Priča o Manuu
Tekst se nastavlja ispod oglasa
Foto: Guliver Image/Getty Images
ELIMINACIJA San Antonija u prvom krugu doigravanja od aktualnih NBA prvaka Golden State Warriorsa mogla bi značiti kraj legendarne karijere velikog Manua Ginobilija. No ostao Manu ili ne, zanimljivo je osvrnuti se kako na njegov utjecaj na ligu, tako i na život jednog od najpredanijih navijača Spursa, piše Shea Serrano za Ringer.
U nastavku donosimo njegovu priču u cijelosti:
Premda je ovo kratka anegdota o jednom od mojih sinova, zapravo je riječ o Manuu Ginobiliju i onome što Manu predstavlja, što je predstavljao i što može predstavljati.
Postoji video za koji ne mogu sa sigurnošću tvrditi je li zagubljen negdje na mojoj Facebook stranici, na starom mobitelu, u pretrpanoj ladici, na starom laptopu ili još starijem računalu. Nisam siguran. No znam da negdje postoji video u kojemu moj najmlađi sin igra košarku na jednom od onih malih koševa za klince.
Ovo zna svatko tko je ikada gledao ili igrao košarku
U mojem sjećanju, njegove su ruke kratke i debeljuškaste, njegove su noge kratke i debeljuškaste, njegov je trup kratak i debeljuškast, a njegova je glava velika i debeljuškasta pa mu ne može biti više od tri godine.
Igra košarku (odnosno, podiže loptu i zatim dolazi do obruča, koji mu je u visini čela, i ubacuje loptu u njega, onako kako već mala djeca "igraju" košarku) i svaki put kad stavi loptu kroz obruč, poviče "MANU!" To je vrlo slatko i šarmantno, a ako se dobro sjećam, nosi majicu Spursa, što je karakteristično za njega.
Razlog zbog kojeg sada to spominjem je što on (očito) nije sam od sebe naučio vikati "Manu!" niti je sam kupio tu majicu. Ja sam ga to naučio i kupio mu je. Poanta je bila da učini upravo to.
Gledao sam ga kako ubacuje loptu kroz obruč i dok sam ga gledao, kazao sam si: "Bilo bi stvarno super da poviče 'Manu!' svaki put kad to učini" pa sam mu privukao pažnju, rekao mu što da učini i pokazao mu kako te je i on to počeo činiti.
Na to me ponukala činjenica – a to će biti poznato svakome tko već dugo gleda košarku – što otkako sam bio školarac pa sve do danas, povremeno povičem ime nekog NBA igrača dok pucam skok-šut.
U sedmom razredu osnovne škole počeo sam vikati "Reggie!" u čast Reggieju Milleru, prvom košarkašu kojeg sam ikada volio. Tijekom godina vikao sam razna imena – imao sam "Van Exel!" fazu, "Peja!" fazu, čak i kratku "Steve Nash!" fazu – no na kraju bih se, poput rituala, uvijek vratio na "Reggie!".
Kad sam toga dana gledao sina kako se igra na dječjem košu, zaključio sam da je to pravi trenutak za poduku. Vjerojatno sam vrlo ozbiljno pomislio: "Sada je vrijeme da počnem trenirati tog dječaka" jer mladi tate uvijek misle da glume u filmu o očinstvu.
Očita stvar
Tekst se nastavlja ispod oglasa
Ono što ću sada napisati nije neko naročito otkriće i, iskreno, malo me sram ubaciti to u ovaj tekst jer je riječ o klišeju i nečem očitom, a to pokušavate izbjeći kad pišete. No ovo zbilja moram reći kako bih vas stavio u kontekst veće poante do koje želim doći:
Volim svoga sina. Jako, jako ga volim. Iznimno ga volim. Važno mi je što on vidi i osjeća i doživljava i jede i razumije. Sve mi je to bitno. Svaki djelić svega navedenoga.
I tako, u tom vrlo nježnom trenutku između oca i sina, na tom za oca i sina svetom mjestu, dok sam mu pričao i učitavao u njega podatke, a on me gledao svojim golemim dječjim očima i jednostavno potpuno vjerovao svemu što sam mu govorio i objašnjavao, moj odabir imena Manua Ginobilija nije bila pogreška ili improvizirana odluka.
Impresivne statistike
Postoji cijeli niz brojeva na Basketball-Referenceu koje bih mogao navesti kako bih vam lakše prenio veličinu Manua Ginobilija kao učinkovitog i utjecajnog košarkaša. Primjerice, jeste li znali da je Manu postigao više poena od bilo kojeg drugog ljevorukog igrača u povijesti doigravanja? Čudno je to, ali istinito.
Postigao je 3054 poena. Bill Russell je na drugome mjestu, s gotovo 400 poena zaostatka za Manuom (2673). Treći je David Robinson (2221), a četvrti Derek Fisher (2156).
