ukrajinskoj vojsci i svima su nam dali papire. I tako sam iz vedra neba postao slobodan, u Češkoj sa stvarima, ne znam gdje ću. Ali, kako sam imao dobru sezonu, agenti su reagirali, Miško Ražnatović mi je rekao da pričekam par dana, i zaista, već za dva dana sam imao tri ponude. Jedna je bila da se vratim u Sassari, a to mi je zbog prilagodbe bilo najlakše.

Prošle sezone ti je u Peristeriju trener bio Vassilis Spanoulis. Kakva je igračka legenda kao trener?

Kao trener zadržao je sličan mentalitet koji je imao kao igrač. Jednom sam mu rekao da sigurno želi biti jedan od najboljih trenera u Europi. Rekao mi je da ne želi biti jedan od najboljih, nego najbolji. To ga najbolje opisuje. Nevjerojatno je motiviran, nikom ne popušta u cilju da bude najbolji i ide glavom kroz zid ako treba.

Iako nakon Cedevite nisi više igrao Euroligu, proveo si dovoljno vremena u FIBA-inoj Ligi prvaka da postaneš njena legenda, pa tako lani i najbolji skakač u povijesti.

U jednom trenutku sam bio najbolji skakač, više nisam, to se mijenja jer je natjecanje još mlado. Ali, fenomenalan je osjećaj napraviti takav uspjeh, slično kao ono s Kukočem. Osjećaš se ponosno na rad, trud i odricanje kad si bio dijete da dođeš do toga i to je velika zadovoljština.

Poznanstvo s Parkerom ti je puno značilo i jer si navijač San Antonio Spursa. Kao takav, što misliš o Victoru Wembanyami?

Trebao bi biti jedan od najboljih igrača u idućem periodu. Očekivao sam da će kao ekipa biti bolji, ali nastavlja se tranzicijski period. To je tako u toj ligi, ne možeš se tek tako izvući iz njega ako ti ne dođe neka gotova zvijezda. Bilo je jasno da je nešto čudno kad su trejdali Dejountea Murraya u Atlantu, da su se odlučili za život na dnu kako bi skupili talentiranu ekipu i digli se. Dobili su najboljeg mogućeg igrača za to. 

Vjerojatno još nekoliko godina neće biti ništa od njih, ali to se može promijeniti ako im novi pick bude dobar ili dođu neki stariji igrači. Ali nisu to oni Spursi koje sam ja pratio i volio, s Ginobilijem, Parkerom i Timom Duncanom, koji mi je uzor i glavni razlog zašto sam počeo pratiti i navijati za Spurse. Izgubio mi se taj osjećaj zadovoljstva kad pobjeđuju.

Osim Spursa, poznat si i kao velik navijač Juventusa. Stigneš li ih kako pogledati uživo dok igraš u Italiji?

Nevjerojatno, ali još nisam uspio. I jedni i drugi igramo vikendom, a posebno dok sam igrao na Sardiniji, bilo je teže organizirati se i da se poklope termini. Nadam se da ću ove sezone uspjeti. 

Počeo sam navijati za njih devedesetih kad su igrali tri finala Lige prvaka zaredom. Kao dijete od sedam, osam godina navijaš za najbolje, a meni je posebno drag bio Alessandro Del Piero. Tad sam se vezao za klub i to se nastavilo kroz godine. Svakome je tako, domaće klubove pokupiš od starog, a strane odabereš sam, i onaj koji odabereš, taj ti ostane.

I sad kad konačno igraš samo vikendom, ne znači ti previše kad ih ne možeš gledati preko tjedna kad zbog kazne ne igraju Europu.

A tako je kako je. Svi su se urotili protiv njih, ne vole ljudi Juventus u Italiji. Zapravo, ili ga obožavaju ili ga mrze, baš polarizira. Imam osjećaj da su im nakon dominacije i devet naslova zaredom svi skočili na kičmu i traži se svaki detalj da se iz njega napravi skandal. Mislim da je to nezasluženo, čak im ni u aferi Calciopoli ništa nije dokazano, a klub je dosta ispaštao. Napravljena je šteta i tu ne možeš ništa.

Ovaj put su kažnjeni zbog nekih financijskih malverzacija, ali nije klub ništa profitirao na terenu pa mi je žao što teren pati. Ali vratit će se tamo gdje pripadaju, iako su zasigurno pretrpjeli veliku sramotu i financijski udarac.

Ponosno si na Twitteru objavio fotografiju s Andreom Pirlom, gdje si njega ulovio?

Igrali smo u Reggio Emiliji, a istovremeno je u gradu bila Sampdoria, kojoj je on trener. Bili smo u istom hotelu i morao sam iskoristiti priliku da se slikam s njim. Oni su bili u sali u kojoj su na projektoru gledali utakmicu, vidjelo se kroz poluotvorena vrata. Pitali smo nekog iz njihovog staffa je li OK da se slikamo, rekli su da može čim završi utakmica. Htio sam ga ishvaliti, reći mu da mi je bio jedan od najdražih igrača, ali bio sam toliko nervozan da mu nisam uspio ništa reći nego "sretno".

A u HNL-u, jesi li za Hajduk ili Dinamo?

Samo za Šibenik, nemam aspiraciju prema ovima. Nekad sam zbog starog navijao za Hajduk, ali to se zagubilo, nemam sklonosti ni prema jednima ni drugima. HNL pratim intenzivno, ali ne navijam. Samo za Šibenik.

Tko će biti prvak?

Mislim da će biti Hajduk. Dinamo ima velikih problema s ekipom, pošlo im je krivo sve što je moglo, a Hajduk djeluje dosta stabilno. Kad ga je Karoglan preuzeo, kao da se ekipa oslobodila, djeluje lepršavije, ne kiksaju na manjim utakmicama i sve ide u smjeru da postanu prvaci.

U hrvatskoj košarci pak nemaš "svoj" klub, Cedevita je u Sloveniji... Misliš li da ćeš ikad više igrati doma, posebno s obzirom na stanje u klupskoj košarci?

Baš zbog stanja se ne mislim vraćati. Volio bih do kraja karijere igrati vani, ali ne znam kako će se situacija razvijati. Imam 34 godine, ali igrao bih još četiri, pet, dok budem mogao. Odlično se osjećam, mogu raditi razliku na terenu, a to je bitno na ovoj razini. Nemam ni želju ni potrebu da se vraćam.