PET je dana preostalo do Hajdukovog otvaranja nove sezone, a niti mjesec nije prošlo od zadnje odigrane službene utakmice, one u Parku mladeži. U tih mjesec dana nisu se na Poljudu mogla napraviti čuda, ali rezonirajući iz ovog kuta, napravilo se nekoliko vrlo smislenih i potencijalno dobrih poteza.

 

Nekako se krajem svibnja, kad Hajduk nije imao niti trenera, nazirao novi kaotični lipanj. No, prvo je to najbitnije pitanje riješeno instaliranjem Damira Burića na klupu, što se na prvu čini dobrim potezom. Burić, poznat i pod nadimkom Šolta, donio je na Poljud red i disciplinu, studioznost i snimanje treninga, nešto dosad netipično, a u medijskim istupima ostavio je sliku realnog čovjeka svjesnog podneblja u koje se vraća i svih postojećih prepreka.

 

Stvaranje svakog daljnjeg suda o Šolti trenutno nije moguće na smislenim osnovama, mogli bi tek proslijediti drugim rubrikama da mu prokomentiraju izgled, a mi ga možemo secirati tek po rezultatima i igri na polovici i kraju sezone.

 

Međutim, odmah na početku je napravio nešto netipično rezonski za ovaj Hajduk. Otjerao je osmoricu prvotimaca, među njima i kapetana Maloču, i krenuo sa stvaranjem svog Hajduka. Smislenost ovog poteza trenutno nije moguće analizirati, opet će o tome sud dati rezultati i igra u jednom dužem vremenskom roku, ali ovo ima smisla iz dva razloga. 

 

 

Prvo, Burić kao trener je odmah na početku mandata, a kako sam kaže nakon nekoliko mjeseci promatranja, očistio svlačionicu od onih koji mu se ne uklapaju u viziju i na vrijeme krenuo s onim što ima, ma koliko kvalitete tu bilo. Drugo, skupina otpisanih je na vrijeme, mjesec dana prije službenog početka prijelaznog roka dobila slobodne ruke u potrazi za novom destinacijom, svakako je to korektnije prema njima nego otpisivanje usred sezone, što na Poljudu ne bi bilo prvi put.

 

I zasad to čišćenje platne liste i hvatanje ovih manjih odšteta ide dobro, Raniloviću i Kurbanovu su aktivirane klauzule o raskidu ugovora bez štete na račun kluba, Vuković se smjestio u Istri 1961, dok je prvi pravi transfer onaj Sandra Gotala u švicarski St. Gallen, što će po svemu sudeći Hajduku donijeti 300 tisuća eura, iznos koji je i Transfermarkt naveo kao visinu transfera.

 

 

Onda su krenule prinove, jer dok u pravim utakmicama ne vidimo što će pokazati, nova lica u Hajduku ne možemo zvati pojačanjima. Već otprije je dogovoren Radčenko, zatim je stigao sunarodnjak mu Bilij, a onda je euforiju među navijačima probudio potez kojim je iz Red Bulla na Poljud doveden Ante Roguljić.

 

"Je li istina?", "Je li moguće?", bila su pitanja koja su stizala od mnogih kad su krenule glasine da se jedan od najvećih talenata Hrvatske u svojoj generaciji, poznat skautima diljem Europe, vraća u Split, i to u Hajduk, kojem je pred nosom otišao u Austriju. Ma kakav modalitet bio ovog povratka, a riječ je o posudbi s postotkom od idućeg transfera, za ovaj potez, kao za malo koji dosad, struka Bijelih zaslužuje pohvalu. Čak i da se pokaže neuspješnim, ovaj potez trenutno se čini itekako logičnim.

 

 

Baš kao što je takav i dolazak Francka Ohandze iz Sesveta, igrača prethodno pod privremenim ugovorom s Dinamom koji donekle podsjeća na priču oko Kouassija, s tim da se Franck za razliku od Kouassija etablirao prije dolaska na Poljudu, pa makar to bilo i u drugoj hrvatskoj ligi.

 

Sad je na pripremama, što na treninzima, što na utakmicama, pokazao da ima golgeterski instinkt, zabio je dva pogotka u međusobnom trening susretu, a dodao je i onaj pobjednički protiv Rieda u jedinoj prijateljskoj utakmici koju je zaigrao. Pokazao je i smisao za igru i tjelesnu moć i nekako se nameće kao miljenik Torcide u nadolazećem razdoblju.

 

Naravno, jedno je postati miljenik Torcide, a nešto sasvim drugi istinsko pojačanje kluba koji traži napadača koji će konačno dominirati golgeterskim brojkama, barem u vlastitoj momčadi, i isporučiti nekakvih barem 15-ak pogodaka po sezoni.

 

Stigao je i stoper Bilij, o kojem uslijed lakše ozljede ne možemo još donositi "snažnije" zaključke, ali iskustvo iz ukrajinske prve lige, europskih natjecanja i mlađih ukrajinskih reprezentacija sugeriraju da je školovan i zanimljiv igrač.

 

 

Spomenuti Radčenko je vrlo živ, pokretljiv, ali i s vidljivom idejom u igri pa se od njega može očekivati da se nametne pa da Splićani mogu i dalje koristiti onaj poklič "Arteme, povedi nas!", u situaciji kad je onaj "originalni" Artem, Milevskij, ponovno za vrijeme priprema van pogona pa više hvata boju u Splitu nego kondiciju po brdima Slovenije i Austrije.

