Kada analiziram kako smo mi igrali protiv Španjolske, zapitam se imam li uopće pravo komentirati poraz i igru Hrvatske. Naša osnovna pogreška bila je u tome što smo mislili da smo ravnopravni, da se prema dosad prikazanim rezultatima možemo nositi s njima. Međutim, zalijepili su nam poštenu šamarčinu. Bio je to klasičan raspad sustava, oni su izgledali kao brzi vlak, a mi kao teretna željeznička kompozicija. Međutim, nisam zabrinut. Nije ovaj poraz ništa poremetio u osnovnoj misiji s kojom smo došli u Francusku. Slovenija je mlada momčad, većina tih klinaca prvi put igra na ovoj razini i sigurno je da smo došli s različitim ambicijama na ovaj turnir.

 

Poraz Hrvatske težak, ali ne i realan 

 

Hrvatska je odigrala lošu utakmicu, to nije sporno, ali ne bojim se za nju. Unatoč lošoj igri do samog kraja, Hrvatska je bila na korak do Njemačke. Da je neki šut ušao, da je Ivić nešto obranio, a Wolff primio gol, moglo se dogoditi svašta. No zadnjih šest, sedam minuta oni su pojačali obranu 5-1, a hrvatski igrači nisu imali snage. Ovaj poraz je težak, ali nije realan. Hrvatska možda nije jača od Njemačke, ali nije ni slabija, pogotovo ne za sedam razlike.

 

Za tih sedam razlike više je zaslužna hrvatska loša igra, nego njemačka senzacionalno dobra. Ljudi su samo koristili ono što im se nudilo. Nisu oni ništa posebno odigrali. No Hrvatska je jaka, dignut će se ona i uvjeren sam da će otići daleko.

 

 

Nisam siguran koliko je korektno da kritiziram dečke i stručni stožer, ali reći ću da je desni vanjski bio jako loš. I Luka Stepančić i Luka Šebetić moji su igrači i smatram da imam pravo to reći. Ne kako bih ih kritizirao, nego da im ukažem na pogreške kako bi u sljedećoj utakmici bili bolji. Moram spomenuti čudne odluke Babića u situacijama dok je igrao s dva pivota. Nejasno mi je bilo što je pokušavao vadeći jednog pivota iz igre već nakon dvadesetak sekundi. Samo je dopuštao Nijemcima da organiziraju obranu, a svojoj momčadi oduzimao je vrijeme za aktivni napad. Previše je bilo napada sa sedam igrača bez ikakva smisla i ideje. Nedostajalo je kreacije. 

 

 

Poraz je uvelike i determiniran lošom igrom Domagoja Duvnjaka. Neki kažu da je ovo najgora partija koju je ikad odigrao. Imao je Dule i lošijih predstava. Sjetimo se Olimpijskih igara, ali bez obzira na to, moj stav je taj da takva klasa igrača mora biti na parketu kad se utakmica lomi. Vidljivo je to da Dule nije pravi, da je umoran i načet ozljedama, ali Hrvatska bez njega nema viziju, nema sigurnost. Kad Duvnjak igra dobro, Hrvatska igra dobro. Kad Dule stane, pojavi se strah i panika. Možda je ta prevelika ovisnost o jednom igraču hendikep, ali je i dokaz da je Duvnjak klasa koje su i njegovi suigrači svjesni. 

 

 

Što je, tu je. Hrvatska sad igra s Egiptom i uvjeren sam da će ga lagano dobiti. Egipat je dobra, prava natjecateljska momčad, ali protiv raspoložene Hrvatske nema šanse. Momci moraju samo zaboraviti Njemačku, koncentrirati se za nastavak turnira i neće biti problema.

 

 

Zanimljivo, da je Hrvatska pobijedila Njemačku, izgledno je da bi u četvrtfinalu igrala protiv Slovenije. Naravno, pod uvjetom da mi prođemo Ruse koji su dobra ekipa. Iskreno, drago mi je da se to neće dogoditi. Drago mi je da igramo s Njemačkom, a ne s Hrvatskom. Utakmica na velikom turniru protiv Hrvatske bila bi za mene vrlo teška. Previše sam traga ostavio u Hrvatskoj. Previše je tu mojih igrača, klinaca koje sam odgojio. Ljudi s kojima sam prijatelj. Ne bih želio da neku moju gestu u žaru borbe netko pogrešno protumači. A znamo kako na ovim prostorima mnogi jedva čekaju da dočekaju nešto tako. Eto, barem jedna dobra stvar u pobjedi Njemačke...