Evo još jednog primjera: od svih igrača koji su odigrali 300 ili više utakmica u ligi, samo su sedmorica postigla 15 poena, pet skokova i pet asistencija u 36 minuta, uz postotak šuta iz igre od 55 posto ili više.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
Znam da je to puno podataka i puno statistike pa je lako jednostavno prijeći preko toga, no znajte da su druga imena na popisu, uz Manua, Oscar Robertson, Jerry West, Magic Johnson, Larry Bird, LeBron James i James Harden, što je doista impresivno.
Slijedi jedan dobar podatak: Manu ima najbolji plus/minus na 100 posjeda od bilo koga tko je odigrao barem 20.000 minuta od 2000. godine. Doslovno je najbolji igrač u posljednjih 18 godina. Evo još jednoga: jedan je od dvojice igrača koji su osvojili europski naslov, NBA naslov i olimpijsku zlatnu medalju (drugi je Bill Bradley).
Što mislite o ovome? Ako uzmete sve najuspješnije tandeme koji su igrali zajedno u doigravanjima i poredate ih po broju pobjeda, Manu drži dvije od tri najviše pozicije.
(Prvi su on i Tony Parker: zajedno su pobijedili na 132 utakmice u doigravanju. Manu i Tim Duncan na trećem su mjestu sa 126 pobjeda. Primjera radi, Michael Jordan i Scottie Pippen imaju 177 pobjeda.) I to nije sve."
Manuova magija
No kad se govori o Manuovoj veličini, rijetko se poseže za statistikama. On jednostavno nije ta vrsta igrača. Njegova košarkaška bit oduvijek je kozmička, mistična, neopisiva, čarobna, oduvijek je protkana njegovim potezima, dodavanjima ili šutovima.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
Njega ne biste opisali pomoću brojeva iz istog razloga zbog kojeg prekrasnu sliku ili veličanstvenu pjesmu ne biste opisali brojevima.
(Najbolji, najpotpuniji i najobuhvatniji citat o Manuu dolazi od Gregga Popovicha, a izjavio ga je tijekom NBA-ova dokumentarca Champions Revealed: 2014 San Antonio Spurs, objavljenog nekoliko mjeseci nakon što su Spursi 2014. godine osvojili naslov prvaka. U dokumentarcu Pop, Manu, Tony Parker i Tim Duncan sjede u polukrugu i pričaju o svemu što su zajedno proživjeli. Dok govori o tome kako je morao naučiti trenirati Manua i živjeti s njim, Pop Tonyju i Timu kaže: "U jednom trenutku te prve ili druge ili treće godine, koja je već bila, rekao sam: 'Zašto to radiš? Zašto? Što si ti… Što si ti…?' a on će: "Ja sam Manu. To radim.' I od tog smo mu dana manje-više puštali da radi to što radi."
To je Manu. On je jednostavno… Manu. Samo njegovo ime u sebi sadrži vlastitu implicitnu definiciju i vlastitu implicitnu magiju.)
Najviši kompliment
I naravno, sve je to sada važno jer su Spursi eliminirani iz doigravanja, što znači da se košarkaški svijet mora nositi s mišlju da NBA više ne uključuje Manua Ginobilija. Isto se dogodilo i lani, kad su Warriorsi izbacili Spurse iz finala Zapadne konferencije.
Gubili su, bilo je nešto više od dvije minute utakmice, igrali su u San Antoniju i svi su znali da je Manuu to možda posljednja utakmica u Spursima. Stadion je skandirao "Ma-nu! Ma-nu! Ma-nu!" i bilo je to prekrasno i moćno i indikativno. Sada smo opet na istom tom mjestu, postavljamo si ista pitanja i pokušavamo ovladati tim istim emocijama.
Prema tome, kad sam sinu kazao da viče "Manu!" dok se igrao na svojem malom košu, bilo je to isto kao da mu kažem "budi kao Manu kad igraš košarku", a to nije ništa drukčije od toga da mu kažem "budi kao Manu kao osoba".
To je najviši, najveći i najintenzivniji kompliment, a kad roditelj to kaže svojem malom djetetu, to je najviši, najveći i najintenzivniji način da nekomu date taj kompliment.
Ako se Manu odluči otići u mirovinu, to je u redu. Ako se Manu odluči vratiti na još jednu sezonu, to je u redu (i bolje – daj Bože!). U svakom slučaju, dao nam je ono što nam je trebalo", zaključuje Serrano za Ringer.
Znate li nešto više o temi ili želite prijaviti grešku u tekstu?
Tražimo sadržaj koji
bi Vas mogao zanimati
bi Vas mogao zanimati
Izdvojeno
Pročitajte još
Učitavanje komentara
Tražimo sadržaj koji
bi Vas mogao zanimati
bi Vas mogao zanimati