IAKO je Hrvatska jučer u Manausu rezultatski deklasirala protivnika u stravično teškim uvjetima za igru, koji su išli puno više na ruku Kamerunu, momčad Nike Kovača nikako si ne smije dozvoliti da je ta pobjeda uljuljka, opije i da u ključni meč protiv Meksika uđe s vizijom da su predobri. Jer, nažalost, nisu.

 

Dok su kardinalne sudačke pogreške na utakmici sa Brazilom zamaskirale neke očite slabosti Hrvatske te fokus usmjerile isključivo na japanskog suca, lako se može dogoditi da pobjeda od 4:0, koja je mogla biti i uvjerljivija, otupi oštricu kritike tamo gdje kritici jest mjesto. A takvih mjesta je jučer bilo.

Kamerun nije mjerilo, Meksiko je druga priča

 

Iako su rani gol Ivice Olića i crveni karton Songa definitivno usmjerili utakmicu, ključni razlog hrvatske uvjerljive pobjede je ipak bio taktičke prirode. Odnosno, s obzirom kako je formacijski jučer izgledala momčad Volkera Finkea, netaktičke prirode. Ono što je jučer prikazao Kamerun protiv Hrvatske, slobodno se može nazvati anarhijom i bez obzira na kvalitetu igrača koje Kamerun ima, koji su i solidni, jučerašnja predstava protiv Vatrenih pokazala je da je riječ o najslabijoj momčadi na turniru.

 

A Hrvatska je čak i protiv jednog takvog protivnika, posebice u dijelu utakmice kad su obje momčadi bile brojčano izjednačene, bila u nekim segmentima igre u podređenom položaju. Iako je Hrvatska igrala sa čak tri kreativca u vezi, u prvom poluvremenu je Kamerun čak imao i veći posjed lopte, što posebno bode u oči jer niti jedan kamerunski vezni igrač nije ni približno dobar, barem u toj nekoj kreativnoj fazi, kao što su Modrić, Rakitić, pa čak i taj Sammir.

 

Fizički dominanti Afrikanci u tom periodu igre osvojili su većinu duela, i tek je taj segment igre prešao na hrvatsku stranu u drugom dijelu. Kamerunska klasična ''čovjek na čovjeka'' igra, mogla je funkcionirati jedan dio utakmice, no čim je ponestalo snage, rastvarale su se pukotine u njihovom bedemu, što su jučer fantastični Perišić, Olić i Mandžukić koristili. 

Pranjić nije bek, ali to smo već znali

 

Međutim, moramo biti svjesni da će utakmica protiv Meksika biti nešto sasvim drugo; Meksiko neće igrati kao što je igrao Kamerun i zbog toga se neće previše prilika otvarati našim napadačima kao što je to bio jučer slučaj.

 

Za utakmicu sa Meksikom Niko Kovač mora pronaći odgovore na dva ključna pitanja koja su već dugo rak rana ove reprezentacije: lijevi bek i ofenzivni vezni igrač.

 

Ono što je jučer odigrao Danijel Pranjić bilo je jako loše. Bila je to igra s kojom se ne može igrati na natjecanju kao što je svjetsko prvenstvo. U ofenzivnom dijelu ga nije bilo, a u obrani je prvih pola sata nekoliko puta ozbiljno plivao tako da mu je Kovač u pomoć poslao jučer nevjerojatnog Ivana Perišića. U redu, Hrvatska od Jarnija nema lijevog beka, godinama ga tražimo i lutamo u tim potragama, no Šime Vrsaljko je sasvim solidno odigrao tu rolu protiv Brazila. Najmanje je krivice u Danijelu, čovjek jednostavno nije bek, ali to znamo i gledamo već godinama. 

Rakitić se žrtvuje za Kovačića i Sammira

 

Drugi, možda i veći problem je u vezi. Kovač forsira igru sa dva zadnja vezna koja igraju dvojica najkreativnijih igrača, Rakitić i Modrić.  S njima dvojicom, tehnički najjačim igračima postavljenima jako blizu, Kovač je pokušao imati pravu distribucije lopte i sigurnost prilikom iznošenja iste.

 

S njima dvojicom u kombinaciji, plan je bio nametnuti svoj tempo i ritam igre protiv Kameruna, momčadi koja u kadru nema igrača takve individualne kvalitete. Međutim, baš kao u slučaju protiv Brazila, to jučer nije tako izgledalo i ritam i kontrolu igre u sredini smo dobili tek kad je Kamerun ostao bez Songa. Problem je u tom ofenzivnom veznom igraču, bio on Kovačić ili Sammir, svejedno. U obje utakmice taj igrač je bio gotovo igrač manje na terenu, a protiv jače momčadi, a Meksiko to jest, tako nešto je nedopustivo i sigurno će biti kažnjeno.

Rakitić mora igrati na poziciji koja ga je lansirala u Barcelonu

 

Ako i prihvatimo da je Modrić zacementiran na toj jednoj poziciji, ostaje nejasno zašto se Ivana Rakitića ne gurne prema naprijed, na poziciju koja mu je prirodna, na poziciju na kojoj je ove sezone zaludio cijelu Europu, i na koncu, na poziciju koja ga je lansirala u Barcelonu.

 

Rakitić jednostavno nije igrač za poziciju zadnjeg veznog. On to može odigrati, na koncu, to je igrao i u Schalkeu, no i on i njegova karijera su procvjetali nakon što je otišao u Sevillu, nakon što je postavljen puno ofenzivnije od pozicije koju igra u reprezentaciji. Na poziciji zadnjeg veznog previše toga gubimo od onoga što Ivan može ponuditi.

 

U reprezentaciji premalo puca i premalo dolazi u poziciju za udarac, a bez sumnje je najbolji šuter u reprezentaciji. Žrtvujući se ili za Sammira ili za Kovačića, previše se troši i ostaje bez snage u onom ofenzivnom dijelu u kojem je zapravo najbolji. Šteta, jer samo jedna rošada Nike Kovača, puno toga može promijeniti. Na bolje.

 

Inače, sve ostalo jučer je bilo na zavidnoj razini. Povratak Mandžukića, njegova upornost, trka u oba smjera, bili su dragocjena injekcija energije za ovu momčad, koja je na krilima raspoloženog Mandže odigrala zaista dobro. Ipak, treba izdvojiti jednog igrača, nekad i podcjenjivanog, no nedvojbeno vrhunskog. Ivan Perišić je jučer odigrao utakmicu karijere i nije bez razloga u većini svjetskih medija proglašen igračem utakmice.