RASPRAVE o najvećima svih vremena, "G.O.A.T.-ovima" (Greatest Of All Time) u svim sportovima, danas su popularnije nego ikad. Vade se statistike, lamentira se o tome kako bi se netko snašao u današnjem sportu i obrnuto, rade se ankete i zaključak je najčešće da je "nemoguće doći do zaključka".

Raspravlja se tako i o Formuli 1. Michael Schumacher i Lewis Hamilton imaju po sedam naslova prvaka, a Juan Manuel Fangio pet. Max Verstappen skupio ih je već tri i čudo će se morati dogoditi da ludi Nizozemac za koju godinu ne bude sam na vrhu te ljestvice.

Ayrton Senna osvojio je "samo" tri, ali to je bilo dovoljno da 2009. godine 217 aktivnih i bivših vozača odabere legendarnog Brazilca za najvećeg koji je ikad sjeo u bolid. Među glasačima bio je i veliki Michael Schumacher, koji je također odabrao Brazilca kojeg je, suprotno uvriježenom mišljenju, obožavao i jako cijenio.

Današnji bolidi su "space shuttleovi", a u vrijeme kad je Senna očaravao na stazama diljem svijeta bolidi su bili tek nešto čvršći lijesovi na kotačima. Nije bilo razvijene telemetrije, nije bilo sve te silne elektronike, a sve do početka devedesetih Senna i njegovi kolege imali su u kokpitu gas, kočnicu, kvačilo i, što je danas nezamislivo, ručni mjenjač.

Kralj kišnih utrka

U kontroliranim uvjetima kvalifikacija za utrke, Senna manje-više nije imao konkurencije. Protivnike je ostavljao i sekundu iza sebe i ostvario 65 pole-positiona, što će kasnije srušiti Michael Schumacher (68) i Lewis Hamilton (104). Od 162 utrke u karijeri pobijedio je na 41, čak 80 puta bio je na postolju, a titulu prvaka osvojio je 1988., 1990. i 1991., sve tri u McLarenu.

U kišnim uvjetima nije imao nikakve konkurencije, bio je vozač koji je ozbiljne rezultate ostvarivao i u neozbiljnim bolidima, a čitavu karijeru je samog sebe gurao preko limita u beskrajnoj potrazi za savršenstvom, koje je tražio od sebe i od svih oko sebe.

"On je bio najveći vozač koji je ikad živio", kratko je rekao Niki Lauda.

Iza velikog egocentrika krio se produhovljeni lik, koji je često citirao Bibliju i koji je silnim milijunima pomagao svojim siromašnim sunarodnjacima. Zbog Senne su Formulu 1 pratili i oni koji je nisu previše voljeli, a njegova šokantna smrt na današnji dan prije točno 30 godina zauvijek je promijenila Formulu 1.

Tad 34-godišnji Senna je kao vodeći u utrci u sedmom krugu iz nikad do kraja razjašnjenih okolnosti izletio iz zavoja Tamburello s 309 kilometara na sat. U betonski zid udario je s 211 na sat, a s prednjeg dijela njegova Williamsa odlomio se kotač i šipka s nosača istog probila je Senninu kacigu, lubanju i mozak.

Da se kotač odbio centimetar lijevo ili desno, Senna bi iz bolida izašao bez ikakvih posljedica. Brazilac nije imao nijednu drugu tjelesnu ozljedu, samo tu kobnu ozljedu glave. Tko zna, da je ostao živ i da je za par godina završio karijeru, možda danas ne bi imao status božanstva i gledalo bi ga se drukčije.

Veći od života

Tako to ide s ljudima koji odu tako rano i tako tragično. Nose auru besmrtnih, mističnih, mitskih likova, često većih od života, koji kao da su i danas, 30 godina kasnije, među nama. No, Senna nije morao poginuti da ga se tako doživljava, nego je i za života, kažu, bio sve kako ga se prikazuje nakon smrti.

No Senna nije bio savršen. Bio je veliki egocentrik, često vrlo agresivan na stazi i bez dlake na jeziku, što se mnogima nije sviđalo. Ali bio je pošten, pravedan, veliki humanitarac i veliki borac za sigurnost vozača, koja je, ironično, drastično povećana nakon njegove i pogibije Ronalda Ratzenbergera na treningu dan ranije.

Senna je bio sve ono zbog čega smo voljeli Formulu 1. Bio je neustrašiv, vozio je na rubu, očaravao je svojim umijećem i izvodio je stvari koje su se dotad smatrale nemogućima. Bio je, kažu svi relevantni stručnjaci, vozač kakav se više neće roditi i kojeg fanovi Formule 1 nikad nisu prežalili. Ovo je pet crtica o Ayrtonu zbog kojih ga se ne smije zaboraviti.

