KAKO JE TITE PODIGAO UNIŠTENI BRAZIL Igračima je pokazivao snimke LeBrona Jamesa
Foto: Getty Images/Guliver Image
ADENOR Leonardo Bacchi (56), poznatiji kao Tite, tvorac je novog Brazila koji je preuzeo 2016. godine i koji je jedan od glavnih favorita za naslov na Svjetskom prvenstvu u Rusiji.
Za portal The Players' Tribune napisao je veliku emotivnu ispovijest o tome kako se slučajno počeo baviti trenerskim poslom, kako je išao na lekcije kod Carla Ancelottija i kako je brazilske igrače inspirirao snimkama LeBrona Jamesa.
"Želio bih vam ispričati što za mene znači biti brazilski izbornik. No da bih to učinio, moram vam ispričati priču o radiju. Dok sam ja bio dijete, radio nije bio samo obična crna kutija. Za mene je to bilo nešto čarobno.
Možda vam zvučim kao neki starkelja, ali dok sam odrastao, moja obitelj nije imala televizor. Roditelji su bili farmeri iz jako skromne sredine i tek kad sam imao tri godine preselili smo se iz sela u grad u potrazi za boljim životom. Tata je radio u vinariji, a mama je bila krojačica. Kad god sam joj rekao da bih želio sok, odgovorila bi mi da budem strpljiv i da ću ga dobiti.
Dva ili tri dana kasnije vratio bih se kući iz škole, a na stolu me čekao sok. To je u moje vrijeme bio veliki luksuz. Tek kad sam bio stariji, doznao sam da je mama tih dana radila do tri sata ujutro kako bi zaradila dodatan novac da meni kupi sok ili braći slatkiše, par čarapa ili što nam je već trebalo. Da bi zaradila za jedan sok, morala je raditi četiri ili pet sati prekovremeno.
Nisam kao dijete razumio njezinu žrtvu. Za mene je sok bio poput čarolije, a mama je bila mađioničarka.
Tata je, pak, bio drukčiji. Direktan tip koji bi te, kad je nešto govorio, gledao ravno u oči. Nije kod njega bilo previše zafrkancije. Kad bismo sjedili za stolom, nije ništa govorio nego bi me samo pogledao i podignuo obrvu i ja sam točno znao što želi. Kruh, sol ili nešto drugo. Bez ijedne riječi! Naša veza bio je nogomet, to je bilo sve o čemu smo pričali.
Tijekom SP-a 1970., kad sam imao devet godina, cijela zemlja je stala i samo je pratila utakmice. Ja bih s tatom sjedio ispred radija i zajedno bismo slušali tu magiju nogometa. Ako mene pitate, to je bila neka vrsta umjetnosti. Taj spiker ponašao se kao da slika neku sliku ili piše neko remek-djelo. Brazil bi bio u napadu, a on bi u našim glavama oslikavao što se događa na terenu. To ne znači da je slušati prijenos na radiju bolje nego gledati utakmice na televiziji, ali je potpuno drukčije iskustvo. Na televiziji ima puno manje misterija, puno manje mašte. Radio je bio sve što smo imali i upijali smo svaku riječ.
Točno se sjećam polufinala protiv Urugvaja. Sjećam se i svojih emocija jer je Brazil gubio veći dio prvog poluvremena. Cijelo vrijeme sam sjedio ispred radija i u glavi sam smišljao gol koji bi okrenuo utakmicu. Netom prije kraja prvog poluvremena spiker je podigao glas i bilo je jasno da se nešto sprema.
“Tostao… Clodoaldo…. Clodoaldooooooooooooooooo!!!!”
Nevjerojatan trenutak, bili smo jednostavno presretni. No istodobno sam bio u nevjerici. Nisam si nikako mogao predočiti tu sliku. Jer, kako je spiker rekao, Tostao je dodao Clodoaldu koji je zabio gol. Pitao sam se: “Kako je moguće da je Clodoaldo dao gol? Pa on je defenzivni vezni!” Onda sam si postavio drugo pitanje: “Kako je Tostao nekome dodavao kad je on napadač?" Ništa mi nije bilo jasno.
Sljedećeg jutra uzeo sam novine i čitajući analizu profesora Ruya Carlosa Ostermanna, uspio sam si odvrtjeti tu akciju u glavi. Slika je postajala sve jasnija, sve ljepša. Nemam pojma kad sam prvi put vidio snimku tog gola. Ja i milijuni drugih Brazilaca koji nisu imali televizore već smo si odavno tu priču ispričali u glavi. I bila je to najljepša priča ikad ispričana.
Neobično je to što sam, čak i dok sam bio dijete, redovito čitao kolumne profesora Ostermanna o taktici Gremija i mislio: “Wow, ovo je zanimljivo. Baš me zanima što će trener napraviti.”
