Foto: Guliver Image/Getty Images

ZASTRAŠUJUĆE odzvanja činjenica da je Hrvatska rukometna reprezentacija u posljednjih deset godina, točnije od osvojenog zlata na SP u Portugalu, pa do ovogodišnjeg EP u Danskoj, od odigranih 14 velikih turnira, dakle, svjetskih prvenstava, europskih prvenstava i olimpijskih igara, bila u čak 12 polufinala. Ako izuzmemo zlata Janice Kostelić i velebne uspjehe brata joj Ivice, koja su, ako ćemo biti iskreni i posve pošteni, ipak isključivo produkt alkemičarskih moći Ante Kostelića kojima je začarao vlastitu djecu, rukomet je bez sumnje sport broj 1 u Hrvata što se tiče uspjeha. Napominjemo, 12 polufinala od 14 mogućih samo u posljednjih 10 godina. Svjetsko zlato, olimpijsko, bezbroj srebra i pokoja bronca. No to nije sve.

Treba se osvrnuti i malo unatrag. Vratimo se u one ratne i olovne devedesete. Tada se počela pisati bajka hrvatskog rukometa.

Bivša Jugoslavija je bila rukometna nacija. Zlata na olimpijskim igrama 1972. u Minhenu i 1984. u Los Angelesu. Svjetski naslov 1986. u Švicarskoj. Klupski prvaci Europe bili su Partizan iz Bjelovara, Borac iz Banja Luke i dva puta zaredom Metaloplastika iz Šapca, predvođena tada najboljim rukometašem svijeta Veselinom Vujovićem. Hrvatski igrači tih su godina jesu popunjavali kadar jugoslavenske reprezentacije, no gro ekipe ipak dolazio je iz Šapca, najmoćnije momčadi svijeta tih godina.

U Rijeci je sve počelo

Tek na juniorskom SP odigranom u Rijeci 1987. stvorena je jezgra generacije koja će u devedesetima ispisivati najljepše rukometne priče. Vladimir Jelčić, Alvaro Načinović, Iztok Puc i ostali dominantno su osvojili to SP, a svoje uspjehe su prebacili i na klupsku razinu kad im se pridružio i nešto mlađi Patrik Ćavar, najbolje lijevo krilo koje smo ikada imali. Jedan od prvih velikih sportskih uspjeha,1992. Hrvatskoj su poklonili baš rukometaši, igrači Zagreba koji su u finalnim dvobojima potpuno pregazili Teku iz Santandera. Godinu dana kasnije legendarni naš Slovenac Iztok Puc u zadnjoj sekundi potaplja Wallau usred Frankfurta i rukometaši Zagreba nose u domovinu novi naslov najboljih u Europi.

Nakon svih tih klupskih uspjeha došao je red i za one reprezentativne. Već na prvom EP odigranom u Portugalu 1994. reprezentacija Hrvatske pod vodstvom Zdravka Zovka osvaja medalju, onu brončanu. U grupi smo bili iza tada snažnih Rusa, ali ispred Francuza predvođenih slavnim Jacksonom Richardsonom. U polufinalu su Šveđani bili bolji, a broncu hvatamo u dramatičnom meču protiv Danske. Godinu dana kasnije na SP u Islandu, relativno lako prolazimo grupu, no osmina finala donijela je rijetko viđenu dramu. Tunis smo prošli tek nakon lutrije sedmeraca, a nakon toga pobjeđujemo Egipat, u polufinalu Švedsku, no u finalu su Richardson i Francuzi bili prevelika prepreka. Ipak, osvojeno je prvo hrvatsko svjetsko srebro.

Hrvatska gusjenica usred Atlante

Na EP 1996. u Španjolskoj smo bili peti, no par mjeseci kasnije stigla je Atlanta i OI. Nakon mučenja u prvoj utakmici sa Švicarcima i jedva izborene pobjede naši rukometaši dolaze u polufinale u kojem se osvećuju Francuzima, a u finalu pobjeđujemo Švedsku. Prva zlatna olimpijska medalja za Hrvatsku.

Nakon toga veličanstvenog uspjeha, slijedi neobjašnjiv pad našeg rukometa koji je trajao godinama, a kulminirao je na EP u Švedskoj 2002. gdje smo zauzeli posljednje mjesto. Savez mijenja izbornika Josipa Miljkovića i na klupu postavlja široj javnosti relativno anonimnog trenera koji trenerski zanat pekao uglavnom u Italiji, Umažanina Linu Červara.

Červarov čarobni, a Balićev dirigentski štapić Hrvatskoj nose zlata

S njim na čelu gotovo isti ti igrači koji su godinu dana ranije bili zadnji u Europi podižu se i goropadno osvajaju zlatnu medalju na SP u Portugalu. Turnir smo počeli katastrofalno izgubivši od autsajdera Argentine, a u drugom kolu  smo  većinu prvog poluvremena gubili od Saudijske Arabije i pritom ostali bez isključenog Ivana Balića. Što se nakon toga dogodilo u našoj svlačionici, što je Červar rekao našim igračima ostati će valjda najveća enigma u povijesti svjetskom rukometa. Jer nakon toga redom padaju Rusija, Francuska, Mađarska, Egipat i Danska. U polufinalu se vraćamo iz ponora protiv Španjolaca predvođenim Talantom Dušebajevim i u drugom produžetku ih napokon lomimo, a u finalu držimo lekciju iz modernog rukometa Stefanu Kretzschmaru i Nijemcima.