1984.: Skidao skoro četiri sekunde po krugu u Monte Carlu

Godina 1984. bila je prva u Senninoj karijeri u Formuli 1. Krenuo je u Toleman-Hartu, osrednjoj momčadi s nekompetitivnim bolidom, od kojeg se nije moglo puno očekivati. Senna je bio tek 13. u kvalifikacijama, a na dan utrke strašna kiša odgodila je start za 45 minuta.

Kad je utrka krenula, vozači su se teško nosili s teškim uvjetima, a Senna je u jednom od najboljih nastupa u karijeri najavio što čeka konkurenciju u godinama koje stižu. Dok su se Niki Lauda i Alain Prost patili po ulicama Monte Carla, Senna je do 19. kruga stigao na nevjerojatno drugo mjesto.

Lauda, a osobito Prost signalizirali su svakim prolaskom cilja da se utrka treba prekinuti i da sve skupa nema smisla. No, itekako je imalo smisla 24-godišnjem Senni, koji je u epskom nastupu skidao 3.7 sekundi po krugu za vodećim Prostom. Ostali su kraj Brazilca izgledali kao da stoje i činilo se da je sve spremno za senzacionalnu pobjedu.

No, na kraju 32. kruga direktor utrke Jacky Ickx označio je kraj utrke, a Senna je na ulasku u cilj projurio kraj Prosta i došao do prvog mjesta. Već je počeo slaviti, da bi suci pobjedu ipak dodijelili Francuzu jer se za konačni poredak uzimao onaj na kraju predzadnjeg, 31. kruga.

Iako je Prost pobijedio, svijet je tih dana pričao samo o neviđenoj vožnji Ayrtona Senne (i Stefana Bellofa, koji je bio diskvalificiran), kojemu se predviđala svijetla budućnost. "Možda neće biti svjetski prvak ove godine, ali budite uvjereni da hoće u godinama koje dolaze", rekao je u prijenosu legendarni Britanac James Hunt.

1984.: "Nisam ja kriv, zid se pomaknuo"

Tri mjeseca kasnije F1 cirkus stigao je u Sjedinjene Države. Prvo se vozilo na ulicama Detroita, a 8. srpnja na skandaloznoj stazi u Dallasu. Amerikanci su za potrebe utrke prenamijenili velesajamski prostor, a asfalt je doslovno postavljen par dana prije utrke.

Temperatura staze bila je 66 stupnjeva, asfalt se uz pomoć trenja kotača na mjestima topio, a vozači su izletavali, sudarali se jedan za drugim i doslovno preživljavali. Nigela Mansella su u boksu zalijevali ledenom vodom jer je bio na rubu kolabiranja, što mu se i dogodilo nakon utrke, nakon što je ugašeni Lotus-Renault rukama pregurao preko ciljne ravnine i onda se srušio.

Ayrton Senna nekako je gurao kroz taj kaos, ali je u 47. krugu zakačio rub betonskog zida, razbio prednji kraj i morao je odustati. I dok je lukavi Keke Rosberg, koji je u kacigu dao ugraditi vodeno hlađenje da mu glava ne zakuha, slavio pobjedu, mladi Ayrton bjesnio je po boksu Toleman-Harta. Tvrdio je da nije on kriv nego da se zid - pomaknuo.

"Inzistirao je da odemo pogledati zid. Nije bilo nikakve šanse da ga razuvjerimo. Mislim, kako bi se zid pomaknuo!? No, imao sam strašno puno povjerenja u tog klinca. Iako sam bio uvjeren da priča gluposti, ipak sam odlučio provjeriti što govori", rekao je glavni Tolemanov inženjer Pat Symonds i dodao:

"Kad je utrka završila, otišli smo do zavoja da pregledamo zid, čisto da udovoljimo Ayrtonu. Nismo mogli vjerovati. Čovjek je bio u pravu. Nekoliko krugova ranije netko je udario u taj zidić na njegovom početku i zaista ga pomaknuo. No, tu govorimo o pet, možda deset milimetara. Zamislite s kolikom je Senna preciznošću vozio kad mu je nekoliko milimetara toliko značilo. A to mu je bila prva sezona u Formuli 1."

1985.: Kišni čovjek narugao se konkurenciji

Fantastični nastupi u debitantskoj sezoni u Tolemanu osigurali su Senni sjedalo u Lotusu za 1985. godinu. Znalo se da je Senna "kišni čovjek", posebno dobar u takvim uvjetima, ali ono što je napravio u Estorilu na VN Portugala nije viđeno nikad prije ni poslije.

Po jakoj kiši Senna je osvojio pole-position s pola sekunde prednosti ispred Alaina Prosta, a dan kasnije na utrci kiša je padala još jače. Do desetoga kruga ostvario je 13 sekundi prednosti ispred drugoga, a kako je utrka odmicala, a kiše sve jače padala, Senna je par puta sucima signalizirao da prekinu jer će netko poginuti.

