"WE CARE about football", poručuje UEFA u jednom od svojih pamfletića. Znate ono, kada na poluvremenu Lige prvaka između reklame za Ford Mondeo, u kojoj bezimeni i bezbojni "fanovi" radosno, športski i dostojanstveno mašu zastavicama i postmodernog masturbiranja na novi Playstation, uguraju i dirljive scene klinaca kako na nekom zgarištu napikavaju loptu ili malih jednonogih Afrikanaca kojima će nasmješeni likovi iz Nyona pokloniti par proteza ili "pitcheva" u sklopu grassroots projekta.

Upravo je takvo deklarativno značenje velikodušnog prepuštanje EP-a u beskrajne stepe Ukrajine. Stvar je u tome da se ispoštuje time out za velike, jer će nakon ovih siromašaka, opet doći na red zemlje Beneluxa ili čokoladne unije Švice i Austrije, koje će se poslije izmjenjivati sa gdjekojom Bugarskom i Latvijom.

Smiješne su priče o motivima koji su nagnali UEFA-u na ovakvu odluku: o "velikom tržištu" i "80 milijuna ljudi" koji će u zemljama domaćinima raspomamljeno pokupovati sve što se bude prodavalo vezano za ovu tvornicu novca, jer biti navijač po kriterijima modernog nogometa i UEFA-ine isplativosti danas je jako skup sport, a životni standard u Ukrajini nizak, dok bi Poljskoj bilo najbolje da zatvori granice obzirom na desetke tisuća koje su pobjegle iz zemlje nakon što se priključila EU. Nema dvojbe da će zanos biti prisutan, ali miriše kako bi najveću dobit i promet u zemljama domaćinima mogli ostvariti makroi.

Osim što UEFA-u zaboli za nogomet, ne šljivi pet posto i navijače, jer čak bi i srednjestaleškom nogometnom pokloniku iz zapadne Europe odlazak sa utakmice u Lavovu  na sljedeću u Dnipropetrovsk predstavljao avanturu ravnu vožnji transsibirskom željeznicom, a da ne spominjemo kako drugu najveću europsku zemlju najblaže rečeno, ne možemo svrstati u zemlje poznate po sigurnosti.

Poljska je pak, uz uvažavanje SF priča o investiranju 25 milijardi eura u prometnu infrastrukturu ipak u Europi sinonim za zemlju sa katastrofalnim prometnicama, u što se uvjerio svatko tko je na put u tu zemlju krenuo autom. Kada je riječ o regularnosti, u Poljskoj je savez u totalnom kaosu, kupoprodaja utakmica običaj, kao i kod nas pola klubova je na rubu bankrota, a stadioni su katastrofalni.

Ukrajinska liga funkcionira po sistemu "rivalstva", odnosno duopola Šahtjara i Dinama, u kojem caruju bossovi Rinat Ahmetov i Hryhoriy Surkis, teški po desetak milijardi eura.

Samo što ukrajinskom Štimcu i Mamiću, (kojima prije sjedanja u svečanu ložu tjelohranitelji i specijalno obučeni psi provjeravaju ima li minsko-eksplozivnih naprava), najveći doseg ne predstavlja plasman Boška Balabana u Premiership, nego poslovi koji se mjere u stotinama milijuna eura, vezani za naftu, energente i organizirani kriminal.

Surkis: Od podmićivanja sudaca bundama do pobjedničkog govora pred Uefom

Međutim, bitno je istaknuti i da je brat slavodobitnog Hryhoriyja, Igor, iskazao manjak finese pri lobiranju kada je prije 12 godina, kao direktor Dinama Kijev, prije utakmice kvalifikacija za Ligu prvaka sa Aalborgom, suca Nieta pokušao podmititi sa par kožnih bundi i nešto keša.

Španjolac ga je prijavio i UEFA ga je doživotno suspendirala iz nogometa. Ipak, svemogući brat je uspio isposlovati pomilovanje i nakon što je postao predsjednik ukrajinske nogometne federacije, Igor je postao predsjednik i većinski vlasnik Dinama, što je po značaju u ukrajinskom nogometu, ravno vođenju Croatie u Tuđmanovo doba.

