Foto: Cropix

APSOLUTNI vladar hrvatskog rukometa zaista obožava Ivana Balića, baš kao što i rekao gurkajući mu svojevremeno ugovor sa Zagrebom i dodajući kako će ga voljeti i puno više kada postane najbolji rukometaš na svijetu. Nakon što je Gobčev ipak puno isplativiji projekt, hrvatska rukometna reprezentacija, osvojila treću broncu u godinu dana, Balić dopredsjedniku naročito ne silazi s usana...

Zoran Gobac svoj odnos s Ivanom Balićem, bio dobar ili ne, nikada ne skriva od javnosti. Svojim posljednjim nastupima protiv najveće zvijezde hrvatskog rukometa samo je nastavio tradiciju odnosa kakve je njegovao sa Smajlagićem, Džombom, Sulićem, Kalebom, Špoljarićem, Dominikovićem... Prije dvije godine, nakon SP-a, pisali smo: "Sjetimo se kako je otišao Petar Metličić. Kapetan i istinski lider. Jezivo je što bi na isti način danas Gobac mogao potjerati i Ivana Balića". I tada je Balić bio "problem".

Na Svjetskom prvenstvu 2011. u Švedskoj nakon utakmice s Poljskom Gobac se također okomio na Balića. Tada je rekao: "Zar je ovo privatna predstava, da Balić može raditi što hoće? Njemu se sve dozvoljava, vi novinari napravili ste od njega čovjeka koji sve zna. Njemu se sve dopušta i zato nam jest ovako."

I prije godinu dana na Euru u Srbiji Balić se našao na meti dopredsjednika HKS-a. Tada ga je Gobac upozorio da ne komentira suce nego popravi igru.

Drugačije je bilo kada je Ivano dolazio u Gobčev Zagreb 2008. godine, dočekan je riječima: "Ja Balića obožavam. A još ću ga više obožavati kada postane najbolji igrač na svijetu". "Rukometni Jordan" 2010. je proglašen najboljim rukometašem svih vremena. U Zagrebu je predvodio Červarovu "malu reprezentaciju" u Ligi prvaka, preživio je i rezanja ugovora i rasprodaje, a onda mu je istekao ugovor. Ljetos je Gobac "plakao" za milijunima koje je potrošio na Balića dok je živio u Zagrebu. Nakon što se "utješio" olimpijskom broncom u Londonu (Već je tada Ivano najavio svoj rastanak s reprezentacijom), potpisao je za Atletico Madrid i nestao s Golužinog popisa. Točnije, nije se javio na mobitel, ako je vjerovati Gobcu. Ili je to bila Golužina varka, ako ćemo vjerovati izborniku...

Mjesec dana prije Svjetskog prvenstva u Španjolskoj Gobac je govorio: "Imati Balića u momčadi je opterećenje. Ovo nije dječja igra, nitko se ne smije igrati s institucijom kao što je HRS, jedan od najorganiziranijih saveza u državi. Goluži se stvara velika neugoda, kao što se prije radilo Lini Červaru. Imamo vođu momčadi, kapetana, tražimo red, rad i disciplinu, i nitko se ne smije dići iznad toga. Nije u redu da Baliću bude dopušteno ono što nije drugim igračima".

U predvečerje SP-a Gobac je razmišljao ovako: "Balić već dugo nije vođa, nije bio vođa u Srbiji ni u Londonu. Čupić je vođa, Duvnjak je vođa... Balić je legendarni igrač i uvijek će imati mjesto u rukometu, kada odluči čime se želi baviti. Čeka ga mjesto u savezu, neka kaže što želi biti, trener ili direktor".

Sam ga je uzdizao: "Ivano je megazvijezda koja ima više prava nego obični smrtnici. On je takav"; ali i spuštao: "On sada nije niti među 30 najboljih igrača na svijetu, to je žalosna realnost".

Opće pomirenje stiglo je brzo, uoči najtežih izazova sa Španjolskom i Francuskom. S Balićem je Gobac razgovarao usred Madrida.

"Nismo mi posvađani. Već sam rekao i nemam potrebu ponavljati. Pomlađujemo momčad. Danas nema Balića, sutra možda neće biti Vorija. Tko kaže da je Balić svoje odigrao?"

