TRENER Šibenika Ivan Pudar priklonio se većini koja je maksimirski derbi okarakterizirala iznimno lošim. Osim što je ugradio veliki dio sebe u hajdukove uspjehe, pa se i danas s radošću prisjeća Torcidinih povika "Ivane javi se", a 2002. je na Poljudu asistirao i tadašnjem treneru Slavenu Biliću, Pudar je kompetentan govoriti o derbiju jer je na Šubićevcu odgajao momke o kojima se uoči velike subote razglazablo na sva zvona.

I dok se jedan Šibenčanin iskazao hladnokrvnošću pri odrađivanju zadataka u obrani, nadskakavši sve one koji su mu prišli, drugog se nije imalo što vidjeti. Trčao je Rukavina da ne bi bilo zabune, i dobro se natrčao pogotovo u prvom poluvremenu. Hvatao je malo Hrvoja Čalu, a malo neupotrebljive lopte iz konfuznog hajdukovog srednjeg reda. I zalud je Vulić trošio glasnice, njegove ideje ostale su neostvarene. Ali i loše, čini se.

"Imam svoje viđenje problematike. Rekao bi da je Hajduk izgledao kao automobil koji ima šasiju i gume, a nema motora. Ili preciznije rečeno, imate obranu i napad, a u sredini nemate ništa. Sve bi to moralo funkcionirati kao jedna ukomponirana mašina, gdje se zna tko što radi. Igra Dinama nije me očarala, a Hajdukova još manje. Očarao me jedino Vlado Svilokos, zaista je odradio posao bez greške. Greške se događaju svakome, pogledajte europske lige ili natjecanja. Mislim da ovaj put zaista nemamo što prigovoriti."

"Rukavina? Reći ću vam nešto najbitnije, a to je da o Rukavini znam sve što trebam znati. Ipak sam ga godinu dana tesao. I ako je čovjek imalo pametan onda mora shvatiti neke stvari. Primjerice, Rukavinu su svi tražili zbog nekih odlika ili određene uloge i kao takvog ga treba prihvatiti i dalje nadograđivati. Na Maksimiru nije dobio pravu loptu, a kako i bi kad nema od koga. Barem ne u ovakvoj postavi i uz onakvu igru. U nekim je segmentima igrao beka, a zbog toga sigurno nije došao u Hajduk. On sporijem igraču može bliže ako treba, pa taj je momak sjajan u driblingu. Ali svaki čovjek ima svoje viđenje, kako u životu, tako i u nogometu."

Vidimo da na sve načine pokušavate izbjeći ulogu Zorana Vulića i njegovih zamisli. Na Šubićevcu se lani niste ni pozdravili. Stare rane još peku?

"Moje i Vulićeve trzavice okončne su davnih dana i radije o njima ne bih govorio. Ja radim svoj posao, on radi svoj.  Ako u subotu ne bude želio sjesti sa mnom za stol na press konferenciju, neću poduzeti apsolutno ništa. To je njegovo pravo. Ali, njegovo je i moralno pravo, uz naravno ugovore sa savezom i televizijom, da nakon susreta priopći javnosti što misli o utakmici. No, to su opet njegovi problemi s kojima se ja ne opterećujem."

Vulić vjeruje da je Hajduk vaša davna želja.
"Svaki čovjek ima ambicija. No, ja očigledno nisam rođen pod sretnom zvijezdom. Devet godina prolazim trnovit put, uvijek složim respektabilnu momčad, ali nikako da sunce i meni jednom zasja." - našalio se.

"Radim svoj posao i zadovoljan sam u Šibeniku, vode me neki motivi i ti mladi momci. A ambicijama se toliko ne zamaram, premda su, kako kažem prisutne. Možda je problem političke naravi, jednostavno ne pripadam nijednoj stranci. Ali, reći ću vam koja je stranka najbolja, ona ljudska, ali je ona danas blizu istrebljenja...

A Vulić u subotu čeka na Poljudu.
"Od te utakmice očekujem isto što i od svake druge. Idemo s kadrom koji imamo na raspolaganju, možemo kukati, ali nam to ništa neće donijeti. Napast ćemo Hajduk bez obzira na to što igramo na Poljudu. Napali smo mi i Dinamo na Maksimiru. U svakom slučaju, mi smo ti koji u subotu mogu samo prosperirati."

S Rijekom ste na Šubićevcu odigrali 2:2, no dojma smo da je Šibenik bio bolja momčad.
 "Poveli su rano, već u četvrtoj minuti nakon našeg nepotrebnog prekršaja. Zabili su nam dva laka pogotka, ali mi smo bili ti koji su kontrolirali igru čitavo vrijeme. I prije utakmice kazao sam kako bi me bod zadovoljio, obzirom na broj igrača koji nam nedostaju. Igrali smo bez dvojice stopera i povrijeđenog kapetana Jose Bulata u obrani, zatim bez malog Kalinića, koji je perspektiva hrvatskog nogometa. Unazad mjesec dana ostali smo bez Schildenfelda, Budimira i Rukavine, to je dakle, sedam igrača. S druge strane bila je Rijeka je financijski i organizacijski puno jača momčad od nas, a održali smo momcima pravu nogometnu lekciju. Nogomet je takav, mene oduševljava atmosfera koja u Šibeniku vlada posljednjih 20 mjeseci, koliko vodim ovaj klub. Imamo podršku uprave, a i navijači nas na svakoj utakmici svesrdno bodre. Otkako sam ovdje, još se nije dogodilo da si igrači međusobno kažu ružnu riječ."

Nije li to ipak samo jedna strana medalje? Uprava grca u problemima, stari su dugovi došli na naplatu, navijači još nisu preboljeli način odlaska Šife i Rukija...
"Što se mene tiče, problema nema. Na meni je da radim, moj je zadatak samo taj zeleni pravokutnik i tu sa svojim momcima rješavam sve probleme. Odnos Uprave je korektan, premije su uredne, dakle nema razloga za nezadovoljstvo. Trudimo se što više ubacivati mlade igrače koji dolaze, poput Ante Kulušića i mislim da ćemo kad se vrate ozlijeđeni (Bulat, Kalinić) i kartonirani (Gović, Čaval, Kwedi) ponovo biti jedna respektabilna momčad. Dinamo i Hajduk po kvaliteti ne možemo pratiti, na žalost, ne možemo pratiti ni Rijeku ili Zagreb koji već četvrtu godinu zaredom ne mijenja momčad. Mi smo tu kao nekakav Robin Hood. Svojim momcima zato stalno govorim kako se treba žrtvovati za kolektiv, a paralelno će doći i sve ostale pogodnosti od novčane zarade do svega ostalog.

Dea Redžić