Da vam budem iskren, nikad nisam ni sanjao da ću biti trener. Kao i svaki drugi klinac u Brazilu obilježen osvajanjem Svjetskog prvenstva 1970. godine, sanjao sam da ću igrati za svoju zemlju. Nažalost, to nije bio slučaj. Bio sam na nekoliko operacija koljena i s 27 godina završio sam karijeru. Bio sam još dosta mlad i živio sam za nogomet. Iz tog razloga sam krenuo trenerskim putem.
Teško mi je vjerovati da se ovim poslom bavim već 30 godina. Karijere nas trenera, kao i igrača, jako su nepredvidive. Prije osam godina sjedio sam u Abu Dhabiju i trenirao Al-Wahdu kad mi je stigao telefonski poziv koji će mi promijeniti život. Zvao me predsjednik Corinthiansa i pitao me želim li biti njihov trener. Rekao sam mu da nisam siguran jesam li pravi čovjek za taj posao.
Supruga je uživala u Abu Dhabiju, kći je već krenula na predškolska testiranja. Živjeli smo opušteno, bez previše pritiska. Ma, bilo je savršeno. Supruga je znala da me zvao netko iz Brazila. Pokušao sam joj objasniti.
“Ovaaaj…”, počeo sam, a ona me odmah prekinula:
“Joj, daj. Nemoj se ni pokušavati izvlačiti jer znam da ideš u Brazil.”
Znala je da to jako želim i nosim u srcu. Nekoliko dana kasnije bio sam u avionu za Sao Paulo. Sjećam se da sam si tijekom leta u jednom trenutku rekao: “Čovječe, bit ćeš trener Ronaldu i Robertu Carlosu, dvjema legendama. To je velika čast!”
Prvih nekoliko mjeseci bili su fantastično iskustvo. No onda smo igrali jednu laganu utakmicu u kvalifikacijama za Copa Libertadores protiv Tolime u Kolumbiji koja se pokazala ne baš tako laganom. Ispali smo, što je za klub poput Corinthiansa bilo apsolutno neprihvatljivo. Kad je utakmica završila, zabuljio sam se u reflektore i rekao si:
“To je to. Gotov si.”
Kad smo se vratili u Sao Paulo, u trening-centar su nam upali huligani, porazbijali automobile ciglama i prijetili igračima. Bilo je strašno, ali to nisu bili pravi navijači. To su bili klošari i lopovi koji ne razumiju onu ljudsku stranu nogometa. Pobjegli smo u svlačionice i onda se dogodilo nešto što nikada neću zaboraviti. Jedan od naših golmana, Raphael, ustao je pred svima.
“Mi nismo lopovi. Mi smo samo ljudi. Trudimo se, naporno radimo i imamo obitelji. Nije u redu da nam ovo rade”, rekao je i briznuo u plač.
Bio je to nevjerojatan trenutak jer je bio tako ranjiv i tako strašno emotivan dok je to izgovarao. Onda sam se ja ustao i rekao:
“Raphael, ne brini se. Preživjet ćemo ovo zajedno.”
Prava istina je bila da nisam bio toliko siguran u to. Dok sam se vozio kući s razbijenim stražnjim staklom, pitao sam se hoću li ujutro uopće još biti trener ovog kluba.
Mislim da je pravo čudo što je Corinthians stao iza mene pod tolikim pritiskom. Samo godinu dana kasnije supruga i ja sjedili smo u kuhinji u Sao Paulu i pili po čašu vina. Bila su četiri sata ujutro i baš smo se vratili nakon osvajanja Copa Libertadoresa. Ne znam zašto, ali upitao sam je:
“Zaslužujemo li mi uopće ovo?”
Ona me onda podsjetila na sve što sam prošao. Ne samo na napad u trening-centru nego i sva njezina i žrtvovanja naše djece. I u tom trenutku začuli smo neku buku. Otvorili smo prozor, a na ulici su navijači skandirali moje ime. To je bilo nadrealno. Koliko se toga može promijeniti u samo godinu dana.
Te noći primio sam trofej pobjednika Copa Libertadoresa i slomio se od plača. Znam da se neki pitaju kako je moguće da ljudi plaču zbog nogometa. Nije vam stvar u samoj igri, razlozi su puno dublji. Razlog je obitelj.
Emocije koje nogomet izaziva nemoguće je opisati nekome tko za njega nikad nije živio. Evo, recimo, utakmicu Brazila i Njemačke na SP-u 2014. godine gledao sam u stanu sa suprugom. Kad su Nijemci zabili za 4:0, ona se rasplakala. Pitao sam ju je li dobro, a ona mi je rekla da se sjetila izbornikove supruge i pomislila kako se ona sada osjeća. Rekla mi je da zna koliko to sve utječe ne samo na izbornika i igrače nego i na njihove obitelji.
