Foto: kohorta.net

ZAGREB je u svojoj nogometnoj povijesti imao nekoliko velikih nogometnih priča. Među ostalima, slavnu eru Građanskog koji je bio neosporni nogometni autoritet Kraljevine Jugoslavije, poslijeratni Dinamo koji je desetak godina nakon rata nastavljao lijepu priču zagrebačke nogometne škole, svakako bljesak plavih u Kupu velesajamskih gradova 1967., nezaustavljiv pohod Ćirine generacije 1982., suverenu igru hrvatske reprezentacije i pobjedu od 2:0 protiv Engleza 2006. i još mnoge druge.

No, niti jedna priča nije privukla tolike mase na najveći zagrebački stadion kao ona u sparno ljetno poslijepodne prije točno 40 godina. Iako je Zagreb bio poslovično pust kako i priliči drugoj polovici srpnja, Maksimir je pohodilo do danas nedostignutih 64.138 gledatelja sa kupljenim ulaznicama, od toga 25.000 gostujućih. Toliko je nogometnih zaljubljenika došlo vidjeti finalnu utakmicu kvalifikacija za Prvu jugoslavensku ligu između Zagreba i Osijeka.  Pero Močibob, veliki zagrebački frajer toga vremena i Ivica Lukačević, glavni osječki frajer te generacije, privukli su više ljudi u Maksimir nego ijedna domaća ili svjetska nogometna zvijezda i prije i poslije tog 19. srpnja 1973.

Osobno, sjećam se te utakmice ponajprije zbog svog starog, profesora zagrebačkog Elektrotehničkog fakulteta, koga nogomet zanima koliko i prosječnog Zagrepčanina kriket, a koji je toga popodneva napeto pratio radijski prijenos zajedno sa svim kupačima omišaljske plaže. Nikada više nisam ga zatekao u praćenju neke nogometne utakmice. Takva je to tekma bila.

Nakon što je Zagreb u polufinalu izbacio Famos iz Hrasnice, koga je u Maksimir došlo pogledati 50.000 gledatelja, a Osijek preživio vrelo kosovsko ljeto u Prištini, sve je bilo spremno za spektakl. Osječani su treći puta u četiri godine igrali kvalifikacije i nadali se konačnom ulasku u prvoligaško društvo. Cijeli je grad živio sa klubom, no  trovanja pola osječke momčadi prije prve utakmice, poremetilo je pripreme i odgodilo osječki susret za tri dana. Utakmica je završena bez golova. Ali i Zagreb je živio sa svojim dečkima. Uzvratna utakmicu u kojoj su Močibob, Rukljač, Gašparini, Antolić i škvadra tražili mjesto u Prvoj ligi ostat će do današnjih dana najposjećeniji sportski događaj u Hrvatskoj.

Utakmica, igrana u srijedu u  16.30 sati usred ljeta, napunila je tribine maksimirskog stadiona preko dozvoljenih kapaciteta. Kada je Zagreb poveo golom Pere Močiboba, tribine su se toliko tresle, tvrde stariji dečki iz kvarta, da se činilo da će se srušiti. Osječani su u drugom poluvremenu uspjeli preokrenuti rezultat i povesti, ali je Močibob još jednom potegnuo glavom i utakmica je završena neriješeno 2:2. Sudac Miloš Čajić iz Beograda prikupio je prijave izvođača i krenulo se s izvođenjem penala koji su završili tako što je Franjo Horvat obranio šut mladog Osijekovog pojačanja Bašića, a rezervist Zagreba Hajrudin Hušidić promašio loptu koja je neplanirano, sredinom gola, ipak završila iza leđa vratara Dugalića. Zagreb je dobio novog prvoligaša, a dečki su potvrdili zvjezdani status koji su već tada imali. 

Sutradan, Sportske novosti su pisale: "Te čudovišne, surove, euforične i iscrpljujuće veličanstvene kvalifikacije dobile su za zbogom svoj superspektakularni finale. Nakon teških 360 minuta porođajnih muka u prisutnosti nezapamćenog broja gledatelja na maksimirskom stadionu rođen je novi prvoligaš - Zagreb. Divovska borba na igralištu, s predigrom, međuigrom i epilogom, i izvan terena, kulminirala je u predvečerje koje je nalikovalo "smaku svijeta", izvođenjem jedanaesteraca, dovodeći igrače i navijače do ruba sloma živaca. Sudbina, godišnji i dugogodišnji rad ovisili su o udarcima s bijele točke. Stravično. Zagreb je sačuvao sigurnije noge i - ruke. Što je najizravnije odlučilo? Iz Zagrebove perspektive - Franjo Horvat. Odličan, bravurozan za vrijeme igre, obranio je dva jedanaesterca, omogućivši Hajrudinu Hušidiću da opravda naziv "zlatne rezerve" i označi početak slavlja kakvo ovaj grad nije doživio."