GODIŠNJI pregled sportskih događaja u 2014. godini nastavljamo s Ligom prvaka. Vrhunac ovog elitnog klupskog natjecanja dogodio se u svibnju na mitskom Estadio de Luzu u Lisabonu, gdje je Real u dramatičnom meču tek u produžetku slomio hrabri Atletico Diega Simeonea i došao do svoje desete titule, svoje višegodišnje opsesije, La Decime.

 

Općenito, bila je ovo godina Reala. Pod vodstvom trofejnog Carla Ancelottija osvojili su Ligu prvaka, Svjetsko klupsko prvenstvo, Kup kralja te europski Superkup, a jedino što im je nedostajalo do savršene sezone, uzeo im je gradski rival Atletico. Rojablancosima pripala je Primera, koju su digli Barceloni  i Realu ispred nosa u filmskom fotofinišu te španjolski Superkup, baš protiv Reala.

 

Sve ostalo uzeo je kraljevski klub, pritom porušivši brojne rekorde, uglavnom na krilima portugalskog stroja za golove Cristiana Ronalda.

 

 

Osmina finala odigrana je krajem veljače i početkom ožujka ove godine i donijela nam je nekoliko zanimljivih okršaja. Manchester City, koji već dugo na pogon arapskih petrodolara hara Premiershipom, iz godine u godinu ne može do dobrog rezultat u Ligi prvaka. Istina, ove sezone nisu imali ni sreće. U grupi su imali peh da igraju protiv Bayerna i morali su se zadovoljiti drugim mjestom, no protivnik u osmini finala bio je možda još i neprohodniji -Barcelona. 

 

Već u prvoj utakmici odigranoj na Etihadu, Katalonci su slavili 2:0 te su šanse za Građane sveli na minimum. Na Camp Nou, u gotovo revijalnoj utakmici Barca je ponovo pobijedila 2:1 te trasirala si put među osam najboljih, a iza Cityja je ostala još jedna razočaravajuća europska sezona.

 

Fantastičan dvoboj, ne toliko nabijen kvalitetom i sadržajem, ali dramatikom sigurno, odigrali su Olympiakos i Manchester United. Grci su u Ateni iznenađujuće šokirali blijedu momčad Davida Moyesa s 2:0 i šanse Uniteda, posebice kad se sjetimo u kakvom je psihičkom stanju tada bila svlačionica Crvenih vragova, mjerile su se u promilima. Međutim, u uzvratu na Old Traffordu uskrsnuo je sjajni Robin van Persie i hat-trickom odveo svoju momčad u četvrtfinale, a Davidu Moyesu poklonio je još jednu bocu kisika.

 

Višestruki prvak Europe i jedan od najvećih nogometnih klubova u povijesti, Milan, godinama već, baš kao i talijanski klupski nogomet u cjelini životari na marginama europskog nogometa, dobrano kaskajući za nogometnog kremom čiji su proračuni nemjerljivo veći od onog s kojim raspolaže igračka Silvija Berlusconija. Već u prvoj utakmici na San Siru Atletico je slavio s 1:0, a ono što se dogodilo dva tjedna poslije na Vicente Calderonu, predstavljalo je pravu noćnu moru za sve navijače Milana. Diego Costa i društvo iživljavali su se nad posrnulim talijanskim gigantom i konačnih 4:1 ni izbliza ne nudi pravu sliku onoga što se događalo na terenu. Da su Madrižani htjeli, moglo je biti puno gore za Talijane.

 

U uzvratnoj utakmici nakon 6:1 iz prve utakmice u Gelsenkirchenu, Real se i u uzvratu poigrao sa Schalkeom i s primjetnom kočnicom pobijedio je 3:1 te se s nevjerojatnih 9:2 plasirao među osam najboljih. Katastrofa koju je Schalke doživio u prvoj utakmici u Gelsenkirchenu ubila je svu natjecateljsku draž ove utakmice, pa su se i treneri obje ekipe postavili tako. Posebice Carlo Ancelotti koji je danima uoči utakmice govorio kako planira odmoriti neke ključne igrače za  predstojeći „El Classico“. Ronaldo je u ove dvije utakmice zabio čak pet golova te se s 242 gola u dresu Reala izjednačio s legendarnim Ferencom Puškašem.

