PRED KRAJ prvog poluvremena dosuđen je slobodan udarac, a loptu je na oko 22 metra od gola postavio Andrea Pirlo. Milanov fantazista lukavo je gađao stranu u kojoj je stajao Liverpoolov golman Pepe Reina. No, lopta je na putu prema golu, točno pokraj bijele točke, pogodila Filippa Inzaghija koji se zaletio u nadi da će pokupiti slučajni odbijanac. Završila je u mreži i Milan je poveo 1:0 u finalu Lige prvaka 2007. godine.

Tražio odbijanac pa skrenuo loptu u mrežu

Na svakoj utakmici gledamo slične situacije, ali skoro nikad takvu. Naime, svaki put kada netko izvodi slobodan udarac s manje od 25 metara, igrači trče prema golu - jedni se nadaju odbijancu, drugi su tu da otklone eventualnu opasnost. Baš tada, u najvažnijoj utakmici sezone, jedna takva lopta umjesto da se odbije, proleti pored gola ili završi u mreži, pogodila je igrača koji nije ni pomislio tako postići gol.

"Nije Inzaghi zaljubljen u golove. Golovi su u zaljubljeni u njega", kazao je Emiliano Mondonico, trener koji ga je trenirao u Atalanti tijekom sezone 1996/97.

Taj gol koji je stigao desetak godina nakon suradnje Mondenica i Inzaghija najbolja je slika trenerove izjave.

Nakon što je lopta odsjela u mreži, Inzaghi je na sebi svojstven način, iako s 33 godine na ramenima, poput dječaka vatreno slavio pogodak, preskočio reklame i otrčao do navijača. Ovaj detalj je bitan, jer nitko od njegovih suigrača nije trčao prema njemu, već prema Pirlu. Tek kada se vraćao u teren prišao mu je Marek Jankulovski, dok su Clarence Seedorf i Kaka još uvijek bili u zagrljaju s Pirlom.

U 82. minuti iste utakmice Inzaghi je izbjegao ofsajd zamku i Kakinu loptu pretvorio u pogodak za 2:0. Netko je dobro primijetio - ta lopta koju je poslao u gol možda je išla najsporije od svih onih koje su u finalima najelitnijeg klupskog natjecanja tresle mrežu, ali svejedno prošla je kroz cilj. Bila je to potvrda Milanove pobjede za titulu prvaka Europe. Redsi su smanjili na 2:1 pred sam kraj, ali povratak je bio nemoguć zbog dva pogotka Milanove "devetke".

Upravo su takvi golovi najbolji opis Inzaghija kao igrača. Ništa spektakularno nije radio, nije radio razliku ni driblingom, ni kretnjama ni suradnjom sa suigračima. Jednostavno, u šesnaestercu je uvijek bio na pravom mjestu i jedino što je radio bilo je ono najvažnije - zabijao je golove.

Tako je uspio doseći takve visine da se na njega gleda kao na jednog od najvećih Milanovih napadača i kroz povijest nogometa kao istinskog golgetera. Preciznije, njegova reputacija ostala je toliko jaka da se sve Milanove "devetke" od Inzaghijeva odlaska u mirovinu 2012. godine mjere po njemu.

Može li Inzaghi biti mjerna jedinica za Torresa i Higuaina?

Odlaskom Krzysztofa Piąteka iz Milana u Herthu proteklog siječnja krenula je priča o "prokletstvu Milanove 'devetke'", jer Poljak je bio čak deveti napadač nakon Inzaghija koji je bezuspješno nosio taj broj u Milanu.

Broj devet oblačili su Alexandre Pato, Alessandro Matri, Fernando Torres, Mattia Destro, Luiz Adriano, Gianluca Lapadula, Andre Silva, Gonzalo Higuain i spomenuti Piatek, ali nitko od njih nije nosio devetku duže od jedne sezone. Ili bi u međuvremenu napustio klub ili bi promijenio broj.

Računajući samo ligaške utakmice, od svih njih najviše pogodaka noseći Milanovu "devetku" postigao je Lapadula - osam u 27 utakmica. Sljedeći je bio Higuain koji je postigao šest golova u 15 nastupa, što je solidan učinak. No, kad se podvuče crta, evidentno je da Milan nije pogodio ni s jednim od navedenih napadača, a ostaje pitanje koliko je pogriješio zbog toga što su svi oni imali jako malo vremena da opravdaju očekivanja.

Ovdje dolazimo do poante ove priče. Koliko god grubo zvučalo, gledajući razdoblje u Milanu, vrijedi postaviti pitanje koliko je Inzaghi uopće bio kvalitetan napadač i kakve su njegove brojke? 

Onu posljednju i najveću utakmicu sezone, s kojom smo otvorili tekst, Inzaghi je dočekao s neimpresivnih 10 golova u 36 utakmica u svim natjecanjima. Točnije, taj susret 23. svibnja dočekao je sa stidljiva dva pogotka u 2007. godini, računajući nastupe u Ligi prvaka i Serie A. 

On je u toj polusezoni bio Milanova rezerva u prvenstvu jer su Alberto Gilardino i "pravi" Ronaldo imali bolje brojke. Gilardino je postigao 16 golova u 47 nastupa u svim natjecanjima, dok je Ronaldo u 14 ligaških utakmica zabio sedam puta nakon što je u siječnju stigao iz Reala. 