Serija pobjeda na SP-u gurnula je Balića u pozadinu, ali samo nakratko. Bronca je osvojena, opet, sa njim ili bez njega. Ali i Gobac je ostao dosljedan...

Tko je Zoran Gobac?

Prisjetimo se tko je uopće Zoran Gobac...

Zoran Gobac još je devedesetih uspostavio političke veze koje su se održale do danas, a njemu osigurale opstanak u sportu i golemi financijski probitak. Siščanin koji je dobar dio života do raspada socijalizma bio anonimni činovnik zaposlen u gradskom SIZ-u, uspio je u dvadesetih godina postati jedan od istinskih vladara hrvatskog društva, ne birajući pritom sredstva i političke metode, uspostavljajući paktove sa svima: tajnim službama, podzemljem, tajkunima, lijevim i desnim ekstremima, bankarima, nogometnim menadžerima, pisao je Nacional još 2004. godine, otkrivši kako je Gobac bez problema gurnuo Linu Červara u Sabor.

Dobro upućeni u rukomet bez iznimke potvrđuju kako je Zoran Gobac bio glavna osoba u metamorfozi RK Zagreb iz solidne nacionalne momčadi u klub koji je 1992. i 1993. osvajao titule europskog prvaka. Bio je to skoro nezamisliv pothvat, kada se ne bi u obzir uzela priča kako su uoči uzvratne utakmice protiv CSKA rumunjski suci dobili 20 tisuća eura. Zagreb je nadoknadio deset golova prednosti CSKA iz prve utakmice, na kraju se okitivši naslovom prvaka Europe. Te se večeri Gobac pretvorio u jednu od najjačih sivih eminencija hrvatskog sporta. Rekao je pritom, izreku kojom je opisao temelje vlastitog sportsko-poslovnog uspjeha: "Dok su drugi učili engleski, ja sam vježbao ruski."

Prodorni rukometni menadžer nije mogao ostati nezamijećen ni u Tuđmanovom HDZ-u i ubrzo je postao osoba od povjerenja Predsjedničkih Dvora. Nacionalovi izvori tvrdili su da je sredinom 90-ih na Tuđmanovu molbu, a zbog dobrih veza u bivšoj UDBI, sudjelovao u tajnim pregovorima sa srbijanskim policijskim generalom Jovom Popovićem. Postao je i čovjek od najvećeg povjerenja Ivića Pašalića u čije je ime pokušavao kupovati pojedine listove koji su se suprotstavljali Tuđmanovu režimu.

Paralelno sa stvaranjem kontakata u političkim i obavještajnim krugovima, Gobac je razvijao i vlastito poslovno carstvo. Tako je pod sumnjivim okolnostima postao jedan od suvlasnika Sisačke banke, a bio je vlasnik i suvlasnik još nekolicine poslovnih objekata poput butika "21", kafića "Party".

Premda član rukometne organizacije, Gobac je imao velik utjecaj na domaći nogomet. Spominje se kao najzaslužniji za Hajdukovu pobjedu u prvom prvenstvu 1992., a neki tvrde da se odužio Tuđmanu tako što je u dva navrata pomogao Croatiji da postanu državni prvaci ispred Splićana. Kada je sredinom 90-ih Đuro Brodarac želio dovesti Vladimira Petrovića u Segestu novac mu je za to osigurao Gobac posudbom od Hrvoja Petrača.

U rukometu je ostao jedini stvarni šef, unatoč nekad formalno nadređenima poput Bartola Kaleba, Željka Kavrana ili Sandija Šole. Otkako postoji hrvatska rukometna liga, Zagreb samo jednom nije bio prvak. Gobcu nisu naškodili ni skandali poput onog iz 2001. kada je momčad Metkovića u posljednjoj utakmici play-offa napustila igralište, smatrajući da ih suci potkradaju ili kada je Europska rukometna federacija izbacila Zagreb zbog podmićivanja. Mijenjali su se igrači, treneri i članovi uprave, no Zoran Gobac je uvijek uspijevao zadržati ključno mjesto u hrvatskom rukometu.