No, utrka je nastavljena, a Brazilac je nastavio s dominacijom. U cilj je ušao s minutom i tri sekunde prednosti ispred Michelea Alboreta u Ferrariju, jedinog vozača koji je zaostao manje od čitavoga kruga. Petoplasirani Nigel Mansell zaostao je dva, Derek Warwick također, dok Niki Lauda, Alain Prost i ostale zvijezde nisu ni završili utrku.

1988.: Izvantjelesno iskustvo i krug za pamćenje

Nitko ne zna objasniti što se dogodilo u kvalifikacijama VN Monaca 1988. godine. Zloglasna staza na ulicama Monte Carla nikad nije davala puno manevarskog prostora u kvalifikacijama. Današnji vozači pole-position ostvaruju s dvije ili maksimalno tri desetinke sekunde prednosti, a ono što je Senna napravio te 1988. graniči sa znanstvenom fantastikom.

Bila mu je to prva sezona u McLarenu, koji je imao strašan bolid, ali unatoč tome dominacija u tim kvalifikacijama bila je zastrašujuća. Senna je osvojio pole-position s 1.42 sekunde prednosti ispred momčadskoga kolege Alaina Prosta i skoro tri ispred trećeplasiranog Gerharda Bergera.

Bio je to trenutak u kojem je Ayrton Senna doživio ono što malo tko ikad doživi - savršenstvo. Njegov krug u kvalifikacijama Monte Carla 1988. godine bio je upravo to. Nije napravio nijedan krivi trenutak, nije promašio nijednu promjenu brzine i jedino što je bilo krivo tog dana je što na stazi nije bilo televizijskih kamera.

"Već sam imao pole-position s pola sekunde prednosti. Onda sam povećao prednost na sekundu i želio sam još pa sam u jednom trenutku bio i dvije sekunde brži od svih. Shvatio sam da više ne vozim bolid svjesno i kao da sam ga vidio izvan vlastitog tijela. Vozio sam na čisti instinkt, ali u nekoj drugoj dimenziji.

Osjećao sam se kao da sam u tunelu. Ne samo onom ispod hotela u Monte Carlu, nego mi se čitava staza činila kao tunel. Želio sam biti još brži. Odavno sam prešao sve limite bolida, ali nekako sam uspijevao naći još prostora da budem još bolji", opisao je Ayrton svoj nastup u kvalifikacijama.

"Onda kao da je netko stisnuo prekidač. U sekundi sam shvatio da sam pretjerao. Naglo sam usporio i polako sam se dovezao do bokseva i odlučio da više neću izlaziti na stazu tog dana. Jer, u tom trenutku sam bio izrazito ranjiv jer sam otišao preko svojih i limita bolida. Nisam bio svjestan što se događa, ali sam sve imao pod kontrolom", dodao je Senna.

"Alain Prost je odradio odlične kvalifikacije. No, kad je njegov momčadski kolega skinuo njegovo vrijeme za skoro sekundu i pol, Alain je imao izraz lica kao da je vidio duha. Jednostavno nije mogao razumjeti niti dokučiti gdje je Ayrton na uskoj stazi Monte Carla našao sekundu i pol vremena. Bio je potpuno šokiran", rekao je Prostov trkaći inženjer Neil Oatley.

Senna je formu iz kvalifikacija nastavio i na nedjeljnoj utrci. Brazilac je letio stazom i iz kruga u krug gazio je McLaren do krajnjih granica. Jedanaest krugova prije kraja imao je skoro minutu prednosti ispred Prosta kad mu je McLarenov šef preko radija rekao da malo spusti gas i utrku mirno privede kraju.

No Sennina želja za perfekcijom nije mu to dopustila. Tražio je od bolida još i još zaboravivši da je, na kraju priče, samo ljudsko biće. Preagresivno je ušao u zavoj Portier i završio je u ogradi. Senna je izašao iz bolida, skinuo je kacigu i odšetao ravno u svoj apartman. Toliko se gadio sam sebi što je upropastio pobjedu da nije imao snage pogledati McLarenove ljude u garaži.

"Ta greška bila je ključna u sezoni. Probudila me psihološki i mentalno i jako me promijenila. Dala mi je snagu i mirnoću da se bolje nosim sa stresnim situacijama u karijeri. Tog dana sam napravio najveći korak naprijed i kao vozač i kao čovjek.

Postao sam bliži Bogu nego što sam ikada bio i život mi se potpuno promijenio. Danas sam bolja osoba nego ikad i bolje radim sve stvari u životu nego što sam ih ikad radio. Izlijetanje u Monte Carlu nije bila vozačka pogreška. 