 

U ostalim dvobojima Borussia Dortmund je teže nego što se očekivalo (ukupan rezultat 5:4) prošla Zenit, PSG se poigrao (ukupnih 6:1) s Bayerom, Chelsea je s 3:1 prošao Galatasaray, a Bayern je rutinski s ukupnih 3:1 izbacio Arsenal.

 

 

Koliko su mečevi osmine finala bili zapravo jednosmjerna ulica, ovo što smo gledali u četvrtfinalu ponudilo je nogomet za sladokusce. Od četiri para, samo je Bayern relativno bezbolno i bez neke velike muke prošao slabi Manchester United. Na Old Traffordu bilo je 1:1, dok su Bavarci ''blietzkriegom'' u nastavku utakmice na Allianz Areni slavili 3:1.

 

Real i njegov krvnik iz sezone ranije, Borussija Dortmund odigrali su nevjerojatnih 180 minuta. Bile su to posve dvije različite utakmice, a u svakoj je igrala samo jedna momčad. Na Bernabeu je Real s lakoćom pregazio Kloppovu momčad 3:0 i u uzvratu se očekivalo samo rutinsko odrađivanje posla. Međutim, hrabra njemačka momčad s tim se nije slagala i pružila je sjajnu predstavu i u potpunosti je nadigrala goste, koji su igrali bez ozlijeđenog Cristiana Ronalda. No, njemačka momčad nije dobro otvorila susret. U 17. minuti Lukasz Piszczek igrao je rukom u kaznenom prostoru. Udarac s bijele točke izveo je Angel di Maria, no Roman Weidenfeller je sjajno obranio. 

 

Od tog trenutka na terenu je postojala samo jedna momčad, Borussia. Dvije minute poslije Henrik Mhitarian je imao vrlo izglednu priliku, no loše je pucao na povratnu loptu Marca Reusa. Daleko bolju igru domaćin je okrunio u 25. minuti kada je Reus iskoristio poklon Pepea i postigao pogodak za 1:0. Pepe je pokušao glavom vratiti loptu Ikeru Casillasu, no učinio je to vrlo loše, što je Reus znalački iskoristio. Dvanaest minuta poslije europskog viceprvaka darivao je i Asier Illarramendi čiju loptu je presjekao Reus, povukao kontru te gurnuo u priliku Roberta Lewandowskog. Poljski napadač pogodio je vratnicu, a odbijenu loptu Reus je zakucao za povećanje vodstva na 2:0.

 

U nastavku Real je bio na konopcima. U razmaku od 65. do 70. minute Borussia je imala tri velike prilike. Prvo je Reus gurnuo Mhitariana u sjajnu priliku. Armenac je zaobišao Casillasa te lijevo iskosa pogodio vratnicu. Armenac je dvije minuta poslije s desetak metara pucao ravno u Casillasa, a u 70. minuti Casillas je obranio i neugodan udarac Kevina Grosskreutza.

U posljednjih deset minuta Jürgen Klopp bacio je sve u napad. Iz igre je povukao Piszczeka te uveo Pierre-Emericka Aubameyanga, no usprkos pritisku Borussia nije uspjela postići treći pogodak i izboriti produžetak.

 

Atletico je sjajno gurao u Primeri, no momčad Diega Simeonea, premda limitirana (ako ćemo ju usporediti s Realom ili Barcelonom) širinom kadra, imala je snage jednako dobro igrati i na drugom, onom europskom frontu. U četvrtfinalu ždrijeb im je nametnuo Barcelonu, a nakon 90 minuta s Camp Noua, rezultat je bio 1:1. Pobjednik se odlučivao na Vicente Calderonu, a Atletico je potpuno razbio slavnog protivnika. Premda je završilo samo 1:0, što je naravno bilo dovoljno, igrači Atletica su u samo prvih 45 minuta čak četiri puta pogađali okvir vrata i do kraja još promašili nekoliko sjajnih prilika.

