Foto: Getty Images/Guliver Image

JOŠ NIJE ni završio lipanj, a europski klubovi su u prijelaznom roku već potrošili stotine milijuna eura. Očerupali su jadni Monaco, razni igrači plaćaju desetke milijune eura, cijene se napumpavaju do maksimuma i sve skupa vodi prema tome da nas očekuje najluđi prijelazni rok u povijesti.

Mpabbe, Lukaku, Belotti, Bale… Sve su to igrači koji će mijenjati klubove za najmanje 100 milijuna eura, a za manje od 40-50 milijuna eura danas se ne može kupiti praktički nikoga. Za sve je, kažu, “kriv” transfer Paula Pogbe prošlog ljeta koji je zauvijek promijenio transfere u Europi, a engleske klubove konačno potvrdio kao jako dobre i izdašne kupce.

Ni minhenski Bayern više nije što je nekad bio. Od kluba koji bi tu i tamo doveo jedno pravo pojačanje u sezoni, Bavarci su već potrošili 100 milijuna eura, a navodno su još u igri i za Alexisa Sancheza kojeg Arturo Vidal nagovara da dođe u München.

Iznosi koje engleski klubovi međusobno plaćaju za nekakve “desne bekove” graniče sa zdravim razumom. Dodatni šlag na tortu zadnjih godina su Kinezi kojima nikakav problem nije Oscara platiti 70 milijuna eura ili Carlosu Tevezu dati 30 milijuna eura godišnje plaće. Put istoka ovog ljeta mogao bi i Pierre-Emerick Aubameyang koji bi se transferom od 80 milijuna eura vjerojatno pozdravio s ozbiljnim nogometom, iako bi u Europi još godinama sigurno imao što pokazati.

Jednostavno, takva su vremena. Neki kažu da će divljanje s transferima rasti iz godine u godinu, drugi pak tvrde da je pitanje vremena kad će se sustav urušiti sam u sebe. No dok se to ne dogodi i dalje ćemo svaki prijelazni rok redovito pratiti i vidjeti tko će ovaj put pomaknuti granicu ludila.

Jedno je sigurno, danas se teško može dogoditi da neki veliki, kapitalni igrač, izuzmemo li Kinu, završi u nekoj nogometnoj egzotici jer mu tamo igra ili je trener jako dobar prijatelj. Ili mu je dosta svjetla pozornice pa je odlučio otići u redove nekog niželigaša i tamo utonuti u romantiku.

Nažalost, romantike u nogometu nema odavno, kao što ni vrlo vjerojatno više neće biti ludih i nemogućih transfera kakvih smo se kroz godine nagledali. Od Pelea u NY Cosmosu, preko Caniggie u Dundee do O’Briena u Juventus. Niste čuli za O’Briena? Ništa čudno, nisu ni tisuće Juventusovih navijača kad je dolazio u Torino.

On je samo jedan na listi najčudnijih, najneobičnijih, naj kakvih hoćete transfera. Rangirati ih po ludosti bilo bi samoubojstvo, no u vrijeme priča o transferima red je da ih se podsjetimo.

Pele u New York Cosmos

Iako će ovaj transfer biti možda najshvatljiviji na popisu, to ga ne čini ništa manje neobičnim. Za mlađe čitatelje, zamislite da Cristiano Ronaldo danas ode u mirovinu i onda za dvije godine potpiše za, recimo, Manang Marshyangdi iz Nepala pod okriljem promoviranja nogometa u toj zemlji. Možda je primjer preradikalan, ali otprilike na sličan način je Pele šokirao svijet 1974. godine kad je došao u nogometno egzotični SAD.

Teško je i danas objasniti što je bilo Marcelu Lippiju i društvo kad su mladom O’Brienu ponudili ugovor. I to na pet godina. Baš kao što ste i očekivali, O’Brien nije odigrao nijednu utakmicu i pet godina je selio s jedne posudbe na drugu skupivši pritom 24 nastupa za Lugano, Crotone, Lecco i Dundee.

Da stvar bude bolja, O’Brien je skoro proglašen osobom stoljeća magazina Time. Među 99 ponuđenih kandidata, čitatelji su mogli glasovati i za nekoga po svojem izboru. Duhoviti navijači Middlesbrougha ponudili su Ronnieja O’Briena koji je ubrzo isplivao ispred "opskurnih likova" kao što su Martin Luther King, Nelson Mandela i Elvis Presley. Ipak, netko je došao zdravom razumu pa je O’Briena skinuo s popisa.

Claudio Caniggia u FC Dundee

“Ako je kokain droga, ja sam narkoman”, legendarna je izjava argentinskog “sina vjetra”, kako su ga nazivali. Kažu da je Claudio Caniggia u najboljim danima stotinu metara mogao pretrčati za 10,2 sekunde, što je bilo samo 28 stotinki sporije od tadašnjeg svjetskog rekordera Carla Lewisa.

Kažu, isto tako, da su jedine “lajne” koje Caniggia nije pošmrkao bile one na travnjaku, iako bi u nedostatku vjerojatno posegnuo i za njima. Nažalost, Caniggia je ostao upamćen više po stvarima vezanima za noćni život nego za nogomet. Nakon sjajnih igara za River, Veronu, Atalantu i Benficu, Caniggia se 1995. vratio u Argentinu. U Boca Juniorsima je dobro počeo, ali krenuo je igrački i svaki drugi pad i Caniggia se vratio u Atalantu, sada drugoligaša.

No tamo se posvađao s trenerom i onda senzacionalno otišao u - Dundee! Nije puno trebalo da se temperamentni Škote totalno zapale za velikog Argentinca koji je s 33 godine postao apsolutni heroj Dundeeja.

Dobio je šest mjeseci novčane kazne i poruku da se ne mora ni vraćati u Derby. Još čudnije, Mears je prošao probu u Marseilleu za koji je te sezone odigrao četiri utakmice, nakon čega je otišao u Burnley.

Rivaldo u Bunyodkor

Nevjerojatnim prelaskom u opskurni uzbekistanski klub Rivaldo je dobio tada astronomskih 10,2 milijuna eura godišnje plaće. Legendarni Brazilac dočekan je kao bog u Taškentu, gdje je na prvoj utakmici zabio dva gola i odmah osvojio naslov prvaka.

Sljedeće godine je u jednoj utakmici zabio jedan gol. U sljedećoj dva, u onoj iza nje tri, a u sljedećoj četiri gola, što nikada prije ni poslije nije uspjelo nijednom nogometašu. S 20 golova je odveo Bunyodkor do još jednog naslova prvaka i, vjerovali ili ne, bio drugoplasirani u izboru za ligaškog igrača godine 2009. godine.

Izvjesni Odil Ahmedov pričat će unucima da je on odnio prestižnu nagradu uzbekistanske nogometne lige ispred Rivalda. Nakon još jedne godine i još jednog naslova prvaka, Rivaldo je otišao u Brazil.