Danas je situacija nešto drugačija. Nakon 18. odigranih kola čak su tri momčadi unutar samo tri boda. Rijeka je prva s 38 bodova, Dinamo je drugi s 36, a Hajduk je treći s 35. Dakle, prvenstvo dugo nije bilo ovako zanimljivo i utakmica u subotu puno bi toga mogla donijeti nekoj od ove dvije momčadi.

 

Subotnji derbi najavio je Dražen Ladić, koji je za Dinamo branio punih 14 sezona, odigravši za Plave rekordne 802 utakmice.

 

Ladić se u razgovoru za Index prisjetio svog prvog derbija, kad je Dinamo na Poljudu u kolovozu 1986. šokirao Poljud zabivši favoriziranom Hajduku čak četiri gola. Također, Ladić je razočarano ustvrdio da današnji derbiji nisu ni izbliza nisu ono što su nekad bili jer su pojedinci ljudima zgadili nogomet i općenito odnos prema sportu.

 

 

Hajduk je te 1986./87. imao zaista jaku momčad. Na klupi je sjedio Josip Skoblar, a glavni igrači momčadi bili su Aljoša Asanović, Stjepan Deverić, Stipe Andrijašević, Drago Čelić, a sve više prilika dobivao je i mlađahni Robert Jarni.

 

S druge strane Dinamo je to ljeto odradio smjenu generacija i momčad koju je imao Ćiro Blažević bila je sastavljena od uglavnom nogometnih anonimusa, koji su došli na Maksimir te sezone. Ladić, Oroz, Vujović, Matić, Kuzmanović, bila su imena posve nepoznata nogometnoj javnosti, a jedina zvučnija prinova bio je Malbaša iz Rijeke.

 

 

Derbi je bio na rasporedu već u drugom kolu, a koliki je favorit Hajduk bio uoči utakmice zorno pokazuje i sad već legendarna rečenica koju je u Slobodnoj Dalmaciji napisao legendarni Miljenko Smoje:

 

''Jebeš dobit ovakvog Dinama'', napisao je tada veliki pisac i novinar, smatrajući da su Modri na Poljud došli nikad slabiji i kako je samo pitanje hoće li Hajduk Dinamu zabiti četiri ili pet golova.

 

Ipak, Split je tog vrućeg ljetnog dana ostao šokiran. Dinamo je došao kao apsolutni autsajder, domaćini su najavljivali peticu, a bumeranški su dobili četiri laka komada.

 

Sin razmetni, Štef Deverić plakao je od muke, što zbog nostalgije za Maksimirom, što zbog nemoći. Dinamo je u utakmicu ušao izuzetno motiviran jer je ranije,  u kup utakmici izgubio od niželigaša iz Banovića pa je Ćiro zapovjedio svojim junacima: "Split je vaš".

 

Ladić je tek počeo braniti za Dinamo, a u velikom derbiju gotovo da nije imao posla. Sjajni su bili svi igrači Modrih, ali posebno treba izdvojiti fantastičnog Marka Mlinarića te strijelce Jozu Bogdanovića, Davora Matića, Mladena Munjakovića i Ivana Cvjetkovića.

 

Niti jedna ocjena u medijima nije bila ispod osmice, a slikovit je bio i naslov u Sportskim novostima sljedećeg dana:

 

 

Dinamo je tog 17. kolovoza 1986., pred 45.000 gledatelja, dokazao da jedna neiskusna i mlada momčad može borbenošću puno postići.

 

DINAMO: Ladić, Cupan, Novak, Arslanović, Hadžić, Matić, Z. Cvetković, Munjaković, Besek (Cvjetković), Mlinarić i Bogdanović (Pavličić)

 

HAJDUK: Varvodić, Miljuš, Setinov, Čelić, Adamović (Andrijašević), Jarni (Veber), Bursać, Asanović i Deverić.

 

 

''Kako da ne, pa bio je to moj prvi derbi. Prvi i odmah onakva senzacionalna pobjeda. Svi su nas otpisali, gotovo da smo ispraćeni s pogrebnim zvonima, a u Zagreb smo se vratili trijumfalno. Nitko nije očekivao da se možemo ozbiljnije suprotstaviti Hajduku, jer je to ljeto u Dinamo došao veliki broj mladih i nepoznatih igrača, uključujući i mene. 

 

Sjećam se da su nakon pobjede najsretniji bili strijelci Matić i Bogdanović, jer oni su bili Hajdukova djeca i ta im je pobjeda značila puno. Bila je to njihova sportska osveta. Debitirati na Poljudu u dresu Dinama, koji je tada bio jedan od četiri najveća kluba u državi, bio je neopisiv osjećaj, a prepuni stadion bio nam je samo dodatna motivacija. Čini mi se da su igrači Hajduka izgorjeli u prevelikoj želji da nas pobjede, jer je konačan rezultat zaista bio nerealan. Hajduk je tada imao sjajnu momčad i razlika u kvaliteti ni izbliza nije bila takva kako konačan rezultat sugerira.

 

Iako smo bili šarena momčad, sezonu smo počeli odlično. U prvom kolu smo doma dobili Radnički iz Niša, pa Hajduk, a onda i Partizan u gostima, koji je tih godina bio nedodirljiv u prvenstvu. U prvih devet kola  dobili smo sedam utakmica i imali dva remija.''

 

 

''Osjećaj je prekrasan jer onda to nisu bile obične utakmice, bile su to nogometne fešte. Nije bilo važno igra li se u Zagrebu ili Splitu, osjećaj je uvijek bio isti. I mi igrači, ali i navijači, živjeli smo  za te derbije. Cijeli grad je disao skupa s nama. O derbiju bi se počelo pisati danima prije meča, publicitet je tada bio ogroman. Super su takve utakmice bile i za nas vratare jer bi imali puno posla i mogli smo se istaknuti, što je puno bolje nego kad cijela utakmica prođe, a ti imaš jednu ili dvije intervencije.''

 

 

''Dogodilo se to da smo uspjeli sve uništiti i ljudima smo zgadili nogomet. Nekad je sve bilo drugačije, a najviše poimanje sporta. Tisuću puta sam rekao što mislim o tome i o ljudima koji su svojim načinom rada uspjeli navijače otjerati s tribina. Nažalost, i ja sam jedan od tih navijača.''