 

Dvoboji PSG i Chelseaja gotovo da si bili preslika onih između Reala i Dortmunda. U prvoj utakmici na Parku prinčeva Parižani potpuno nadigrali momčad Josea Mourinha i bez veće pomoći Zlatana Ibrahimovića (ozlijedio se sredinom utakmice) pobijedili su 3:1. Posebno je dojmljiv bio treći pogodak Francuza kojeg je zabio Argentinac Javier Pastore, koji se u stilu svog slavnog sunarodnjaka Maradone sjurio prema obrani Bluesa i nakon pravog slaloma matirao Cecha.

 

Međutim, na Stamford Bridgeu igrala se jedna sasvim druga utakmica. Trener Parižana Laurent Blanc kao da se prepao pobjede i njegova momčad nije bila ni sjena one s Parka Prinčeva. PSG je igrao bunker nadajući se da će izdržati, no kako to obično biva, kukavički pristup najčešće biva kažnjen i pogotkom Dembe Ba u 87. minuti Chelsea je prošao dalje.

 

 

Real je  s 1:0 pobijedio Bayern u prvoj utakmici polufinala odigranoj na Santiago Bernabeu. Sudar europskih divova i dvije najveće zvijezde hrvatske nogometne reprezentacije obećavao je spektakl, ali osim jednog gola i par propuštenih prilika malo su toga svi zajedno pokazali na Santiago Bernabeuu gdje je stiglo više od 80 tisuća navijača. 

 

Real je bio bolja momčad i zasluženo slavio, čak i uz neoporavljenog Ronalda koji je odigrao sat vremena i najskupljeg igrača svijeta Garetha Balea koji je ušao s klupe tek u završnici utakmice. 

Početak je bio potpuno drugačiji. Bayern je od prve minute pritisnuo domaće i nametnuo svoj ritam. Od početka do kraja držali su Nijemci loptu u nogama više od 70 posto vremena, skupili više udaraca na gol, ali malo ih je tjeralo Ikera Casillasa na ozbiljnije reakcije. Mandžukić je većinom asistirao glavom, no Kroos se nije snašao najbolje, dok je na Mandži redovito bio barem jedan Realov igrač. 

 

Real je poveo u 19. minuti iz kontranapada, Ronaldo je uposlio Coentraa, koji je ubacio oštru loptu u srce kaznenog prostora, a Karim Benzema lako pogodio za 1:0. Premda je Bayern i do kraja utakmice dominirao s posjedom, Real je imao bolje prilike, no završilo je 1:0.

Samo  1:0, jer je Bayern i u Madridu bio bezopasan, a Ronaldo i Di Maria su pred svojim navijačima propustili dotući Nijemce.

 

Guardiola u tjedan dana nije ništa ispravio. Ponovno je na travnjak poslao momčad bez Javija Martineza. Kada je to napravio u Madridu, primio je gol preko desne strane koju je čuvao Rafinha, igrač zbog kojeg je Martinez bio na klupi. U Munchenu je odlučio napasti Real iako je cijeli nogometni svijet pretpostavljao da će biti kažnjen iz kontranapada.

 

I Pep je ponovno pogriješio. Real je već u prvih deset minuta s nekoliko istrčanih kontranapada pokazao Guardioli što ga očekuje. Nakon jednog takvog kontranapada iz samo tri poteza Benzema se pojavio pred domaćim golom i izborio korner, koji će nakon ubačaja Luke Modrića Sergio Ramos pretvoriti u vodeći gol. Bayern je držao loptu, petljao s njom, a Real je čekao. Čekao i zabijao. Do kraja utakmice četiri laka komada su šokirali cijeli nogometni svijet, a Ancelotti je pokazao da je nogometna avangarda.

