SEZONA 2004./05. trebala je biti sezona velikog "hajdučkog" trijumfa. Najveći rival Dinamo te se sezone toliko srozao da je završio u Ligi za ostanak, narodski nazvanoj ''Liga za bedaka'', a Hajduku, koji je u to vrijeme imao jako kvalitetnu momčad, smiješila se dupla kruna, prva od 1995.

 

Hajduk je jedinog ozbiljnog konkurenta za naslov prvaka imao u zaprešićkom Inkeru, za kojeg su tada igrali Luka Modrić, Vedran Ćorluka i Zoran Zekić. Mlada momčad ''keramičara'' grčevito se borila do samog kraja, pa su Bijeli naslov osigurali tek u posljednjem kolu.

 

 

Kako je Hajduk izborio i finale Kupa protiv te sezone ne baš uvjerljive Rijeke, na Poljudu su očekivali da će bez većih problema osvojiti duplu krunu.

 

Prva utakmica finala Kupa igrala se na prepunoj Kantridi 11. svibnja 2005. Velik je ulog bio prisutan i obje momčadi igrale su u evidentnom grču. Činjenica da Rijeka punih 27 godina nije osvojila niti jedan trofej, a da je tada imala veliku priliku pred svojim navijačima ostvariti dobar rezultat pred uzvrat u Splitu, u prvih je 45 minuta sputavala domaće igrače koji su bili posve neprepoznatljivi. Niti Hajduk nije igrao nešto bolje, no jedan gol Đolonge glavom nakon ubačaja Ivana Leke iz kornera bio je dovoljan da Bijeli s prednošću odu na odmor.

 

 

Što je u svlačionici svojim igračima rekao trener Rijeke Elvis Scoria ostat će tajna skrivena u hodnicima Kantride, no u nastavak susreta na travnjak je izašla jedna sasvim druga Rijeka. Hrabra, borbena, agresivna i odlučna da preokrene susret. Hajduk je pokušao umrtviti igru, no igrači Rijeke su iz minute u minutu sve opasnije dolazili pred vrata Balića.

 

Ono što će tek slijediti najavio je Jasmin Mujdža u 55. minuti sjajnim slalomom kroz pola momčadi Hajduka, no kad je trebao zabiti, iz mat situacije tukao je ravno u vratara Hajduka Balića. Ipak, ono što nije napravio Mujdža, napravio je tri minute poslije Dumitru Mitu, koji je iskoristio katastrofalno postavljanje Hajdukove obrane i pogodio je za 1:1.

 

Nošeni hukom Armade, a vidjevši da je Hajduk posve nemoćan i bezopasan, Riječani su još jače navalili i u pravom blitzkriegu nakon samo tri minute zabili su i drugi gol. Strijelac je bio igrač koji je igračko ime i karijeru stekao upravo u klubu s Poljuda – Tomo Erceg. Tek tada se Hajduk trgnuo i preko Ivana Leke je pogodio vratnicu, ali i Rijeka je imala svoje šanse. Igor Novaković je imao dvije fantastične prilike, ali rezultat se nije mijenjao.

 

Tih 2:1 za Rijeku davalo je podjednake šanse i jednima i drugima da za dva tjedna na Poljudu podignu Rabuzinovo sunce. Istina, Rijeka je imala gol prednosti, ali Hajduk je igrao doma, pred svojom Torcidom, a bila mu je dovoljna i minimalna pobjeda od 1:0.

 

Međutim, na Poljudu je utakmicu karijere odigrao Dumitru Mitu, igrač koji je često svojim navijačima znao kidati živce, ali i igrač koji bi proradio baš onda kad je najviše trebalo. Mitu je kao igrač Dinama i Osijeka već osvajao Kup, s tim da je u dresu Osijeka protiv Cibalije u onom kontroverznom ''Reninom'' finalu 1999. zabio gol za produžetak u ''maksimovićevom'' vremenu (poslije je Osijek i slavio Zlatnim golom Davora Lasića, a treba reći da je Reno Sinovčić isključio dvojicu Vinkovčana – Darka Raića-Sudara i Ivicu Ravlića).

 

 

Nakon prve utakmice u Rijeci, Mitu je već postao jedini igrač u povijesti Hrvatskog kupa, koji je zabijao u dva finala igrajući za dva različita kluba, a sad mu se smiješila i prilika da postane jedini igrač s tri naslova osvojena u tri različita dresa. Uprava ta činjenica Mitua je dodatno napalila, a posebno ga je i inspirirao veličanstven kolorit poljudskog stadiona koji samo Torcida može stvoriti.

 

Mitu je uoči uzvratne utakmice obećao navijačima Rijeke trofej, kojeg se na Kvarneru čekalo skoro tri desetljeća i napravio je sve da obećanje ispuni. Na Poljudu je bio ekstremno motiviran, potrošio je sve što je mogao, a u pojedinim trenucima izgledalo je da će se srušiti na travnjaku. No, ostalo mu je taman toliko snage da Bijelima zada konačan udarac, za zabije gol za povijesni riječki trenutak.

 

''Zaslužili smo Kup, apsolutno. Pokazali smo da smo u ovom trenutku bolji i kvalitetniji od Hajduka, bili smo sjajni kada je najviše trebalo. Cijela je momčad reagirala na pravi način. Pobijedili smo Hajduk na Poljudu u odlučujućem sudaru. Valjda to nešto govori'', rekao je nakon utakmice Mitu, a onda je objasnio kako je došlo do gola odluke:

 

''Šarić je sjajno ubacio, bilo je to nemoguće promašiti. Naravno da sam presretan što sam upravo ja odlučio. Eh, sad... Sad slijedi slavlje'', dodao je Rumunj, pa se onda osvrnuo i na svoju kolekciju Kupova:

 

''Recimo da je Kup moje natjecanje. Praktički sam u svakom klubu osvojio taj trofej. Ovaj mi je, naravno, posebno drag, jer je Rijeka toliko godina čekala na jedan naslov. I znam koliko sve to znači gradu, regiji, navijačima, koji su i na Poljudu bili fantastični. Netko je rekao: ''Nazovi Mitua zbog Kupa''. Ne zvuči loše, zar ne?'', zaključio je Mitu i s trofejem u rukama poručio je treneru Scoriji:

 

 ''Šefe, ne bih došao na subotnju utakmicu. Čovjek ovo mora proslaviti na pravi način.''

 

Osvajanjem Rabuzinovog sunca na Poljudu, Riječani su se tako osvetili Splićanima za Kup maršala Tita iz 1987., trofej koji je i dan danas bolna točka na cijelom Kvarneru.