VESELIN VUJOVIĆ jedan je od najzahvalnijih sugovornika na koje možete naići u svijetu vrhunskog sporta.

 

Elokventan, živopisan, duhovit, pomalo i teatralan, Vujović je idealan materijal za svakog novinara i razgovori s njim o rukometu, ali i ne samo o rukometu, pravi su užitak.

 

S nekadašnjim najboljim rukometašem svijeta, a danas izbornikom Slovenije, napravili smo opširan intervju uoči početka Eura u Hrvatskoj.

 

S Vujovićem smo razgovarali o velikom derbiju između Hrvatske i Srbije, o nacionalizmu i šovinizmu na balkanskim sportskim terenima, o prepotenciji Hrvata, o fenomenu Karabatića i Omeyera. Legenda svjetskog rukometa objasnila nam je i zašto smatra da se na Balkanu igra najbolji rukomet, a otvorili smo i još neke zanimljive teme.

 

 

Čvrsto smo na zemlji. Ne letimo u oblacima. Ne osjećamo breme favorita, ali svjesni smo da postoji nekoliko faktora zbog kojih smo u prednosti u odnosu na neke druge reprezentacije. U prvom redu pri tome mislim na blizinu Hrvatske i Zagreba što nam garantira ogromnu podršku navijača koji će sigurno doći iz Slovenije. Zatim, napravili smo ono što neke druge reprezentacije tek čeka, a to je smjena generacija. Imamo jednu zaista dobru, mladu i kreativnu reprezentaciju koja može ravnopravno igrati s bilo kojom reprezentacijom u Europi. Jasno, puno toga u rukometu ovisi u faktoru sreće, o suđenju, trenutnoj formi. Možemo daleko, ali euforije nema. Slovenija nema širinu kao neke druge reprezentacije i zato su njih dvojica jako važni igrači u mom sistemu igre. Mislimo li pobijediti bilo koga moramo svaku utakmicu igrati na maksimumu. Nismo ekipa koja pobjeđuje na rutinu i igra na 50 posto mogućnosti, što znači da svaku, ali baš svaku utakmicu moramo ići 200 na sat ako želimo nešto napraviti.

 

 

Upravo tako, mislim da u ovoj skupini svatko svakoga može pobijediti. Nijemci kao aktualni europski prvaci sigurno su favoriti, ali i kad su bili najjači igrajući protiv balkanskih reprezentacija imali su problema. S druge strane, okršaji bivših jugoslavenskih republika uvijek su zanimljivi, dinamični, emotivni i pobjednik se gotovo nikad ne zna do samog kraja. Uvjeren sam da će u našoj grupi biti svakakvih rezultata.

 

 

Vjerujte mi, i sam sebi to pitanje postavljam. Čudno se osjećam i kad igram protiv Hrvatske u punoj Areni dok mi 15 tisuća ljudi plješće. To su pomiješane emocije, sjećanja, uspomene, zajednička povijest, a opet, s druge strane, profesionalac sam i kao takav svaku takvu utakmicu moram shvatiti kao posao. Nije nimalo lako. Izbornik sam Slovenije i dat ću sve od sebe da tim ljudima priuštim što više sreće i zadovoljstva, kao što bih se jednako tako trudio da sam na čelu bilo koje druge reprezentacije, ali naravno da će moje srce biti uz Crnu Goru u utakmicama kad budu igrali protiv svih ostalih protivnika.

 

 

Slažem se s tim. Crna Gora je dugo godina žrtva nekih čudnih odnosa koji ni danas nisu do kraja raščišćeni. Igrači odlaze igrati za neke druge reprezentacije, neki se odbijaju odazvati… Puno je toga tamo pogrešno postavljeno. Ipak, mislim da se dolaskom na klupu Dragana Đukića dosta toga pomaklo prema naprijed. Uspio je u reprezentaciju vratiti odličnog golmana Nebojšu Simića, zatim Stevana Vujovića. Igrači poput Borozana ili Lipovine igrajući u jakim europskim klubovima dobili su na rejtingu i to je sjajna stvar za crnogorski rukomet. Crna Gora je ekipa koja ima jaki patriotski motiv. Kako će se snaći u turnirskom sistemu veliko je pitanje, ali u jednoj utakmici, ako im se otvori, u stanju su pobijediti svaku reprezentaciju u Europi.

