"GOSPODO košarkaši, zastava je svetinja, a himna je život. Nemali broj vaših vršnjaka nije doživio vaše godine jer su položili živote da biste vi mogli igrati za Hrvatsku, a za Hrvatsku ne želite igrati'', tim se riječima Bruno Kovačević u srpnju 2007., dakle prije točno deset godina, obratio četvorici tadašnjih reprezentativaca Hrvatske koji su, svaki zbog svog razloga, otkazali nastup na Eurobasketu u Španjolskoj.

 

Kovačević je ''dezertere'' Vujčića, Bagarića, Giričeka i Andriju Žižića, bez ikakve dublje analize njihovih odluka i stvarne želje da sazna i drugu stranu priče, proglasio izdajnicima i u javnom eteru u udarnom terminu na četvoricu sportaša bacio je fetvu, povlačeći paralelu s onim na što je svaki osviješteni Hrvat najviše slab – Domovinskim ratom.

 

 

Deset godina kasnije, slična priča. Uoči Eurobasketa koji će se igrati u rujnu također su trojica košarkaša otkazali poziv izborniku Petroviću, Mario Hezonja, Ivica Zubac i Ante Žižić kako bi se što bolje spremili za ono što ih na jesen čeka u najjačoj ligi svijeta. Simbolično, jedan od ''izdajnika'' ponovno se preziva Žižić. Naime, za one koji je znaju, od prije neki dan novi centar Boston Celticsa i jedan od najboljih mladih igrača na svijetu, Ante Žižić, brat je Andrije Žižića, ''dezertera''s početka teksta. 

 

Prije deset godina otkazi trojice reprezentativaca, u dobroj mjeri potencirani recitalom Brune Kovačevića izazvali su histeriju neviđenih razmjera, tako da se nešto što je trebalo ostati isključivo u okvirima sporta odjednom pretvorilo u pravi lov na vještice.

 

Danas srećom nije tako. Čak ni HRT, osjetljiv na pitanja kad su ugrožene hrvatske svetinje, nije naložio nekom svom komentatoru da trojicu mladića, još tinejdžere, prokaže kao neprijatelje domovine, agresore i izdajnike kojima je mjesto u zadnjem, devetom krugu Danteova pakla.

 

Ipak, ni ovi zadnji otkazi nisu prošli bez kontroverzi i povišenih tonova. Na valu odličnog rezultata iz Rija prošle godine, podigla se euforija u hrvatskoj košarci neviđena godinama. Aco je napokon složio pravu momčad, homogenizirao je i uspio je stvoriti kemiju unutar vječno raznoraznim trzavicama razjedinjene svlačionice. Sjajno šesto mjesto iz Brazila za većinu košarkaških navijača bilo je samo početak renesanse hrvatske košarke koja se na ovom Eurobasketu valjda nakon 22 godine mrcvarenja trebala vratiti tamo gdje je nekad bila.

 

I onda, baš kad napokon imamo stvorene temelje za pravu stvar, trojica balavaca usudili su se reći NE svetinji, stavljajući svoje privatne interese ispred onih državnih. Naravno, u politički razjedinjenoj hrvatskoj javnosti čin trojice mladih hrvatskih košarkaša za mnoge je ponovno predstavljao čin izdaje i nemali je broj ''fejsbuk izbornika'' i "kavanskih" stručnjaka koji su na društvenim mrežama, uz pokoju prigodnu uvredu, poručili kako za trojicu NBA košarkaša nakon ovog u hrvatskoj reprezentaciji više ne smije biti mjesta. Pretjerano moraliziranje ili istina? Naravno da je ovo prvo.