Nakon što je Brazil izgubio 7:1, počeo sam vjerovati da bih mogao postati novi izbornik. Vjerovao sam da je došlo moje vrijeme i kad me nisu odabrali… Iskreno, bio sam frustriran, nadrkan i jako tužan. No puno sam razmišljao o svojoj majci. Ona je bila borac. Kad god se naša obitelj mučila, ona je uvijek radila još više. Šivala je dok joj ruke nisu otpale da bih ja mogao osjetiti čaroliju svaki put kad bi mi kupila sok. Ona mi je bila inspiracija.
Tjedan dana plakao sam što nisam postao izbornik. Nakon toga sam se počeo boriti. Znao sam da moram otići iz Brazila i posvetiti se proučavanju nogometa ako želim biti bolji i promijeniti svoju nogometnu filozofiju. Sjeo sam u avion i želio sam ostaviti duhove iza sebe. Na tom odmoru upoznao sam dvoje ljudi kojima ću zauvijek biti zahvalan. Carlo Ancelotti i Carlos Bianchi.
Ancelotti je bio iznimno ljubazan prema meni kad sam došao kod njega u Madrid. Bio sam kod njega tjedan dana, a on mi je objasnio napadačke filozofije u formaciji 4-3-3 i defenzivne u 4-4-2. Podijelio je sa mnom sve podatke koje je prikupio o igračima, sustavima treninga i taktici. Bio sam kao klinac u dućanu s igračkama. Zadnja tri Svjetska prvenstva vodio sam detaljne bilješke i analizu svake utakmice koju sam gledao. Supruga je mislila da sam lud, ali to je bila moja strast. Ljudi vole čitati povijesne knjige ili rješavati križaljke, a ja volim pisati bilješke o nogometu. Tako da je prilika za razgovor s Ancelottijeom o tome kako je trenirati Ronalda, Isca i Sergija Ramosa za mene bila prosvjetljujuća.
S gospodinom Bianchijem bilo je drukčije. Kroz godine smo se puno puta susretali na protivničkim stranama. Nikad neću zaboraviti kad je rekao:
“Tvoj Corinthians bio je psihički strašno jaka momčad. Mi Argentinci znamo isprovocirati vas Brazilce i izbaciti vas iz takta. No tvoja ekipa nije bila takva. Bili su neizmjerno fokusirani.”
To sam zapamtio. Kad sam se vratio u Corinthians, morao sam se prilagoditi novoj situaciji i restartati se. Nisam želio biti onaj trener koji je osvojio Copa Libertadores. Tada smo bili jako balansirana i konzistentna momčad, ali glavni adut bio nam je Paulinhovo ubacivanje iz drugog plana. On je poseban i nevjerojatan igrač. Današnji brazilski reprezentativci vam se često ovako šale:
“Treneru, u redu. Mi ćemo napraviti sve da osvojimo loptu, ali što god se dogodilo, znamo da će se Paulinho od nekud stvoriti i zabiti gol.”
Sad sam s Corinthiansom želio igrati drukčije, s puno bržim napadačkim akcijama. I zato sam, kad smo 2015. osvojili naslov prvaka, bio vrlo ponosan jer smo igrali prekrasan nogomet. Imao sam Jadsona, Renata Augusta, Eliasa, Ralfa i Brunu Henriquea u najboljoj formi i igrali su s guštom.
Te sam sezone shvatio da se sve u životu događa s razlogom. Kad nisam dobio posao izbornika 2014. godine, slomio sam se. No sad vidim da je tako i bolje ispalo jer mi je to omogućilo da radim na sebi i učim nogomet od najboljih.
Godine 2016. dobio sam poziv na sastanak s ljudima iz saveza. Kad su mi ponudili posao, preplavile su me emocije. No znao sam da nismo u najboljoj situaciji u kvalifikacijama za SP i da će momčad upasti u krizu ako ne pobijedimo Ekvador. Počele su mi se vraćati sve one scene iz prvog neuspjeha s Corinthiansom i pomislio sam što će se dogoditi ako to isto napravim s reprezentacijom. Kakvo će biti moje naslijeđe? Sljedećeg jutra probudio sam se i rekao si:
“Neću prihvatiti posao. Nije još pravo vrijeme.”
Malo sam se pribrao i sjetio se roditelja. Zamišljao sam majku kako šiva do jutra za moj sok i kako s ocem sjedim kraj radija i slušam prijenose.
“OK, za ovo si se borio. Tvoji roditelji su se za ovo borili. E, sad imaš priliku ostvariti svoje snove”, rekao sam si i prihvatio posao.
