RUKOMET

Lomili su mu noge da može igrati, rukometom se počeo baviti s 15 godina, a danas je kapetan Francuske

Piše: S.M.
ponedjeljak, 22.1.2018. 22:44
Smanji veličinu slova Tekst Povećaj veličinu slova

Foto: Getty Images/Guliver Image

SVATKO tko se rodio s iskrivljenim potkoljenicama, u dobi od tri godine morao ići na dvije teške operacije koljena, a do 15 godine na njih još nekoliko, sretan je ako s 33 godine može normalno hodati. Nikakav sport ne bi dolazio u obzir, da o profesionalnom uopće ne govorimo.

Rođen u La Triniteu na Martiniku, bivšoj francuskoj koloniji, Cedric Sorhaindo bio je, na prvi pogled, klinac kao i svaki drugi. Nije baš smio previše trčati, ali nakon toliko operacija dopustili su mu da trenira nogomet, kao i svi njegovi vršnjaci. Cedric nije bio pretjerano oduševljen sportom koji su svi igrali, često je markirao treninge, a jednog dana ga je trener izbacio s treninga jer se nije trudio. Tumarajući svojim gradićem od 13.000 ljudi, kroz prozor dvorane vidio je neke tipove koji treniraju neki čudan sport.

Taj čudan sport bio je rukomet i Sorhaindo se učlanio u lokalni klub Gauloise of Trinidad. Njegova sirova snaga kojom je razgrtao protivnike na crti nije promakla francuskim skautima i korpulentni. 190 centimetara visok i više od 100 kilograma težak Sorhaindo, dvije godine kasnije odlazi s Martinika i priključuje se francuskom Angers Noyantu.

No dolaskom u Angers liječnici su kod samozatajnog i tihog 17-godišnjaka otkrili problem. Zbog urođene mane i nakon svih tih silnih operacija, utvrdili su da se jedno koljeno, zbog devijacije potkoljenice, rotira 18 posto manje od drugog i Cedrica su poslali na još jednu operaciju. Ovaj put su mu liječnici slomili potkoljenicu na dva mjesta te mu ugradili metalne pločice kako bi mu potpuno izravnali nogu. Morao je ići šest mjeseci na rehabilitaciju i postojala je opasnost da neće moći više igrati.

Sad, kao u filmu, premotajte sve četiri godine unaprijed. Godina je 2005. i Sorhaindo je već godinu dana u Paris Handballu, današnjem PSG-u, a došao je i poziv u reprezentaciju. Francusku je na SP-u u Tunisu u polufinalu šokirala Hrvatska i atmosfera nije baš najbolja. U svlačionici zvijezda do zvijezde. Jerome Fernandez, Thierry Omeyer, onaj strašni Jackson Richardson, Michael Gigou i taj mladi Nikola Karabatić o kojem svi pričaju.

I među njima tihi Cedric Sorhaindo. Do tada je Francuska osvojila srebro i dva zlata na SP-ima, na Olimpijskim igrama najveći domet im je bila bronca 1992., a na Euru nisu došli dalje od 4. mjesta 2000. u Hrvatskoj. Slučajno ili ne, dolaskom Sorhainda u reprezentaciju počela je zlatna era francuskog rukometa. Naravno, stasao je i Karabatić, bio je tu cijeli niz velikih igrača.

TEKST SE NASTAVLJA ISPOD OGLASA
No Sorhaindo kao da je bio neki sretni totem Francuza koji će u sljedećih 12 godina osvojiti dvije zlatne olimpijske medalje, tri europska i četiri svjetska prvenstva te postati jedna od najdominantnijih zemalja u nekom sportu u povijesti. Među velikim zvijezdama, neizostavan tip bio je upravo Sorhaindo. Nekada čak ne toliko zbog igre, koliko zbog održavanja dobre atmosfere u svlačionici. Svakog mladog igrača koji se našao u novom okruženju, kao što je on bio te 2005. godine, Sorhaindo je uzeo pod svoje i pomagao mu da se uklopi.

“Francuska reprezentacija za mene je kao obitelj. Drago mi je da imamo neke druge zvijezde pa da se o meni slučajno ne priča i gura me se u prvi plan. Svaki igrač prirodno dobije neku ulogu u momčadi. Moja je uvijek bila da pomažem drugima, a takav sam i u životu. Sjećam se kako sam se osjećao kad sam došao u reprezentaciju, kako mi je to sve bilo čudno. Pokušavam klincima to olakšati. Ne govorim im ‘mislim da’ nego ‘znam da’ jer me život puno toga naučio”, kaže Sorhaindo.


Od 2010. godine je u Barceloni i bez njega je ta momčad gotovo nezamisliva. Iz reprezentacije su otišli brojni igrači, neki novi su došli, a odlaskom Thierryja Omeyera u mirovinu trebalo je naći i novog kapetana za ovo Europsko prvenstvo. Logičan izbor za izbornika Didiera Dinarta po svima je bio Nikola Karabatić, ali je Dinart traku dao Cedricu Sorhaindu.

“Energija koja iz njega zrači je fascinantna. Nevjerojatno je koliko samo svojom pojavom može pokrenuti stvari i dići momčad kad joj ne ide. Da ne govorim o brizi prema mladim igračima. Igrao sam s njim i jako dobro znam koliko je dobar igrač. No još je bolji čovjek. Takvi ljudi moraju biti kapetani”, rekao je Dinart, a Nikola Karabatić dodao:

“Malo mu je nova ta situacija da je kapetan, ha, ha. On je tip koji je uvijek bio u sjeni, koji se nikada nije gurao ispred nekoga, ali njegovu prisutnost nisi mogao ignorirati.”

Na ovom natjecanju Sorhaindo nije previše igrao, jednu i pol utakmicu je čak i odmarao, ali to nije toliko ni bitno. Ima Francuska igrača koji mogu rješavati utakmicu, ali Sorhaindo je jedan jedini, njegova energija je nezamjenjiva.

Čuvat će se za srijedu, za utakmicu s Hrvatskom, a vjerojatno i za finale, na koje je Francuska već pomalo i navikla. Kao i na pobjeđivanje. Pobjeda protiv Srbije bila im je, pazite sad, 17. u nizu na velikim natjecanjima. Nadamo se da će niz u srijedu stati...

 

Komentari
Komentari na forumu objavljuju se u realnom vremenu i Index.hr ne može se smatrati odgovornim za izrečeno. Zabranjeno je vrijeđanje, psovanje i klevetanje. Upisi s takvim sadržajem bit će izbrisani, a njihovi autori prijavljeni nadležnim službama.


Vezano
Vijesti  |  Tagovi
Najpopularnije
Danas  |  Jučer  |  Tjedan
Najnovije