 

 

Hoće li navedeni trojac igrati za reprezentaciju ili neće, to je njihova stvar. Samo njihova i isključivo njihova. Koliko znam, živimo u demokratsko uređenom društvu, u kojem se ne smije nikoga puškom na išta tjerati, a posebice ne na to da igra za reprezentaciju. Osobno sam razočaran odlukom Hezonje, Zupca i Žižića. Ne zbog toga što smatram da su zbog odluke da im vlastita karijera bude prioritet ispred nacionalnih interesa izdali Hrvatsku, što je neoprostivi grijeh, nego zbog toga što sam se kao košarkaški fanatik nadao da će ovaj iznimno talentirani tercet možda moći pomoći da napokon više uzmemo neku medalju i skinemo ''atensko prokletstvo''.

 

 

Međutim, momci su odlučili kako su odlučili i to treba poštovati. Nikako ne moralizirati, osuđivati ih i na njih bacati teret krivnje da su oni uništili kult reprezentacije. Ne, taj kult je odavno uništen i u dobroj mjeri smo ga uništili svi mi svojom apatijom dok smo mirno i šutke promatrali kako se nekoć nacionalni brend broj 1 u rukama kojekakvih političara, košarkaških sudaca, ratnih profitera, općenito ljudi s margine, polako strmoglavljuje u ambis iz kojeg ga sigurno u jedno ljeto ne bi mogao izvući ni Michael Jordan iz najboljih dana, a pogotovo ne trojica klinca koji tek počinju igrati pravu košarku. ''Zašto nam je propala košarka?'' zapitao se jednom Jurica Pavičić i sjajno je sam sebi poentirao:  ''Zato jer je nismo ni zaslužili." I to je jedina istina.

 

 

 

Hrvatska je košarka od samostalnosti, baš kao i nogomet te baš kao i cjelokupni hrvatski sport, rob jedne političke opcije koja ju je potpuno devastirala. Hrvatska košarka godinama sustavno je marginalizirana, centralizirana, a na račun jedne ružne riječi Tonija Kukoča svojevremeno upućene prema Pantovčaku, proglašena je i NEDRŽAVOTVORNOM, a samim tim nepoželjnom i spremnom na eutanaziju. U svim segmentima Saveza prednost je imala podobnost nauštrb sposobnosti. Hrvatska se košarka vodila po računici ''ruka ruku mije'', a posljedice takvog apsolutističkog vladanja, nepotizma i nemara osjećamo danas. Tradicionalni centri hrvatski košarke, bazeni iz kojih su godinama u bivšu državu dolazili najbolji igrači – Split, Šibenik, pa i Zadar čak – ugašeni su. Od sredine devedesetih sve što je valjalo hrvatskom sportu završilo je u Croatiji, Ciboni, Badel Zagrebu ili Mladosti. Uništene su domaće lige, a slaba domaća liga garancija je propasti. U košarkaškom slučaju to je bilo najočitije. Hrvatska košarka, kao i općenito košarka preko noći je nestala s malih ekrana, a tako je ostalo i danas.

 

 

U redu, Roko Ukić je jedan jedini. I zato sam pogotovo slab na njega. Kad bi se mogle izbrojati uvrede i kritike na račun jednog hrvatskog sportaša, siguran sam da bi Ukić debelo bio na čelu te liste. Osim Eurobasketa u Litvi 2011., kad nije mogao igrati zbog ozljede, Roko nikad nije propustio nijedno veliko natjecanje. Nikad nije na to ni pomišljao, premda je znao da će nakon eventualnog posrtanja, što je nažalost bila konstanta hrvatske košarke u zadnjih 20 godina, upravo on morati pobrisati najviše pljuvačke sa svog dresa od brojnih samozvanih košarkaških znalaca i dežurnih mrzitelja. No Roko je poput Ivice Kostelića ili Ivice Olića, svojevrstan mazohist i to također treba prihvatiti. Drugačiji je to odgoj, drugačiji je to svjetonazor. Na koncu, druga su i vremena. I to treba poštovati, kao što treba prihvaćati razlike među ljudima i suprotnosti njihovih karaktera. Nisu svi ljudi isti, ne razmišljaju jednako niti donose jednake odluke potaknute identičnim idealima. I hvala Bogu da je tako, da nismo svi isti, da nismo osuđeni da mislimo isto i da budemo uniformirani u svojim odlukama. 