 

Koliko je prvo polufinale bilo zanimljivo, sadržajno pa čak i spektakularno, dvoboj, posebice onaj prvi na Vicente Calderonu, između Chelseaja i Atletica ponudilo nam je vjerojatno najgorih 90 minuta koje smo gledali prošle sezone. Karikature koje su nakon tog meča zapljusnule društvene mreže, a prikazivale su autobus Josea Mourinha parkiran na gol crti Cechovog gola, dovoljno govori kakvih smo 90 minuta gledali. Atletico je pokušavao, trudio se, napadao, no uzalud. Portugalac je nogometnim makjavelizmom sabotirao nogomet i u tih prvih 90 minuta nismo vidjeli ama baš ništa što bi vrijedilo zapamtiti i izdvojiti.

 

Međutim, čak ni poslovično pragmatični Mourinho nije smio pred vlastitim navijačima odigrati još jednu ''onakvu'' utakmicu te morao je u svoju igru unijeti nešto više rizika i nogometne ambicije. A to je bilo ono što je Cholo čekao. Da mu se otvori teren, da može preko do savršenstva dovedenih kontri iskažnjavati protivnika. Upravo to se i dogodilo. Chelsea je rano poveo preko Torresa, no Atletico je još brže izjednačio. Tako je završilo prvih 45 minuta. S tim rezultatom je Atletico išao dalje i Jose je morao krenuti još otvorenije. Terry je imao fantastičnu priliku nakon jednog kornera, no najbolji golman Lige prvaka Courtois je senzacionalno obranio, a onda samo minutu, dvije poslije toga, gosti dobivaju penal i tu je priči bio kraj. Do kraja utakmice Atletico zabija još jedan gol i ulazi u veliko finale, prvo nakon punih 40 godina, kad je tek nakon ponovljene utakmice izgubio od Bayerna.

 

 

Velikim, veličanstvenim preokretom, jer do treće minute sudačke nadoknade gubio je 0:1, pogotkom Godina nakon katastrofalne pogreške Casillasa,  Real je nakon produžetaka protiv gradskog rivala osvojio 10. naslov pobjednika Kupa/Lige prvaka. 

 

"Trebamo Angela Di Mariu i Luku Modrića, koji je odigrao sjajnu sezonu, da rastvore njihovu obranu", pozvao je prije utakmice suspendirani Xabi Alonso, srce Realove momčadi, dva suigrača iz sredine terena.

 

Alonso, koji je prve 93. minute utakmice očajnički nedostajao svojoj momčadi, prozvao je prave ljude, jer Modrić je iz kornera u trećoj minuti sudačke nadoknade pogodio glavu Sergija Ramosa, a ovaj gol za izjednačenje. Nakon toga, bilo je samo pitanje s koliko golova u mreži će Atletico završiti ovu utakmicu, jer prevelik je hendikep bilo neigranje Turana i rana ozljeda najboljeg igrača Diega Coste. U petoj minuti drugog produžetka Di Maria je napravio sve da Bale zabije pobjednički gol za 2:1. Do kraja su još zabili Marcelo i Ronaldo iz penala za uvjerljivih 4:1 i osvajanje mitske La Decime.

 

 

Nova sezona Lige prvaka za nas je počela kvalifikacijama Dinama. Modri su u drugom pretkolu s lakoćom svladali slabašni Litavski Žalgiris s dva puta po 2:0, a onda su morali na megdan danskom Aalborgu. Nakon prve utakmice u Danskoj igrači Zorana Mamića bili su u predvorju raja, odnosno pred play-ofom Lige prvaka. Solidna igra protiv neuvjerljivog protivnika i pobjeda od 1:0 garantirali su rutinsko odrađivanje na Maksimiru. No, ono što je za neke ekipe rutina, za Modre je noćna mora. Danci su senzacionalno slavili 2:0 te tako Dinamo gurnuli prema Europa ligi u kojoj se Dinamo ''sjajnim''predstavama nametnuo kao statistički najgora momčad u povijesti tog natjecanja.

 

Što se tiče ovogodišnjeg  jesenskog dijela Lige prvaka, možemo reći da je samo ispadanje već u grupnoj fazi Liverpoola bilo neočekivano, no kako ove sezone igra momčad Brendana Rodgersa, zaista ne možemo pričati o nekom velikoj senzaciji.