ZA NJEGA su znali reći da bi svojim stilom igre jednako uspješno i s istom ulogom mogao igrati u nekom osrednjem hrvatskom klubu i u NBA ligi. I to je apsolutno istina, ako se referira na stil koji je razvio u najjačoj ligi svijeta - trčati u kut i čekati loptu za šut. Ali to je bila samo verzija Damjana Rudeža koja je nastala zbog trendova koji su u to vrijeme zavladali košarkom i koja mu je omogućila da, suprotno svim očekivanjima, provede tri godine u tom ekskluzivnom društvu.

Ipak, Rudežova se karijera ne može svesti na klišeje o predanom radu, vjeri u sebe i grabljenju prilike koja se iznenada ukazala, iako ima sve te elemente. Mnogi ga doživljavaju kao običnog dečka iz kvarta i overachievera koji je išao za snom i ostvario ga radom i predanošću. I u pravu su, iako je san bila sama NBA liga, a ne mirovina na koju je stekao pravo nakon treće sezone, a o kojoj ga pitanja prate gdje god se pojavi.

Drugi ga doživljavaju kao velikog talenta koji je putem krivo skrenuo, ali se na njega vratio prije nego što je bilo prekasno, štoviše u pravo vrijeme da zaobilaznim putem ostvari sadržajnu karijeru i iskusi najvišu razinu posla kojim se bavi. I oni su u pravu.

Od igrališta u Kušlanovoj ulici u Zagrebu, preko Zrinjevca, Belgije, Splita, Olimpije, Cedevite, Cibone i Zaragoze, do NBA lige, povratka u Europu i izlaska iz igračke karijere na mala vrata u Nizozemskoj, pod trenerskom paskom brata Ivana. Rudež je o svemu tome više od dva i pol sata govorio u velikom intervjuu za Index.

Dotaknuo se, naravno, i reprezentacije, koja počinje nastup na Eurobasketu, a s kojom je dospio do polufinala 2013., ali i osvojio posljednju medalju. Prisjetio se posljednje utakmice Zadra u Jazinama i kako je pomogao postaviti Cedevitu na košarkašku kartu i govorio o tome kakva je razlika biti igrač Cedevite ili Cibone u Zagrebu.

Objasnio je kako se u Španjolskoj transformirao kao igrač, kako je impresionirao Larryja Birda i tri godine proveo u najjačoj ligi svijeta. Iz nje nosi i sjećanja na Kevina Garnetta i užase koje je govorio protivnicima, ali i emocije koje je kod NBA legende izazivao Dražen Petrović. 

Zašto si se lani s 35 godina odlučio na relativno rani prekid karijere?

Prošle jeseni odlučio sam da je vrijeme za neke druge stari u životu, da imam manjak motivacije za treninzima kakvi bi trebali biti, da mi fali strasti, odgovornosti i posvećenosti o kojima sam ovisio kao profesionalac i da nije s moje strane odgovorno baviti se košarkom kada kao veteran moram voditi primjerom u svlačionici, što zbog karijere, što zbog iskustva. 

Shvatio sam da to ne mogu raditi na pola i da to ne bi bilo dobro ni za mene, ni za klub koji bi me angažirao, ni za ljude koji bi me gledali. Odlučio sam prebaciti fokus na druge stvari i krenuti u drugi život.

Nije bilo ni ozljeda ni zdravstvenih problema, i sad sam zdrav, treniram pet puta tjedno, bavim se drugim sportovima za svoj gušt. Sa svojim tijelom i stilom igre vjerujem da sam mogao igrati još godinu, dvije, tri, bilo je samo pitanje posvećenosti i motivacije. To je kao u bilo kojem drugom poslu, ako ga ne radiš odgovorno i posvećeno, bolje ga je i ne raditi.

Kad sam odlučio da je kraj, bio sam u miru s tom odlukom, donio sam je racionalno, za sada nisam požalio ni u jednom trenutku. Imao sam ispunjenu i bogatu karijeru, ostvario više-manje sve što sam zamislio kad sam kao klinac uzeo loptu u ruke.

