Foto: Hina

PRED svega desetak tisuća gledatelja Hajduk je na Poljudu doživio novi prvenstveni debakl. Golovima Gavranovića, Andrijaševića i dvostrukog strijelca Bezjaka Riječani su slavili s velikih 4:2 i tako već krajem kolovoza uvelike doveli u pitanje status trenera Pušnika čija je nogometna vizija svakim susretom sve bliže krahu. Ukoliko u četvrtak ispadne od Maccabija, nema sumnje da će se o njegovoj budućnosti u Splitu vrlo žučno razglabati.

Naime, nedjeljni derbi s Rijekom trebao je biti svojevrsna generalna proba za uzvrat play-offa Europa lige s Izraelcima, a umjesto da su se Bijeli barem donekle napunili samopouzdanjem uoči presudne kontinentalne utakmice, teški poraz koji je uslijedio predstavlja samo dodatni uteg mladoj splitskoj momčadi čiji stihijski nogomet u trenucima podsjeća na srednjoškolske hakle gdje svatko radi ono što želi, a nitko ono što treba.

I Pušnik upao u zamku europskog slada

Kao i mnogi treneri prije njega, i slovenski strateg upao je u zamku maštarije kako će mu eventualni ulazak u skupine Europa lige donijeti povijesnu slavu i osigurati miran rad do proljeća. Stvarnost je nažalost potpuno drugačija. Za razliku od nekih drugih generacija koje su, ruku na srce, imale svoje boljke, ali i izražene prednosti, ovaj Hajduk jednostavno nije ozbiljna momčad i to teško da može postati pa makar nekim čudom i prošao Izraelce.

Slovenac je karakteran čovjek i u svojoj suštini predstavlja sve ono što su navijači oduvijek sanjali - stratega koji se nikog ne boji i koji se ne libi napasti favorita pa makar primio pet golova. Sve je to divno, ali Hajduk nikad nije bio niti će ikad biti klub kojem su dopadljiv i otvoreni nogomet isključivi prioritet. Vrlo brzo morat ćemo si priznati da su Tudor ili Burić sa svojim kontroliranim rizikom bili puno bliže ispunjavanju potencijala ove svakojako oskudne ekipe.

Pojačanja se dovode na sva mjesta, osim ona na koja su nasušno potrebna

Činjenica je da Splićani imaju siromašan kadar i da su ga ljetos čak i Osječani pretekli u pojedinačnoj kvaliteti, a jedina osoba koja to ne vidi ili ne želi vidjeti je Slovenac koji svakih nekoliko dana uporno rotira jedanaestorku kao da vodi Barcelonu, a ne navrat-nanos sklepanu momčad u koju se igrači ne dovode po potrebi nego kako se koji na opskurnom tržištu poklanja.

Naime, još od srpnja bilo je jasno kako Hajduku nasušno trebaju kvalitetni braniči, a dva mjeseca kasnije nijedan nije doveden. Istovremeno, stigli su neki Maganto, Erceg, Futacs, Savvas i Said, igrači koji će se u budućnosti možda i pokazati kao pojačanja, ali koji trenutno zaista nisu nužni. Hajduk je zapravo ofucani stari auto kojem je već godinama slomljena osovina, a čiji vlasnik iz ljeta u ljeto mijenja kožu na sjedalima i čudi se što isti ne vozi dobro.

Skupine Europa lige predstavljaju se kao prekretnica, ali što ako prekretnice uopće nema?

Možemo diskutirati o tome da su Majstori s mora na jednom dugom putu oporavka, ali postavlja se pitanje do kada ćemo se zavaravati da je svaki korak koje vodstvo kluba napravi korak unaprijed. I dalje, nakon gotovo pet godina, talentirani mladići prodaju se u bescjenje samo kako bi se preživjelo nekoliko sljedećih mjeseci, a svaki pametnjaković koji preuzme klub svoju viziju predstavlja kao prekretnicu. Što ako te prekretnice nema?

Lažemo si kako Hajduk iz ove situacije može izvući nekakav plasman u skupine Europa lige koji će uz serijal debakla donijeti i tri, četiri milijuna eura. Zar stvarno mislite da taj sitniš, koji Rijeka i Dinamo zarade prodajom nekog osrednjeg veznjaka, može potpuno okrenuti cijelu priču. Problematika je puno kompliciranija i jedan slučajni uspjeh neće ništa promijeniti.

Tudor, Burić ili Pušnik - sve su to varijacije nogometa istinske nemoći

Novac je nažalost jedini koji koji u modernom nogometu čini razliku, a ako je narodni Hajduk ideal Splićana i cijele Dalmacije, onda valja odustati od svih očekivanja, a pogotovo euforije. Uživajte u ispodprosječnosti, uživajte u Pejiću i Juranoviću koji bekovske pozicije ne mogu igrati ni u jednom klubu elitnog razreda Starog kontinenta, uživajte gledajući Burićev kontrolirani rizik ili Pušnikovu suludu ofenzivu jer sve su to samo smiješne varijacije istinske nemoći.

Ali na koncu zar je to i bitno? Odavno se utakmicama u Splitu ne prisustvuje zbog nogometaša već navijača. Poljud je od borilačke arene postao kazalište gdje se na nekad etabliranoj nogometnoj pozornici izgradio nadgrobni spomenik nekad velikom klubu kojeg kolone navijača iz tjedan u tjedan posjećuju, diveći se pritom puno više svojoj ujedinjenosti no onima što brane boje nekadašnjeg nogometnog simbola Balkana.