 

 

Da će biti zanimljivo, to svakako, no mislim da dvoboj Hrvatske i Srbije ni izbliza neće biti onako vruć kako neki očekuju. Srbija je reprezentacija koja se već godinama bori s vlastitim problemima i nikako da ih riješi. Nekoliko jako važnih igrača im je otkazalo, koji su točno razlozi ne znam, ali kad jedna takva ekipa ostane bez nekoliko zaista klasnih igrača, onda je to velik hendikep. Cijela Europa čeka tu utakmicu i uvjeren sam da će biti jako interesantno. Hrvatska je apsolutni favorit, ali Srbija se neće predati bez borbe. Bude li Nenadić na nivou svojih igara u Bundesligi, svašta se može dogoditi.

 

 

Ne znam, zaista ne znam. Iako su regionalne lige u košarci, rukometu i vaterpolu dosta napravile da se strasti smanje, teško da ćemo u dogledno vrijeme gledati takve utakmice bez nekih nacionalističkih ispada i besmislenih tenzija. Uvijek sam tvrdio da je puno bolje imati dobrog susjeda nego lošeg brata, živimo blizu, razumijemo se i na terenu i van njega, među nama postoje brojne neraskidive veze, kako emotivne tako i poslovne. Međutim, ako netko želi stvoriti paklenu atmosferu na prostoru gdje još nije do kraja razjašnjeno tko je što kome napravio, zašto je taj nekome to napravio, tko je kriv, a tko je u pravu, najlakše mu je odigrati na kartu nacionalizma. Zašto je to tako, kome to treba, zaista ne znam, ali to me užasno boli. Nedavno sam na jednoj društvenoj mreži vidio nevjerojatan video snimak koji me je oduševio. Ne znam gdje se to točno dogodilo, ali nije ni bitno. Na katolički Badnjak skupina muslimanki ušla je u Katoličku crkvu i u horu je otpjevala jednu božićnu pjesmu. Tim činom su pokazali kako vjera ne smije biti razlog razdora među narodima u multietničkim sredinama i među susjedima. Vjerujte mi, ta gesta me je rasplakala. Ja sam takav, no na ovim prostorima nažalost ima puno onih koji na formi nacionalizma grade ime ili autoritet. Što se tiče utakmice između Hrvatske i Srbije, siguran sam da će doček Srbima biti korektan, da će organizator napraviti sve što može kako ne bi došlo do nekih incidenata, ali sigurno je da će i na tribinama biti nekih skupina koje će izvikivati šovinističke i nacionalističke parole. To je naša tužna realnost.

 

 

Protiv Islanda smo igrali lani na SP-u i relativno lako smo ih dobili. Island je čudna reprezentacija. Protiv jakih ekipa igraju dobro, a protiv slabijih loše. Meni je to nevjerojatno, ali to je istina. Prije nekoliko godina čak su ih i Bosanci izbacili u kvalifikacijama za SP u Kataru. Palmarsson u zadnje vrijeme igra jako loše. Odlazak u Barcelonu od njega je napravio sjenku igrača kojeg su se svi plašili. Tehnički su jako dobro potkovani, dobro trče, premda nemaju potrebnu čvrstinu i širinu u momčadi. S njima je puno bolje igrati u što kasnijoj fazi natjecanja, jer na startu mogu iznenaditi svaku ekipu. Iako su sportska nacija, imaju fantastičan odnos prema sportu i reprezentaciji, nemaju potrebnu kvalitetu za napraviti neki veliki rezultat. Osim Srbije, a samo zbog razloga o kojima smo već razgovarali, najopasniji protivnik za Hrvatsku bit će Švedska. Švedi su ozbiljna reprezentacija, dobro posložena, moćna i sposobni su protiv svake reprezentacije na svijetu igrati konkurentno. Vidim ih čak i kao favorite za medalju.

 

 

Kad bih zaista rekao sve što mislim, moguće je da bih nekoga možda i uvrijedio, pa bi se našli neki koji bi rekli kako Veselin Vujović opet filozofira. Odgovorno tvrdim da se najbolji, najljepši i najkvalitetniji rukomet igra na Balkanu. Tako je uvijek bilo i tako će uvijek biti. Naš osnovni problem je masovnost. U Švedskoj u svakom gradu imate po tisuću klinaca koji se bave rukometom, ali njih treneri ništa ne nauče. Međutim, čak i takvi u stanju su od tih tisuću prepoznati stotinjak koji talentom odskaču, pa će ih onda svesti na 50, pa na 30 i na koncu na 16. A sve to bez nekog značajnijeg trenerskog utjecaja. I tako to traje godinama. Oni iz te mase izvlače samo kvalitetu, a mi moramo iz reducirane prosječnosti pronaći talent, raditi s njim, unaprijediti ga i stvoriti igrača. Čim im je generacija Wislandera, Staffana Olssona, Lovgrena sišla sa scene, nestali su jer nisu imali ispravnu strategiju i cilj.