 

On je zapravo najveća mrlja Hajdukovog lipnja i predsezone jer je pa u drugi plan iako je bio igrač od kojeg se, pa makar i u fizički neobičnom izdanju, da se tako izrazimo, očekivalo da bude važan kotačić ofenzivne kreativnosti. Činilo se da će ga unatoč najavama o discipliniranom nogometu punom reda čak i Burić, trener njemačkog štiha, pokušati istrpjeti i izvući iz njega kvalitetu, a prikriti nedostatke. No, sad je sve to pod upitnikom, a nije nemoguće ni da se njegova budućnost na Poljudu može svesti pod taj upitnik.

 

 

E sad, izgleda da nakon spomenutih ovdje nije kraja ulaznim transferima Splićana, sugerirao tome i sve češći osmjeh u javnosti i kod Brbića i kod Vučevića, a kao gotova stvar navodi se dolazak defenzivca Jeffersona, iskoristivog i na zadnjem veznom i na stoperu. Također, kao najveće pojačanje ljeta čeka se Hrvoje Milić, povremeni reprezentativac, koji je prema izvorima s Poljuda sve dogovorio s Bijelima, i visinu ugovoru i postotak od idućeg transfera, samo je otezanje plod pregovora oko raskida ugovora s Rostovom, odnosno želje da prilikom raskida Milić "utjera" što više zaostalih plaća.

 

 

S njim bi Burić riješio relativno goruće pitanje lijevog bočnog, kojeg trenutno, sudeći po pripremama, ispred prirodnijeg lijevog beka Pejića drži Fran Tudor, lani promoviran kao desno krilo. Druga promjena u obrani u odnosu na prošlu sezonu je uskakanje Bilija, ili Nižića, na mjesto Maloče, dok su programirani starteri i dalje Kalinić (barem do transfera) te Mikanović i novi kapetan Milović.

 

Borba za pozicije vodi se na zadnjem veznom, ali čini se da će u Burićevoj viziji tamo jedno mjesto pripadati Andriji Baliću, trebao bi igrati i Sušić ako bude na svojoj pravoj razini, a u igri su još Caktaš i Juranović. Međutim, sve su to igrači kojima defenziva nije jača strana pa bi u susretima u kojima bi se trebao uspostaviti jači balans u toj liniji Burić vjerojatno volio vidjeti Jeffersona ili igrača tog tipa, koji će biti jak i u skoku i čuvati leđa potencijalno ofenzivnijem partneru.

 

 

Najveća gužva je u napadu, tu je na polušpici neprikosnoven Vlašić kao nositelj ove momčadi, dok na krilima možemo pogađati da su starteri Maloku i Roguljić, ali ne treba čuditi ni ako uskrsli Mujan i Radčenko uhvate početne pozicije, a tu je i Bencun. Na poziciji polušpice Burić koristi i Kiša, a moguće je da će po potrebi tu u nekim rošadama biti postavljan i Balić.

 

U vrhu napada Franck Ohandza opasno prijeti Maglici, čiji je forte u napadu i defenzivno odgovorna igra, kao i mogućnost primirivanja i čuvanja lopte. Franck je, bar nam se tako čini po ovim pripremama, nešto drugačiji, nepredvidiviji igrač, sposoban zabiti iz raznih pozicija, kojeg se isplati čekati u nekim utakmicama.

 

 

Dobro, nije sve idealno, mnogi će vidjeti problem u činjenici da Hajduka jedan festival poput Ultre tjera jednu europsku utakmicu u Dugopolje, ali jednostavno treba shvatiti da je i ta naizgled sitna financijska injekcija Hajduku u ovom trenutku bitna, a drame ne bi ni bilo da su Estonci pokazali razumijevanje. Naravno, ne treba ih se kriviti što svoju računicu vide vjerojatno u sportskim motivima i želji da Hajduk otjeraju na stadion na koji nije toliko naviknut.

 

Zanimljivo je bilo puštanje svojevrsnog medijskog balona s opcijom dolaska Nike Kranjčara na Poljud, navodno je kontakt uspostavljen, a sad se čeka da u Niki prorade emocije, jer teško je da ga nešto drukčije može privući nazad u Split. Drugim riječima, to definitivno možemo smatrati nerealnom opcijom. No, ako ništa, također je bilo svojevrsni ogrjev čuvenoj bijeloj euforiji, valjda nadugovječnijem ljetnom "festivalu" Splita.

 

 

I smisao ovog teksta nije potpirivati ju, već jednostavno zaključiti da je Uprava Hajduka odradila jedan od svojih najboljih mjeseci u ovom mandatu, barem što se tiče sportske politike. 

 

Na sve se nadovezao i ždrijeb prva dva pretkola Europske lige, koji je s obzirom na neke prijetnje, ponudio Bijelima put do trećeg pretkola. Čak i imperativ plasmana tamo, unatoč tome što Koper, a možda i Islanđani, mogu biti neugodan protivnik. 

 

Euforija, gotovo neizbježna za ovo doba godine je, dakle, nastala ili nastaje, ali ponajmanje zahvaljujući radu Burića i igrača, unatoč trima pobjedama na pripremama.

 

Oni si još ne trebaju davati na važnosti da su uspjeli, već je na njima da toj euforiji daju smisao. I produže je. Za početak barem do kolovoza.