GOSTUJUĆU pobjedu hrvatske reprezentacije u Sofiji protiv Bugarske zasjenila je naprasna odluka Nikice Jelavića da se nezadovoljan tretmanom kod izbornika Kovača oprosti od reprezentacije samo dva dana uoči utakmice s Azerbajdžanom.

 

Nakon Eduarda, Vukojevića i Pletikose (jedino se Stipe oprostio na uobičajen način, bez teških riječi i neugodnog i oporog okusa), Jelavić je već četvrti reprezentativac, koji je u mandatu Nike Kovača odlučio reći zbogom reprezentaciji.

 

O odluci Nikice Jelavića, o utakmici s Bugarskom, njenim dobrim i lošim stranama te o Andreju Kramariću, nogometašu koji bi trebao obilježiti budućnost hrvatskog nogometa, razgovarali smo s bivšim izbornikom Hrvatske Ottom Barićem.

 

 

 

 

 

 

''Ono što je najvažnije oko cijele ove priče s Jelavićem je shvatiti da nijedan igrač kao pojedinac nije iznad reprezentacije, iznad momčadi. Reprezentacija mora biti iznad taštine pojedinca. Jelavić je već nekoliko godina u kadru ove reprezentacije, bio je na Svjetskom prvenstvu. Dakle, izbornik Kovač ga je sigurno imao u planovima za budućnost, no Jelavić je bio samo jedan od tri, četiri kandidata za jednu poziciju u momčadi. I kad bi igrači uvijek napuštali reprezentaciju kad god bi se osjećali povrijeđenima ili uvrijeđenima, pa na što bi to ličilo?

 

Nemam nikakvu namjeru ulaziti u to je li Jelavić trebao igrati ili nije, to je posao izbornika koji je za to plaćen i koji za svoje odluke odgovara, ali moram reći da niti jedan igrač na svijetu, pa ne znam kolika zvijezda taj bio, nema pravo negirati odluku izbornika. Na tako nešto nemaju pravo ni puno veći igrači od Jelavića.

 

Bilo koji igrač koji je u sastavu reprezentacije treba biti sretan što je dio momčadi, što predstavlja domovinu i mora biti ponosan, ušao on u posljednjoj minuti, igrao od početka ili bio na klupi. Ako to nije tako, onda takvi igrači nisu pravi reprezentativci. To što se on zagrijavao, a nije ušao, ako je to razlog za napuštanje reprezentacije, onda je to smiješno? Prema tome, za mene ovaj ''slučaj'' ne postoji, odnosno, da se preciznije izrazim, ja tu ne vidim nikakvu grešku Nike Kovača''.

 

 

''Upravo tako. Ja ne kažem da je odluka Osima u Italiji bila ispravna. Štoviše, uvjeren sam da bi Jarni svojoj svježinom i hitrinom itekako pomogao toj reprezentaciji, ali odluka izbornika je bila takva kakva je bila, i ona je svetinja. Ili Prosinečki u Francuskoj. Dobio je u polufinalu protiv Francuske dva minuta i naravno je da je kipjelo u njemu, no on nije nakon toga otišao kući, Prosinečki je zaigrao za treće mjesto protiv Nizozemske i zabio je gol. Tako se ponašaju pravi profesionalci i pravi reprezentativci. Postoji i mjesto, vrijeme i način kad se možeš na neke stvari požaliti i prigovoriti. Ovo što je napravio Jelavić nikako mu ne služi na čast. Ja čak i razumijem Jelavića, mogu shvatiti njegovo nezadovoljstvo, ali ne mogu razumjeti njegov postupak.''

 

 

''Ja to ne bih tako rekao. Vi napišite što god mislite da treba, ali ja ostajem pri mišljenju da nijedan igrač ne smije tako demonstrativno napustiti reprezentaciju. On to može, ali onda nije pravi sportaš i nije reprezentativac. Mislim da sve to nema veze s Kovačem i mislim da otkazi Eduarda i Vukojevića nisu baš slični s ovim Jelavićevim''.

 

 

''Vidio sam nekoliko dobrih stvari, ali jako puno loših. Vidio sam dva sasvim različita lica hrvatske reprezentacija, dva sasvim drugačija poluvremena. Prvih 60 minuta smo igrali jako dobro i po mom mišljenju je šteta što taj visoki presing i inicijativu koju smo imali nismo do kraja materijalizirali zabivši još koji gol. Dominirali smo i nismo im dali niti da zakorače u našu polovicu.