 

Kao opozitan primjer imamo Njemačku i Francusku koje sjajno rade s mlađim uzrastima, a imaju i nevjerojatnu bazu. Međutim, baš me zanima što će se i s Francuzima dogoditi kad ne bude više Omeyera i Karabatića. Hoće li i dalje biti toliko dominantni? Nekako sumnjam u to. Velik problem švedskog rukometa je što oni godinama već nemaju svoju ligu. Klinci sa 16-17 godina, još neformirani igrači, odlaze vani, uglavnom u Njemačku, a to nije nikako dobro. Čak i kad su bili na vrhu, liga im je bila poluamaterska. To nikad nisam mogao razumjeti. Kristianstadt je ekipa koja se pojavila u zadnjih nekoliko godina i koja u Europi tu i tamo zna nekome pokazati zube. Ali to nikako nije dovoljno. Tehničku obučenost kakvu oni imaju mi nećemo imati nikada, ali njihovi treneri toliko su taktički tanki, nedorasli, da je to nevjerojatno. Odigraš li protiv njih duboku obranu, oni za to nemaju rješenja i to je tako godinama. Neshvatljivo mi je da nikakve pouke nisu izvukli i da nisu u stanju prilagoditi se tako da izađu iz svojih šablona. Mogu oni tu i tamo napraviti neki dobar rezultat, ali i dalje mislim da se najbolji rukomet igra na ovim prostorima. Nijemci su jaki, moćni, ali zato što imaju najjaču ligu, a ti mladi njihovi igrači ne uče od svojih trenera nego od Duvnjaka i svih ostalih zvijezda koje igraju u Bundesligi. Kao što bi i mladi Zagrebovi igrači napredovali da uz njih igraju Karabatić, Hansen i ostali. Nije to neka filozofija.

 

 

To samo govori kakvi su to ljudi, igrači i karakteri. Divim im se zbog toga. Što se tiče Francuske, za njih igraju bijelci, crnci, žuti, sto rasa, a oni to tako skladno postave, kao ujedinjene boje Benettona mi izgledaju. Svi stoje iza te zastave, svi jednako zdušno i sa srcem pjevaju Marseljezu. Kad sa strane gledamo takav motiv, takav naboj, ostaje samo diviti im se. Fantastično rade u klubovima, Savez im je posložen kako treba i sve im se to rezultatski itekako vraća. Ipak, unatoč svemu, čini mi se da se ni izbliza ne naziru nasljednici Karabatića i Omeyera.

 

 

Pitali su me kakvi su Hrvati u sportu, takvo je bilo pitanje. Rekao sam da su malo prepotentni i da, kad je u pitanju sport, često nisu realni. Mislim da ćete se i vi, ali i svi ostali koji razumiju sport, složiti s ovim što pričam. Nogometaši su izborili plasman na SP i odmah se krene pričati o tome kako mogu postati svjetski prvaci. Košarkaši uoči svakog natjecanja pričaju o medalji. Kod rukometaša i vaterpolista samo je zlato uspjeh, sve ostalo ne valja. Koja god selekcija ode na neko natjecanje, u Hrvatskoj se stvori klima kako moraju biti svjetski prvaci. Dogodi li se doista to, osvoje li zlato, nema nikakve euforije jer se to najavljivalo, pa čemu se onda pretjerano radovati kad se to i očekivalo? No ne dogodi li se to, zajebe li se nešto, onda se događaju ružne stvari – pljuvanje, vrijeđanje, javni linč. Jako se teško baviti vrhunskim sportom u sredini gdje ambicije i realnost često ne idu ruku pod ruku. Imam dojam da je svaki hrvatski sportaš naučen od malena da ne smije pokazati strah i realnost već da mora, čak i ako to ne misli, javno govoriti kako je najbolji i kako ga samo prvo mjesto zanima, a to je često užasno veliki teret za sportaša. Sad ste u košarci izgubili od Nizozemske. Kad sam to čuo, ništa mi nije bilo jasno. Znao sam da vam nisu došli najbolji, ali do tada nisam ni znao da se u Nizozemskoj uopće i igra košarka. To je ono što sam želio reći. Ništa uvredljivo. Svaki put kad me novinari pitaju nešto o Hrvatskoj, Srbiji, ex-Yu republikama, toliko se trudim paziti što ću reći, biram riječi i vodim računa da budem maksimalno korektan. Ali uvijek se nađe neki pametnjaković koji neku moju izjavu izvuče iz konteksta, krivo je interpretira i napiše nešto nakon čega ispadnem negativac. Žao mi bude zbog toga jer onda, ako pokušam tako nešto demantirati, napadaju me da lupam bez veze, da lažem, da nemam svoje ja, da ne stojim iza svojih riječi. Međutim, to nije točno. Nikad se nisam krio iza svojih riječi, uvijek sam govorio ono što mislim i uvijek sam stajao iza svega izgovorenog.

