Hajdukova legenda Zlatko Vujović, kapetan Jugoslavije i Tomislav Ivković, golman reprezentacije ponikao u Dinamu, slušaju kako Maksimir zviždi jugoslavenskoj himni prije utakmice s Nizozemskom 3. lipnja 1990.

CRVEN-BIJELI-PLAVI barjaci kao iskaz hrvatske orijentacije i protivljenja ostanku u Jugoslaviji, a ne samo zbog navijanja za zaprepaštene goste Nizozemce, te zviždanje himni "Hej Slaveni" kao i igračima Jugoslavije tijekom cijelog susreta, vrijeđanje izbornika Ivice Osima i njegov sarkastični pljesak maksimirskim tribinama, obilježili su posljednju utakmicu koju je nogometna reprezentacija Jugoslavije na današnji dan prije 25 godina igrala na teritoriju Hrvatske prije rata i propasti zajedničke države naroda i narodnosti.

Odluka da reprezentacija posljednju provjeru pred odlazak na SP u Italiji '90. odigra na Maksimiru, mjestu gdje su samo 20 dana ranije veliki navijački neredi prouzrokovali neodigravanje utakmice Dinama i Crvene zvezde, te tako dodatno podigli ionako visoke međunuacionalne tenzije, bila je glupa sama po sebi, posebno ako je netko bio u zabludi da će nogomet zavađene (ali još ne zaraćene) narode pomiriti na istom mjestu gdje je iskorišten kao uzrok "početka rata".

Jugoslavija je generalku pred Svjetsko prvenstvo igrala protiv praktično najjačeg protivnika, aktualnog prvaka Europe, reprezentacije Nizozemske predvođene Van Bastenom, Gullitom, Rijkaardom, Ronaldom Koemanom, ali osim snažnog suparnika, protiv sebe je imala 20 tisuća gledatelja, gotovo sve koji su bili na utakmici, pa nije ni čudo što su "gosti" slavili 2:0.

Već tako slaba posjeta, odnosno manje od pola tadašnjeg kapaciteta Maksimira na gostovanju jedne od najjačih i najatraktivnijih svjetskih reprezentacija, velikog favorita za osvajanje SP-a i to na zadnjoj provjeri prije prvenstva, pokazivala je kako nogometne bitke prelaze u neke druge, neusporedivo ozbiljnije.

Jer, samo devet mjeseci prije nego što je Jugoslavija na Maksimiru protiv Nizozemske igrala prijateljsku utakmicu u neprijateljskoj atmosferi, na istom mjestu puni je zagrebački stadion oduševljeno pozdravio pobjedu protiv Škotske u ključnoj kvalifikacijskoj utakmici za SP.

Ali, između dolaska Škotske i Nizozemske, Jugoslavija je u Zagrebu od domaćina, postala nepoželjan gost, jer reprezentacija zemlje koja je brzo i sigurno išla prema ratu, na hrvatskim tribinama poistovjećivala se sa unitarističkom, agresivnom i uskoro agresorskom Srbijom i njenim satelitima, iako su, kao što možete vidjeti po imenima u sastavu na dnu teksta, u momčadi bili predstavnici skoro svih naroda, pa i onih koji su već otvoreno izražavali želju za izlaskom iz Jugoslavije.

Ništa nije pomagalo ono što nam je potvrdio tada nezamjenjivi golman Jugoslavije i donedavni trener Lokomotive, kako je u reprezentaciji bila sjajna atmosfera, bez ikakvih međunacionalnih trzavica, a kamoli mržnje, jer usprkos tome što su Boban i Šuker za Jugoslaviju igrali i zabijali u Beogradu u proljeće '91, a Ivković za krnju zemlju branio kada je rat u Hrvatskoj već počeo, Jugoslaviji, pa tako i njenoj reprezentaciji je nakon Nizozemske na Maksimiru, odzvonilo.

Ili kako je to nakon utakmice rekao tada najbolji jugoslavenski nogometaš Piksi Stojković: "Jugoslavije više nema".

Sastav Jugoslavije na zadnjoj utakmici koju je igrala u Hrvatskoj, 3. lipnja 1990. na Maksimiru protiv Nizozemske (0:2):

Tomislav Ivković, Zoran Vulić, Mirsad Baljić, Predrag Spasić, Faruk Hadžibegić, Davor Jozić, Safet Sušić (od 59. minute Robert Prosinečki), Srečko Katanec (od 59. Dragoljub Brnović), Dejan Savićević, Dragan Stojković, Zlatko Vujović (od 75. Darko Pančev)