Prvog dana prihvatio sam stari očev savjet da sa svim ljudima treba razgovarati oči u oči. Nisam se mogao naći sa svima osobno jer su po cijelom svijetu pa sam ih počeo nazivati. Sjećam se da sam prvo nazvao Marcela. Ni njegove riječi neću nikada zaboraviti. On je nevjerojatan talent i igrač i nije mi bilo jasno zašto nije u reprezentaciji. Pitao sam ga što je s njim i ima li nekih problema s ozljedama.
“Profesore, slušajte. Od svoje 17. godine igram za reprezentaciju, ali svaki put kad dobijem poziv, čak i sad, moja obitelj je presretna. Čast je igrati za Brazil i ja ću doći gdje god treba”, rekao mi je.
Sljedeći su bili Dani Alves i Neymar. Oni koji ih poznaju znaju koliko srce njih dvojica imaju i koliko vole svoju zemlju. Nakon razgovora s njima znao sam da imamo priliku napraviti dobru i pozitivnu atmosferu u reprezentaciji u kojoj će se svi boriti jedan za drugoga. Prije moje prve utakmice, pokazao sam im jednu akciju iz finala NBA play-offa. S utakmice Cleveland - Golden State. Ta akcija je prekrasna.
LeBron James dodaje loptu Kyrieu Irvingu koji promašuje jako težak šut. No što u tom trenutku radi LeBron? Očekivali biste da udari rukama i vikne: “Koji ti je vrag, zašto si šutnuo tu loptu!?”
No James je u tom trenutku iznimno fokusiran. Izborio se za skok, uhvatio loptu i što je učinio? Je li šutnuo? Ne, ponovno je dodao loptu Irvingu koji je ovaj put pogodio. Rekao sam igračima:
“To je atmosfera koja jamči uspjeh. Svi za jednoga, jedan za sve. Bez zvijezda.”
Ta utakmica protiv Ekvadora sve nas je zbližila. Prvo poluvrijeme bilo je jako napeto jer nikako nismo uspijevali zabiti gol. Prisjetio sam se SP-a 1970. i sjedenja ispred radija kad sam u glavi zamišljao kako Brazil zabija gol. No nakon što je Neymar zabio iz penala, laknulo nam je i dobili smo 3:0. Od tog trenutka nismo stali.
Nakon utakmice svi smo se u svlačionici zagrlili i pomolili. Osoblje stadiona i zaštitari krenuli su prema izlazima, ali ja sam im rekao:
“Ne, ovo je za sve nas. Pridružite nam se.”
Bio je to strašno emotivan trenutak.
Danas smo mjesec dana od Svjetskog prvenstva i morao sam donijeti neke teške odluke. Jednostavno nisam mogao pozvati sve koji sigurno zaslužuju biti u momčadi. Imali smo tri lijeva beka koji svi moraju biti u reprezentaciji, ali samo dva mjesta u avionu za Rusiju. Igraju oni koji ti daju najveću šansu da pobijediš. Recimo, u finalu Svjetskog klupskog prvenstva 2012. protiv Chelseaja naš Jorge Henrique nije zaslužio biti u momčad Corinthiansa. Douglas i Romarinho su bili u puno boljoj formi. No trebao nam je igrač njegovih karakteristika da dobijemo utakmicu i zato je igrao.
Naravno, kad donosiš ovakve odluke, utječeš na nečije snove o svjetskom prvenstvu. Velik je to teret, ali nadam se da će ljudi razumjeti moje odluke. Znam da bi mi otac, da je živ, rekao da moraju igrati mlađi igrači. On je uvijek mislio da su stari igrači prespori.
“Igrači stariji od 27 godina su poput kornjača. Mlađi igrači su brži i agilniji i moraš njih koristiti!” govorio bi mi.
E, baš bih volio da vidi Danija Alvesa kako trenira i pleše u svlačionici s 35 godina. Sigurno bi promijenio mišljenje. Kad je tata umro, mama mi je rekla nešto što je on njoj rekao kad sam se počeo baviti trenerskim poslom. Meni to nikad nije rekao jer to nije bio njegov način komunikacije sa sinovima. No njoj je jednog dana rekao:
“On će biti jedan od najvećih.”
To mi je značilo više od bilo kojeg trofeja koji sam osvojio. Volio bih da je živ i da može gledati svojeg sina na Svjetskom prvenstvu.
Samo Bog zna što će se dogoditi u Rusiji, ali nadam se će cijeli Brazil biti uz nas. Znam da je televizija promijenila današnje generacije, ali volio bih da i danas milijuni brazilskih klinaca tijekom naših utakmica sjede ispred radija i zamišljaju naše golove.
Meni je to upalilo 1970. godine. Bilo je čarobno.
Tite"
bi Vas mogao zanimati
Izdvojeno
Pročitajte još
bi Vas mogao zanimati