index.hr index.hr

Kako je bilo divno živjeti u vrijeme Dražena Petrovića

Saša Čobanov
08:04, 07. lipnja 2016.
Sponzor
rubrike
Kako je bilo divno živjeti u vrijeme Dražena Petrovića

Montaža Index (Screnshot YouTube)

U WROCLAWU sedmog lipnja 1993., u kvalifikacijama protiv Slovenije, u jednoj sasvim rezultatski nevažnoj utakmici, kapetan je posljednji put predvodio hrvatsku reprezentaciju. Sljedećeg dana krenuo je s momčadi prema Zagrebu. Iskrcao se u Frankfurtu, pozdravio s ostatkom momčadi i autom produžio prema Münchenu. Preko Ingolstada. 
 
 
''Stojko, gdje ćeš spavati? U Intercontiju. Ok. Nazvat ću te večeras telefonom''.
 
Nije nazvao. Njegove stvari sletjele su u Zagreb. On se nije vratio.
 
Na današnji dan, prije točno 23 godine u prometnoj nesreći kod mjesta Ingolstadta na autocesti Frankfurt - München poginuo je jedan od najvećih europskih košarkaša svih vremena, Dražen Petrović.
 
Dražen je poginuo u ono ratno i olovno doba kad su njegov Šibenik i njegova Hrvatska krvarili. Smrt i razaranja bili su tužna svakodnevnica, no čak i onda ostalo je dovoljno suza za čovjeka koji je obilježio živote tisućama. 

Svijet sporta bio je preuzak za sve ono što je Dražen nudio
 
Kako je bilo divno živjeti u vrijeme Dražena Petrovića. Gledati ga kako igra, kako pobjeđuje, kako se zabavlja, kako se veseli. Nikad Dražen nije bio običan košarkaš, samo košarkaš. Premda najbolji na svijetu, bio je i puno više od običnog sportaša. Svijet sporta bio je preuzak za sve ono što je Dražen nudio. Dražen je bio uzor, ne samo djeci, već i odraslima. 
 
Draženova predanost košarci, njegova dobrota, fanatični pristup radu izniman karakter i nevjerojatna ljubav prema poslu koji je obavljao, očaravali su. Od Dražena je bilo i većih talenata, ali rijetki su oni koji su mu se približili. Dražen nije poput Ćosića bio avangarda niti je posjedovao Kukočevu čaroliju i imaginaciju. Dražen je bio drugačiji tip košarkaša. Imao je instinkt ubojice i čeličnu volju.
Popusta nikome, sebi najmanje
 
Kad bi propustio samo jedan trening, smirio bi se tek kad bi sljedeći dan odradio dvostruko. Kad je potpisao za Real, dakle, kad je financijski postao potpuno neovisan, Dražen nije zanemarivao ni školu. Otac Jole tu je bio isključiv. Sve je to lijepo, ali škola je najvažnija. Dražen je tu filozofiju prihvatio. Popusta nije bilo nikome, sebi najmanje.
 
Još i danas mu u Sloveniji zamjeraju što je juniorima Olimpije u jednoj prvenstvenoj utakmici 1986.  zabio čak 112 poena (velik dio prve momčadi Olimpije bio je suspendiran, pa su na parket morali klinci). Dražen je mnogočemu utjecao na druge, otvorivši im put da shvate kako se sve može postići, ako osim talenta koji čuči u tebi posvetiš cijeli svoj život onome u čemu najviše težiš za savršenstvom.
 
Postavio je nove standarde u igri. Kao dijete vodio je svoju Šibenku do naslova prvaka bivše države. S Cibonom se dva puta penjao na europski tron, a Draženove zagrebačke godine najviše su upamtili u Madridu. Real je Draženu bio omiljena mušterija. Gotovo nikad im nije zabio manje od 40. Nabijao im je komplekse, mrzili su ga, jer su ga se bojali.
 
Real ga je mrzio, bojao ga se, a onda ga je kupio
 
Znate li nešto više o temi ili želite prijaviti grešku u tekstu? Kliknite ovdje.
Homepage nacije.
Imate važnu priču? Javite se na desk@index.hr ili klikom ovdje. Atraktivne fotografije i videe plaćamo.
Želite raditi na Indexu? Prijavite se ovdje.
Učitavanje komentara