Dakle, igra ti ne nedostaje. A život košarkaša, svlačionica, osjećaj pripadnosti ekipi?

To najviše, društvo, moment ulaska u svlačionicu, u kojoj s 12-13 ljudi dijeliš svakodnevicu, komentiraš dnevne događaje, imaš osjećaj zajedništva, zajedno radite prema nekom cilju, prolazite dobre i loše stvari i razne izazove. 

Ta dinamika grupe i ambijent mi definitivno fale, i možda ponekad kad na televiziji gledam tijesne završnice, kad je adrenalin visok, kad se lomi utakmica, a po sebi znaš kakav je osjećaj biti u tijelima tih igrača na terenu, što se događa na time-outu, s kakvim pristupom izlaziš na teren nakon nacrtane akcije na pobjedu...

Čime se sad baviš?

Imao sam velik strah kad sam stao. Prvo sam uzeo pet-šest mjeseci slobodno, bez razmišljanja i obaveza, jednostavno sam uživao, jeo, pio, družio se, bez ikakve strukture. Onda sam na jesen shvatio da će mi biti jako dosadno i da moram uložiti u sebe u akademskom smislu, da si stavim obaveze koje će mi ispuniti dan.

Odlučio sam da želim iskoristiti stipendiju koju mi je dala NBA, upisao sam menadžment na sveučilištu u Milanu i višu trenersku na KIF-u. Uz te obaveze, uživam s obitelji u slobodnom vremenu pa je vrijeme brzo počelo prolaziti, dok nisam dobio priliku uključiti se u organizaciju Sunset Sports Media Festivala u Zadru.

To je fantastičan projekt koji smo lansirali prošlog ljeta. Kreativni direktor CBS Sportsa Pete Radovich i agencija Pepermint koja stoji iza Weekend Media Festivala su me tražili da se pridružim organizaciji, da se proširi košarkaški program i da uđem u nešto novo. 

Skočio sam na tu priliku i sad sam direktor programa festivala koji je bio fantastičan uspjeh, za koji se nadam da će postati jedan od najuspješnijih sportskih medijskih festivala u regiji i šire, zahvaljujući kontaktima koje imamo.

Kako se vidiš u nastavku karijere? Imaš li trenerskih interesa poput brata?

Ne radim grandiozne planove. Upisao sam fakultete koji mi omogućuju da se zadržim na obje linije vezane za sport, poslovnu stranu i poveznicu s terenom i ekipom u smislu potencijalnog trenerskog posla. Ne mogu reći gdje se vidim za 10 godina, na kojoj funkciji, ali sasvim sigurno se vidim u sportu.

Definitivno me zanima kakav bih bio trener, zadnjih godina sam kao igrač gledao teren više kroz trenerske oči. Ali trenerski posao moraš živjeti 24 sata dnevno, jako je specifičan i ne možeš ga raditi iz zabave da vidiš kako će biti. Zato još ne bih ulazio u trenerski posao dok nisam mentalno spreman za to.

Kad smo kod brata, uz njega si završio karijeru, ali zbog njega si je i započeo na terenima u Kušlanovoj. Kakav je on bio igrač?

On je bio velik potencijal, igrao u Maksimiru i Zrinjevcu, ali je prestao sa 16-17 godina zbog teške ozljede koljena, a bio je doslovno haklerska legenda tu u Kušlanovoj. A ja sam sve upijao od njega, što stariji brat radi, to mlađi slijedi. Da je on odlučio ići u ping-pong ili nogomet, ja bih se vjerojatno bavio tim sportovima.

On je obožavao Jordana pa sam i ja počeo gledati Bullse. Poslije mi je idol bio Kobe Bryant jer me njegova generacija zahvatila u formativnim godinama. Naravno, Dražen i Kukoč su mi kao hrvatske ikone bili prvi uzori, ali sve je krenulo s bratom.

Veseli me sama činjenica da sam vlastitim i njegovim izborom mogao završiti karijeru uz njega, iako nije završilo kako smo htjeli, zajedničkom titulom. Sezona je bila neuspješna, obilježena covidom i ozljedama, ali sam sretan da sam imao iskustvo da radim s njim, da iz prve ruke vidim kakav je trener i da završim karijeru pod svojim uvjetima.