 

 

 

Isto tako prestanimo u ovakvim situacijama zazivati duh pokojnog Dražena jer to je tek tužno i perverzno. Jer dok god budemo tvrdili da je hrvatska košarka umrla onog tužnog popodneva 7. lipnja 1993. kod gradića Denkendorfa, dvadesetak kilometara sjeverno od bavarskog grada Ingolstadta, nikad nam se ta košarka neće ni vratiti. Ako i dalje mislimo egzistirati isključivo na nostalgiji crpljenoj s crno-bijelih videosnimaka, patetičnih revizionističkih dokumentaraca (''Jednom braća'') koje umjesto nas snimaju Amerikanci, proslavama obljetnica raznih "Atena, Budimpešta, Munchena, Zaragoza i Pariza", promocijama bezbrojnih monografija o danima ponosa i slave te floskulama kako ''smo nekad bili prvaci sveta'', u budućnosti će nam ostati samo slavna prošlost. I nezainteresirani pogledi klinaca. I otkazi talentiranih mladića.

 

Dražen, koliko god poseban bio, ipak je prošlost, dok su Hezonja, Zubac i Žižić hrvatska budućnost. Razmislimo o tome prije nego što te mladiće kamenujemo.

 

Također, ti kojima su sad puna usta Dražena i njegova mitskog neodbijanja nijednog poziva za nacionalnu vrstu, bile u pitanju Olimpijske igre ili kvalifikacijski turnir u Wroclawu, trebali bi znati da je i Dražen jednom u karijeri donio odluku gotovo identičnu onoj koju su donijeli Hezonja, Zubac i Žižić.

 

 

Dražen je Eurobasket u Rimu 1991. propustio zbog klupskih obveza prema novom NBA klubu, New Jersey Netsima (u trening kampu pa potom u ljetnoj ligi u Detroitu). Naime, kako bi izborio rolu startnog braniča za sezonu 1991/1992., želio je ispoštovati dogovoreni ljetni plan priprema u trajanju od 12 tjedana. 

 

''I Ivkoviću je jasno da je ovo za mene prijelomno ljeto, da mi od igara u kampu Netsa ovisi status sljedeće sezone, pa i kompletna NBA budućnost. Ne mogu reći da sam tužan što ne idem u Rim, važnije je da budem u New Yorku, ipak se radi o prekretnici. Ovo je prvi put u devet godina da propuštam jednu veliku reprezentativnu akciju. I dalje ostajem Plavi, s Ivkovićem je dogovoreno da budem u sastavu za OI u Barceloni. Za Rim su i bez mene dovoljno snažni, sigurno najjači u Europi. Slična je situacija kao prošle godine kada smo uoči SP-a ostali bez Rađe. Svi smo se još više trudili da pokrijemo njegovo neigranje'', rekao je tada košarkaški Mozart. Dakle, Dražen nije preskočio Eurobasket u Rimu zbog političkih razloga, Divca i ''zastave'', baš obratno, Dražen nije otišao u Italiju tog ljeta jer se spremao za novi početak u Netsima. I to mu nitko nikad nije zamjerio. S pravom. Kao što nitko nije na stup srama pribio Tonija Kukoča zbog toga što je 1993. umjesto s reprezentacijom na Eurobasketu u Njemačkoj, ljeto proveo trenirajući u Chicagu. 