Sporedna uloga u pohodima na titule

Međutim, Ronaldo baš zato što je u toj sezoni već nastupao za Real, nije mogao igrati za Milan u Ligi prvaka, a tadašnji trener Carlo Ancelotti umjesto Gilardina ipak je odlučio uvrstiti Inzaghija u početnu postavu protiv Liverpoola u finalu. Ovaj mu je uzvratio s dva gola kakve će rijetko tko ponoviti na jednoj utakmici. Ne zbog količine majstorstva, nego zbog količine slučajnosti.

Uzimajući u obzir samo ligaške susrete, Inzaghi je u toj sezoni postigao samo dva pogotka u 20 nastupa. Toliko golova u pet ligaških nastupa manje za Milan u toj sezoni imao je i defenzivac Giuseppe Favalli.

Katastrofalan učinak iz te sezone nije bio izuzetak iz pravila kada je u pitanju Inzaghijev boravak u Milanu. S Milanom je osvojio dvije titule prvaka Italije (2004. i 2011.), ali oba puta igrao je sasvim sporednu ulogu. U sezoni 2003./04. imao je samo 14 nastupa i tri postignuta gola, dok je u sezoni 2010./11. zabilježio šest nastupa i dva gola. Istini za volju, u obje te sezone Inzaghi je bio ozlijeđen, ali njegovo odsustvo nije bilo prepreka Milanu da se okiti titulama.

U 202 ligaška nastupa za Milan postigao je 73 gola, što je ispodprosječan učinak za "devetku" kluba takve veličine. Uostalom, zar bi se netko mogao kladiti na to da nijedan od onih napadača koji su nosili crno-crvenu "devetku" nakon njega ne bi mogao stići ili nadmašiti takve brojke?

Pritom je Inzaghiju bilo još lakše istaknuti se ako usporedimo kvalitetu Milanove momčadi u njegovo vrijeme s razdobljem nakon njegova odlaska, jer teško je u istu rečenicu staviti Milanove igrače iz novije s asevima kakvi su bili Pippovi suigrači Paolo Maldini, Cafu, Alessandro Nesta, Rui Costa, Pirlo, Seedorf, Kaka i Andrij Ševčenko.

Legenda ali ne i vrhunski igrač 

Naravno, neizostavno je napomenuti da je Inzaghi tijekom karijere imao problema s ozljedama zbog kojih je propustio veliki broj susreta. Zbog ozljeda je u sezonama 2003./04. i 2004./05. ukupno odigrao 25 od mogućih 76 utakmica, a to se odrazilo i na Ancelottijevu odluku da Inzaghija ostavi na tribinama tijekom finala Lige prvaka 2005., u kojem je Liverpool nadoknadio 3:0 i osvojio titulu nakon jedanaesteraca.

Ozljede su bitno utjecale na to da je u čak šest od 11 ligaških sezona tijekom boravka na San Siru postizao maksimalno tri gola (0, 1, 2, 2, 2, 3). 

Ako mu već takva statistika ne ide u prilog, nitko mu ipak ne može oduzeti statistiku koja kaže da je on s 46 golova u 81 nastupu 11. najbolji strijelac u povijesti Lige prvaka i da u tom natjecanju ima bolji omjer golova po utakmici nego Didier Drogba, Alessandro Del Piero, Neymar, Luis Suarez i Zlatan Ibrahimović. 

No iako su njegove brojke iz Lige prvaka indikator da se radi o velemajstoru, to kod Inzaghija nije slučaj jer on se u tom društvu igrača koje je statistički nadmašio ili kojima je prišao blizu nije isticao ni po jednoj taktičko-tehničkoj osobini, osim što je podjednako dobro koristio obje noge.

Ni njegove fizičke osobine, osim brzine, nisu bile naročito impresivne - niti je bio jak u duelu ni u skoku. Odlično ubrzanje pomagalo mu je da pobjegne stoperima nakon što bi stalno visio na rubu ofsajd-zamke, baš kao prilikom postizanja drugog gola iz finala Lige prvaka 2007.

Toliko je izluđivao protivnike pogocima koji bi stizali nakon neprestanog boravka na rubu zaleđa da je sir Alex Ferguson za njega rekao da je "rođen u ofsajdu".

Unatoč brojnim prosječnim nogometnim osobinama, on je uspio ostvariti ogroman uspjeh. I teško je objasniti kako je to uspio. Možda je najlakše reći zato što je u finalu Lige prvaka znao krenuti po odbijanac i nenamjerno skrenuti loptu u mrežu. Jednostavno, imao je taj luđački osjećaj da u pravo vrijeme bude na pravom mjestu. Otuda i izjava legendarnog Johana Cruyffa o Inzaghiju.

"Gledajte, poanta kod Inzaghija je da on uopće ne može igrati nogomet. On je samo uvijek na pravom mjestu", kazao je Cruyff.

Kao igrač Pippo je svakako bio poseban, čak i legendaran, ali taj epitet ne znači uvijek da se radilo o sjajnom igraču. I da su takvi najbolja referentna točka za one koji dolaze kasnije jer i nekadašnji Inzaghi u današnjem Milanu vjerojatno ne bi trajao više od jedne sezone.