Sjećamo se kako nam je samouvjereno predsjednik Marković sa UEFA-inog summita u Duesseldorfu govorio da se upravo sreo sa Surkisom, koji mu je otkrio da se Ukrajina, razočarana raspadom sistema u Poljskoj, povlači iz kandidature i kako sigurno imamo njegovu podršku i glas. Današnji razvoj događaja pokazuje da presidente i nije baš takav igrač kakvim se želi predstaviti

"Spasite nas!"

Svaka zemlja je iz svog razloga tražila dobijanje organizacije Eura, ali zajednički im je bio signal S.O.S, a samo je motiv njegovog odašiljanja bio različit: Talijani su željeli priliku za rehabilitaciju nogometa ogrezlog u skandalima ali se nisu baš pretrgli. Ukrajina i Poljska su tražile dopuštenje da pokažu kako nisu više iza željezne zavjese, a Mađarima je ovo bila valjda posljednja prilika da uopće zainteresiraju ljude za nogomet.

Talijani reprezentativne utakmice ne šljive ni pet posto, jer čak i njihovi voljeni Azzuri, aktualni prvaci svijeta, ne mogu napuniti stadion sjevernije od Barija, a kako bi se tek tražila karta više za, primjerice, firentinski ogled Rumunjske i Portugala.

Kada su hrvatski motivi u pitanju, naravno da su zarada i izgradnja infrastrukture bile na prvom mjestu, a tu je i prilika da se nakon Mediteranskih igara, Univerzijade i atletskog EP, još jednom, ne pitajući za cijenu, pokažemo kao darežljivi, ljubazni i širokogrudni domaćini. Ako se pri tom obnovi par stadiona i pročelja, tim bolje. Šalu na stranu, Euro bi doista bio ogromni impuls za državu u cjelini, a promidžba i turizam bi osjetno doprinijeli povećanju proračuna za tu godinu.

Naravno da bi stadioni nakon velikog natjecanja postali nerentabilni mastodonti, jer bi tepisima njihovih travnjaka nakon dvotjednog spektakularnog cirkusa, poslije Cristiana Ronalda, Robbena, Riberyja, Schweinsteigera, Rooneya trčkarale neke nove verzije Darka Raić-Sudara, Siniše Sesara i Harija Vukasa, a tribine state of art stadiona, koje bi tog ljeta ispunili Europljani lica natrackanih nacionalnim bojama nakon toga i ne bi bile tako bukirane kada par mjeseci poslije neki od naših najvećih klubova u pretkolu izvuče "uvijek nezgodni" Nefči iz Bakua, a da ne spominjemo kako bi na njima groteskno izgledale predstave iz HNL-a.

Hrvatskoj ni traga ni glasa

Za utjehu nam ostaje da smo ovaj put izgubili od naše slavenske i dosad također, luzerske braće, kao i da sve ostaje unutar "austro-ugarskih" granica, ali i žal što se nećemo moći podičiti da smo pili sa Johnom Terryjem u "Tribua", da Fernando Torres u svojoj biografiji neće napisati da se nije bolje proveo nego sa 30-godišnjom, ali nikad bolje izgledajućom Nives Celzijus u reprezentativnom kampu u Zelini, a najviše nas u očaj baca što nećemo svjedočiti posjetu engleskih WAG Shopping streetu u Frankopanskoj.

Zdravko Mamić bi u znak protesta sada čak mogao i nastaviti sa  skandiranjem, koje je patentirao u Cardiffu: "Uefa, uefa!", a BBB mu, u njihovoj maniri "dovikivanja" tribina, mogu na ovaj zov iz lože hrvatskog Wembleya odgovarati "Pederi, Hrvatsku ste sjebali!"

Poziranje sa pulijem i dalmatinerom, više poduzetih "borbenih letova" nego što su ih imali saveznički avioni tijekom kampanje bombardiranja Hitlerove Njemačke zbog lobiranja, nagovaranja, hvaljenja i čašćenja, na kraju se pokazalo uzaludnim, jer drugi igrači, sa malo jačim "argumentima" od travarice, suhih smokava i vina, su stvari odradili kako treba, a navodni utjecaj naših nogometnih dužnosnika u UEFA-inim boardovima, što je zorno pokazao rezultat glasovanja članova IO-a, je ravan onom kojeg uživa oporba u Turkmenistanu.

Zvonko Alač