Godinu dana kasnije na EP u Sloveniju dolazimo kao prvi favoriti, no polufinalna utakmica protiv domaćina ostati će upamćena po izrazitoj gruboj igri domaćina i divljačkom udarcu Aleša Pajoviča u lice Petra Metličića. Tu utakmicu gubimo, a za treće mjesto Danci nam se osvećuju za Portugal 1994.

Predigra za olimpijske igre u Ateni nije bila nimalo ugodna. U bizarnoj prometnoj nesreći naš prvi pivot, Renato Sulić  je ozlijeđen, te preskače Igre i Hrvatska je ostala na samo jednom kružnom napadaču, tada još neiskusnom Igoru Voriju. Reprezentacija kojoj mnogi nisu davali prevelike izglede odigrala je turnir iz snova, Vori se prometnuo u možda najbolje pivota na svijetu, a Ivano Balić je pokazao da je najbolji igrač svijeta. Osim donekle nekakvog privida neizvjesnosti samo u finalu protiv Njemačke, Hrvatska se prošetala turnirom i osvojila svoje drugo olimpijsko zlato.

2005. smo na SP u Tunisu do finala došli bez većih problema, razbivši u polufinalu Francusku, no u finalnoj utakmici Španjolci su bili brži, viši i jači i oteli nam zlato.
EP u Švicarskoj smo se  uz mnogo mučenja nekako dokotrljali do polufinala u kojem nas Francuzi doslovce razbijaju, a u borbi za broncu vrlo brzo ostajemo zbog povrede bez Ivana Balića i Dancima prepuštamo medalju.

Ti prokleti Francuzi

Na SP 2007. u Njemačkoj smo možda bili najbolji, najmoćniji, najzreliji, no čudan sustav natjecanja i jedan loš dan upropastio je snove, ne samo o zlatu nego i o medalji. U četvrtfinalu Thierry Omeyer je zaključao francuska vrata, Bernard Gille i Didier Dinart su nas prebili, a Nikola Karabatić i Luc Abalo dokrajčili. Sa samo jednim porazom smo peti.

EP 2008. se igra u Norveškoj. U grupi nas Danci gaze s deset razlike, no ipak nekako dolazimo do polufinala u kojem golom Blaženka Lackovića u posljednjim sekundama pobjeđujemo najdražeg neprijatelja, Francusku. U finalu nam Danci još jednom dokazuju da su na ovom turniru bez premca najbolji.

OI u Pekingu nismo dobro započeli. U grupi jedva pobjeđujemo Španjolce, a onda gubimo od Francuske i Poljske. Kao treći u grupi idemo na Dansku u četvrtfinalu koju u dramatičnom dvoboju dobivamo i za nagradu si poklanjamo polufinalni dvoboj protiv Francuza koji su opet bolji i šalju nas u borbu za treće mjesto u kojem broncu uzimaju Španjolci.

SP 2009. se igra kod nas. Nakon početnog mučenja na početku protiv Južne Koreje, naši do finala gaze sve pred sobom. U polufinalu bez ispaljenog metka padaju Poljaci, no u finalu Francuzi na mišiće i na inspiraciju Omeyera osvajaju zlato.

2010. na EP u Austriji ista priča. Do finala dominantno. U finalu Karabatić i Omeyer i još jedno srebro.

2011. na SP u Švedskoj igramo remi sa Srbijom, te gubimo od domaćina i Danske. Više od petog mjesta nismo mogli. Na tom prvenstvu debitira na klupi dojučerašnji kapetan Slavko Goluža.
EP u Srbiji ostati će nam u pamćenju zbog gaženja tih mrskih Francuza, ali i zbog poraza od domaćina u polufinalu od Srbije u izrazito neprijateljskoj atmosferi kojom je odisala prepuna beogradska Arena. U borbi za broncu bolji smo od Španjolaca.

Na OI u Londonu smo prikazali možda i najljepši i najatraktivniji rukomet koji je itko ikad igrao. Nestvarna dominacija trajala je sve do polufinala, a onda, opet ti Francuzi. Za treće mjesto uvjerljiva pobjeda protiv Mađarske.

Rukometna velesila

SP lani u Španjolskoj donijela je još jedno polufinale, a prije toga gaženje Francuske i fantastičnu Igru Domagoja Duvnjaka. I onda u polufinalu, umjesto da nastavimo u tom stilu, iz nekog neobjašnjivog razloga stajemo i Danci nas lagano pobjeđuju. No, pokazali smo da smo karakterno jaki i u meču sa Slovenijom osvajamo još jednu broncu.