 

 

Dat ću vam primjer. Nedavno sam pročitao da sam rekao da Duvnjaka ne bih pozvao u reprezentaciju. Pravo pitanje je glasilo: ''Biste li pozvali Duvnjaka koji je ozlijeđen i koji nije potpuno spreman?'' Naravno da sam odgovorio da ga u takvom stanju ne bih pozvao, dodao sam da je za mene zdravi Duvnjak jedan od najboljih igrača na svijetu, ali kako ga ne bih pozvao nespremnog jer to bi opterećivalo ostale igrače. Od svega toga taj novinar stavi naslov kako je Veselin Vujović rekao da ne bi zvao Domagoja Duvnjaka da je izbornik Hrvatske. Onda krene lavina uvreda po meni. A samo dva tjedna prije toga na pitanje da nabrojim tri najbolja igrača na svijetu kao iz puške ispalio sam Karabatić, Hansen i Duvnjak. Jesam li ja glup ili lud? No nije važno, neka svatko piše ono što želi.

 

 

U rukometu je jako teško igrati prijateljske utakmice. Ne mogu svojim igračima reći da igraju na 50 posto, da doziraju kontakt. Ili igraš, ili ne igraš. Važno je reći da se dolaskom Line Červara u Hrvatskoj pojavila neka nova motivacija, željelo se pokazati da je pobjeda Slovenije u Parizu bila slučajnost i željeli su nas pregaziti. Kod nas, pak, postojao je motiv da dokažemo da smo treći na svijetu i da svima pokažemo da i mi nešto znamo i nešto hoćemo. Došlo je do sudara tih dvaju velikih motiva, obje momčadi ekstremno emotivno su pristupile tim utakmicama i zato je bilo svega. No iz te dvije utakmice izašao sam zadovoljan. Nedostajalo nam je sedam igrača, izrotirao sam svakog od pozvanih i premda nismo pobijedili ni u jednoj od te dvije utakmice nismo izgledali loše i to je ono što me činilo sretnim. Lino mi je nakon utakmice također priznao da su mu te utakmice strašno puno koristile. I prije svakog natjecanja, jasno, ako ždrijeb to dozvoli, Hrvatska i Slovenija igrat će prijateljske utakmice jer kvalitetnije pripremne mečeve s toliko emotivnog uloga s obje strane nigdje drugdje ne možemo naći.

 

 

Ne mogu. Baš kao što vjerujem da ni Babić i dalje ne zna kako je to izgubio. Bio je to najveći preokret u povijesti svjetskih prvenstava u rukometu. Da se tako nešto dogodilo u utakmici Francuske i Alžira, još bih uspio donekle shvatiti. Tipa da su Francuzi ušli u utakmicu nonšalantno, Alžirci nabrijano, pa je onda Francuska dala gas i dobila utakmicu. To bih mogao razumjeti, ali mi smo to uspjeli napraviti protiv jedne Hrvatske koja je samo dan ranije bila jednom nogom u finalu i od borbe za zlato dijelio ju je samo jedan sedmerac. Nema tu nekog racionalnog objašnjenja i logike. Slovenija se u jednom trenutku utakmice borila više da spasi čast nego da mašta o pobjedi. Počeli smo igrati za vlastiti obraz, a Hrvatska, koja je već slavila pobjedu, igrala je tek tako da prođe vrijeme. Malo po malo topili smo prednost i shvatili smo da više ne moramo igrati za čast, već da zaista možemo napraviti čudo, dok je s druge strane Hrvatsku uhvatila panika i nestali su s terena. Svi ti faktori doveli su do epiloga, no ponavljam, takve se stvari u sportu dogode zaista rijetko. Nakon svega, žao mi je što se to dogodilo Hrvatskoj. Nakon te pobjede niti se smatram boljim trenerom, niti većim čovjekom od Željka Babića, ali mi je drago da sam osvojio tu medalju.