 

 

Svatko zna najbolje što mu je raditi i kako će najbolje graditi svoju karijeru. Valjda. Ako Hezonja, Zubac i Žižić smatraju da će im dva mjeseca treninga u Americi više pomoći nego natjecateljski ritam nikad jačeg Eurobasketa, u redu, možda su u pravu. Netko tko se brine za njihove karijere sigurno zna bolje od nas izvana. Na koncu, na odluke trojice dječaka o kojima se lome koplja sigurno su utjecali neki drugi ljudi, tako da bi bilo korektno, ako uopće netko to i želi, žalac napada usmjeriti na tu stranu, a ne golobrade tinejdžere još u formativnim godinama osuditi, pribiti na stup srama i zalijepiti im etiketu izdajnika domovine. Prestanimo se više pozivati na ''gdje si bio '91.'' i tretirati reprezentativne borbe s onima na banijskom ili slavonskom frontu. Besmisleno je i posve pogrešno. Jer sport nije rat. Nije to bio ni 1990-ih, a još je manje danas.

 

Ali volio bih da takvi ubuduće u ustima manje spominju Hrvatsku, sveti dres, čast igranja za zemlju predaka i slične za takve prigode korištene floskule pune gordosti i velikih riječi. 

 

''Čast mi je što mogu predstavljati svoju zemlju. Mnogi su ginuli za ovaj dres, moj ujak je poginuo da ja danas mogu igrati za Hrvatsku. Za njega i za sve ostale ja ću se uvijek boriti i iznad svojih mogućnosti'', uoči Eurobasketa 2015. izjavio je Mario Hezonja. 

 

Ivica Zubac u svojoj izjavi staroj nekoliko mjeseci nije bio toliko zanesen niti su mu riječi bile političkom patetikom nabijene kao one Hezonjine, no kad je ogolimo dobijemo gotovo istu stvar.

 

''Iskustvo iz NBA lige će mi najviše pomoći ako upadnem u sastav Hrvatske za Europsko prvenstvo, mogu puno toga donijeti reprezentaciji, veselim se ljetu'', rekao je Zubac u ožujku za portal Croatiansports, da bi prije par dana u intervju kolegi Tomi Dragičeviću rekao:

 

''Žao mi je što neću biti u reprezentaciji jer nama Hercegovcima to znači jako puno.''

 

Žižić mlađi nije bio od velikih riječi kad je pričao o reprezentaciji, no jedna njegova izjava koju je dao nakon što je i službeno donio odluku da neće nastupiti na Eurobasketu, znakovita je i možda najtočnije oslikava sukus cijele priče:

 

''Žao mi je zbog toga. Uostalom, reprezentacija mi puno više znači nego ljetna liga. Reprezentacija je svetinja, NO POSLODAVCI SU TI KOJI ODREĐUJU PRAVILA IGRE. Nadam se da ću idućih godina toliko napredovati da ću moći pomoći reprezentaciji puno više nego što bih mogao ovo ljeto.''

 

 

I to je točno. Kao u svakom poslu, poslodavci i u košarci diktiraju pravila igre. Oni plaćaju, jako dobro plaćaju igrače, no zauzvrat traže da se njihove odluke bespogovorno slušaju. Zubac, Hezonja i Žižić će možda postati veliki igrači, klase koji će u nekom trenutku svojih karijera moći licitirati i pregovarati sa svojim poslodavcima, kao što su to godinama radili Parker ili Nowitzki. Međutim, oni to još uvijek nisu i treba biti realan i točno sagledati kako stvari stoje.

 

Ipak, volio bih barem ubuduće da ni ovaj trojac, ali i nitko nakon njih ne daje više domoljubljem nabijena obećanja kad zna da ih tako lako može prekršiti. Volio bih to najviše zbog njih samih jer u ovom kontekstu te izjave sad stvarno glupo zvuče. Ako im već neki lijepe etikete izdajnika - ponavljam pogrešno - volio bih da im netko s malo više razuma s pravom ne bi na leđa stavio teret licemjerja. Jer to bi onda bilo točno. 

 

A možda i malo zbog nas koji se svako ljeto nečemu nadamo i onda nam svako ljeto na kraju balade neko zalijepi šamar otrježnjenja. I tako već 22 godine.