To je bila posljedica sukoba koji su se u meni odvijali i koji su me učinili ranjivim. Ta nesreća bila je znak od Boga da je on uz mene i da mi pruža ruku. Samo sam mu morao reći što želim", rekao je Senna, koji je nakon toga osvojio prvi naslov svjetskog prvaka u karijeri i više nikad u životu nije izgubio u Monte Carlu.

1991.: Sa samo jednom brzinom do pobjede na najvažnijoj utrci

Senna je u rodnom Brazilu imao status nacionalne ikone, u rangu Pelea. Bio je bog koji je hodao Zemljom, a njegove pobjede bile su bijeg od teške i sumorne stvarnosti za svih 200 milijuna Brazilaca. Svi oni željeli su vidjeti njegovu pobjedu na domaćem terenu, ali nije išlo.

Kao da se netko s njim zafrkavao, Sennini rezultati su do 1991. u Brazilu izgledali ovako: DNF (nije završio), DNF, 2. mjesto, DNF, DSQ (diskvalifikacija), 11. mjesto. Godinu dana ranije Velika nagrada Brazila preselila se iz Rio de Janeira u njegov Sao Paulo, u Interlagos, a Senna je imao pobjedu u rukama. No u 40. krugu se sudario sa Satoruom Nakajimom, kojeg je obilazio za čitav krug, morao je u boks po novi prednji i ostao je bez pobjede.

Godinu dana kasnije uvjerljivo je vodio u utrci i Brazil je već slavio svojeg junaka. No, jedanaest krugova prije kraja Senni je otkazala getriba te je prvo ostao bez treće i pete brzine, da bi mu uskoro preostala jedino šesta brzina. 

Imao je nešto više od 40 sekundi prednosti ispred Riccarda Patresea, ali samo šestu brzinu u kojoj je gotovo nemoguće voziti bolid. Nadljudskim naporima i silnom snagom volje, po kiši, naravno, Senna je uspio zadržati bolid na stazi do kraja. Malo mu se osmjehnula sreća jer je Patrese pred kraj također upao u probleme s mjenjačem i u cilj je ušao s 2.9 sekundi zaostatka.

Kad je shvatio da je konačno svojem Brazilu donio pobjedu, Senna je urlao u radio od oduševljenja, ali i od ogromnih bolova. Netko na stazi dodao mu je brazilsku zastavu s kojom je želio odvoziti pobjednički krug, ali njegov bolid se zaustavio nasred staze.

Od silnih bolova i napora uzrokovanih borbom s bolidom koji je odavno trebao biti u boksu, Senna se nakratko onesvijestio. Tijelo mu se potpuno zgrčilo i nije mogao hodati pa su ga automobilom prevezli do bokseva. Na podiju je jedva podignuo pehar.

"Napori su bili zastrašujući. Vrat mi se ukočio, nisam mogao pomicati prste, a ramena su me ubijala. Fizički i psihički stres tog vikenda bili su ogromni. No moglo je završiti samo na jedan način. Pobjedom, zbog koje sam na stazi ostavio apsolutno sve", rekao je Senna.

1993.: Najbolji krug u povijesti Formule 1

Do Velike nagrade Europe 1993. godine Senna je već imao dva naslova svjetskog prvaka i bio je u lovu na treći. U Donningtonu je bio četvrti u kvalifikacijama, a dan kasnije u kišnoj utrci je loše startao i odmah pao na peto mjesto. Ono što je Senna izveo u sljedećih nešto više od minutu proglašeno je najboljim krugom u povijesti Formule 1.

Na izlazu iz prvog zavoja prošao je Michaela Schumachera, nakon toga je projurio kraj Saubera u kojem je bio Karl Wendlinger, da bi uskoro uhvatio i Damona Hilla. Nakon samo par zavoja bio je na drugome mjestu, a Prost je bio dosta ispred njega.

I dok su svi vozači bili dosta oprezni i tražili pravu trkaću liniju po kiši, Senna je savršeno znao gdje i kako se mora postaviti na stazi i u predzadnjem zavoju prvoga kruga savršenim kočenjem prestigao je i Alaina Prosta. U samo jednom krugu Senna je prestigao prva četiri vozača, a to je bila samo najava njegove dominacije u toj utrci.

Iako je njegov V8 motor u McLaren-Fordu bio inferioran u odnosu na Williamsove bolide s V10 motorom, Senna je iznimno vozačko umijeće kombinirao sa savršenim osjećajem za uvjete na stazi. Zbog stalnih promjena vremenskih prilika, Alain Prost i Damon Hill u Williamsima su u panici čak sedam puta bili u boksu, dok je Senna ušao tek četiri puta.

U nekoliko situacija odbio je sugestiju momčadi da dođe u boks, očekujući da će kiša stati i svaki put je bio u pravu. U cilj je prošao s minutom i pol prednosti ispred napaćenog Hilla, a Prost je zaostao čitav krug.