Foto: Drago Sopta / Cropix

OD KOLOVOZA 2006. godine, otkako je od Cice Kranjčara preuzeo klupu reprezentacije, Slaven Bilić prošao je razna "agregatna" stanja. Put od božanstva jedne pogubljene nacije do dežurnog krivca ne može biti lak i bez posljedica. Bilić je to osjetio, kao što vrlo intenzivno osjeća svaku kritiku. Još se uvijek nije naučio nositi s njima.

To je njegovo pravo, i bilo bi sasvim u redu da izbornik to želi priznati. No, on radije i dalje pokušava biti "neopredijeljen" oko svih pitanja koja ga se manje ili više tiču. On će biti uz Markovića, ali to za svaki slučaj, neće baš previše glasno reći. Sastančit će s direktorima HSV-a usred Zagreba, ali samo "iz pristojnosti". On je, svojevremeno, ljutit na HNS zbog prekrcanog "sponzorskog rasporeda usred priprema usporedio s Andorom, a danas kaže "da svaka obitelj ponekad  ima trzavice". Novinari su tu, jasno, da posluže kao krivci: za narušavanje atmosfere, prazne tribine, napetost u momčadi prije ključnih utakmica, a uskoro možda i za eventualnu krivu taktiku ili oslabljene pozicije u momčadi.

Bilić neće spomenuti svoje dojučerašnje suradnike, koji su mu (privremeno?) okrenuli leđa. Iz prostog razloga - ipak su bili suradnici u "nečemu". Nula s Grčkom bila je okidač, ne samo za istinske kroničare A vrste, već i za mnoge koji reprezentacijom "driblaju" za više svrhe. Bilić se tu nalazi u vrlo nezahvalnoj situaciji. No, o tome neće otvoreno govoriti, jer sve oko nogometa je komplicirano, i ovisi iz kojeg se kuta gleda - pozitivnog ili negativnog.

To je još jedna od izbornikovih izjava u stilu kojemu teži. Uoči Izraela, stvorena je klima za odstrel. Tada, Bilić to nije shvaćao. Ova utakmica nije biti ili ne biti, najavio je uoči polijetanja za Tel Aviv. Kada je na vrućem terenu izborio pobjedu za "smirenje", otvorio je dušu. A iz nje su potekli drukčiji tonovi.

"Da smo izgubili, iskreno, ostavka bi bila ozbiljna opcija u mom promišljanju".

Opa. Kao grom iz vedra neba. Ostavka, kaže Bilić, ne bi bila plod straha od novog propuštanja velikog natjecanja ili čin predaje, već bi u slučaju poraza hajka na izabrani stožer postala prevelik teret za njegovu izabranu vrstu. Domoljub kakav jest, Bilić bi otišao jer bi javnost to od njega tražila. Kao što je nakon kvalifikacija za SP ostao jer ga je ta ista javnost i dalje podržavala. I taj stav je, bez daljnjeg u redu. No, zašto Bilić prije Izraela nije rekao da će otići ako izgubi utakmicu? Zašto je morao pobijediti da prizna "gdje smo u ovom trenutku"? U tom slučaju zaista bi bio "pošten i jeben", a to je ono čemu od prvog dana teži...