 

Mi smo počeli utakmicu gotovo na isti način kako su Bugari igrali protiv  one ''moje" reprezentacije koja je u Sofiji izgubila 2:0. Oni su tada protiv nas bili bolji apsolutno u svemu, čak i u zagrijavanju. Zasluženo su slavili, no mi smo im na isti način uzvratili u Zagrebu nakon nekoliko mjeseci. Istim pristupom kakav su oni imali u prvoj utakmici.

 

Ipak, bez obzira na tri boda koja su jako važna, moram napomenuti da je zabrinjavajuć naš nagli pad u igri negdje oko 60 minute. Čim su Bugari krenuli po izjednačenje, čim su bacili sve u napad, mi kao da smo nestali s terena. Koliko je bio dobar početak, toliko je bio loš kraj." 

 

 

''Slažem se s vama. Samo male ekipe se zadovoljavaju s malim ne pokušavajući učiti iz vlastitih grešaka. Neki potezi s naše klupe su bili po meni pogrešni, no jako je teško za trenera sa strane suditi o razlozima zbog kojih ih je tvoj kolega napravio. Ipak, ako imamo dobru klupu, a imamo je, onda mi nije jasno zašto se ta klupa nije bolje iskoristila.

 

Uvjeren sam da je mali Kramarić morao ući. Ispred Jelavića. Jelavić je dobar igrač, ali Kramarić je po meni najbolja solucija. Taj igrač je stalna opasnost, konstantno zabija i ove sezone igra zaista sjajno. Prema tome, on je morao ući jer trener kad vidi da mu momčad pada mora pod hitno u vatru gurnuti igrača ili igrače koji će mu podignuti tonus igre.
 

 

Ipak, pozitivno je to što smo mi pobijedili, što smo slavili u meču na gostovanju protiv momčadi koja je poslije Italije najozbiljniji protivnik u grupi i mislim da se ovom pobjedom napravio velik korak prema Europskom prvenstvu. Cilj je ostvaren i ja ne bih baš puno ulazio u taktičke zamisli izbornika, ali da s obzirom na potencijal koji imamo moramo igrati bolje, to je točno. ''

 

 

''Moje mišljenje je da je Kramarić trebao ući upravo umjesto njega. Međutim, svaki trener ima svoju viziju, svoj pogled na igru i Kovač je na kraju uspio i ja mu na tome čestitam. Ja sam uvjeren da Niko kao izbornik vidi neke stvari, da ih je uočio i percipirao te da će ih promijeniti za dobro hrvatskog nogometa.''

 

 

''Darija sam baš ja stavio u reprezentaciju. On je tada bio gotovo dijete, ali sam ja već onda u njemu vidio potencijal kakav se rijetko viđa. I sjećam se da su me baš zbog njega novinari tada često napadali. Sjećate se onih teza kako Barić igra sa pet, šest obrambenih igrača, ali meni Srna nikada nije ni bio obrambeni igrač, niti sam ga ja ikada tako i vidio.

 

On je meni igrao na desnoj strani, ali ne beka, neko veznog igrača, a Boris Živković je pazio na tu desnu stranu baš zbog Srninih proboja prema naprijed. Kod mene je Srna igrao 80 posto utakmica kao ofenzivni desni vezni. A tada je Darijo bio i mlađi i brži i boljeg udarca i boljeg centaršuta nego danas. Eto, mislim da sam bio jasan.''

 

 

''Premalo, zaista premalo. Nekoliko sam ih puta gledao, ali ne bih se usudio nešto posebno pričati o njima. Mislim da je sve u našim rukama, da ako budemo imali pravi pristup, da problema neće biti i smatram da je ovo jedna idealna prilika da se neki igrači odmore, a da se nekima da šansa. Najprije mislim na Kramarića. Možda ga prečesto spominjem, ali taj dečko me neodoljivo podsjeća na Stjepana Bobeka, a taj je imao sve.

 

Imao sam sreću Bobeka gledati još kad je kao jako mlad igrao Ličaninu, pa onda u Građanskom, pa na koncu i u Partizanu i reprezentaciji Jugoslavije. Kramarić igra na isti način kao što je nekoć igrao Bobek. On je napadač koji zabija, ali i koji misli. Većina napadača, čak i onih vrhunskih igra na način da se bore da bi bili pogođeni loptom i tako zabili. Kramarić ne igra tako. On čita igru i užitak ga je gledati. Mislim da je vrijeme za njega.''