Kad si shvatio da si dobar?

S 11 ili 12 godina znao sam zabijati 40-50 poena po utakmici, znao sam da se tim želim baviti ostatak života. Kad sam iskočio iz svoje generacije i već sa 16 godina imao priliku iskusiti seniorsku košarku, shvatio sam da imam realnu šansu ostvariti neke svoje košarkaške snove. 

S 18 godina na Eurocampu u Trevisu za najveće talente generacije iz cijelog svijeta izabran sam u najbolju petorku kampa s Gortatom, Petrovom, Aleksandrovom, igračima koji su bili već označeni kao budući NBA igrači. Tada sam shvatio da mogu očekivati velike stvari od sebe.

Jesi li već tada bio vrhunski šuter ili si to razvio s vremenom?

Razvijao sam se kao polivalentno krilo i sve do neke 26. godine trudio sam se igrati raznovrsno, i na post-upu i s loptom u rukama, uvijek sam imao tendenciju kreirati i biti koš-igrač na različite načine. Uvijek sam se najugodnije osjećao kad bih dijelio minute na pozicijama 3 i 4 i bio nekakav napadački mismatch.

Ali u jednom trenutku sam shvatio da, ako se želim istaknuti i doći do najvećih ekipa i elitnih natjecanja, moram postati najbolji u jednoj stvari. Jednostavnom matematikom sam došao do toga da su najbolje utakmice koje sam odigrao u Zaragozi bile one na kojima sam zabio četiri-pet trica, da će me to staviti na mapu i istaknuti me iz kolektiva u kojem su svi imali isti status, minutažu i plaću. 

Imali smo osam stranaca i trener je jako pazio da se nitko od nas previše ne istakne, a ja sam se baš želio istaknuti i napraviti skok iz solidne ekipe u Real, Barcelonu ili koga god. Shvatio sam da će me, ako pogađam toliko trica u visokom postotku, biti nemoguće ne primijetiti. 

Odlučio sam zaboraviti na sve ostale dijelove moje košarkaške igre koji su bili solidni, ali ne izuzetni. Ti solidni dijelovi doveli su me do reprezentacije, do Eurokupa, Eurolige, ali osjećao sam da nešto fali za najveće klubove i odlučio sam isključivo šutirati loptu umjesto driblati, prodirati, zakucavati...

Nisam ja to nikom rekao, bila je to moja odluka iz frustracije što ne mogu dobiti ugovor u velikoj ekipi, da dokažem da sam vrhunski šuter i da me moraju uzeti u obzir, bez obzira na nedostatke u radu nogu, manjak fizičke snage ili neke mane u igri. To se pokazalo kao najbolja odluka u karijeri.

Sljedećih sedam godina imao sam tu ulogu u klubovima i reprezentaciji i uživao sam u njoj. Uvijek sam bio igrač uloge, kao drugi ili treći igrač ekipe, rijetko glavni, Znao sam da je moja uloga bitna u uspjehu kolektiva.

Danas je normalno da klinci i prije punoljetnosti idu u inozemstvo, ali ti si ipak iznenadio odlaskom u Belgiju s 18 godina. Zašto?

Nisam htio sa Zrinjevcem potpisati sedmogodišnji ugovor, kakvi su tada bili na snazi u hrvatskoj košarci, nije mi imalo smisla obvezivati se tako dugo. Procijenio sam s obitelji i tadašnjim menadžerom da je Oostende solidan klub srednje razine u Europi, koji igra Eurokup, u uređenoj zemlji, koji mi može biti dobra odskočna daska.

To se pokazalo kao najgora odluka jer sam udario u zid surovog profesionalizma, nisam imao konkretne minute i stagnirao sam u igračkom razvoju u formativnim godinama, od 18. do 20., kad je najdelikatniji prijelaz iz juniora u seniore. Znao sam da trebam biti strpljiv jer sam znao za što sam sposoban, samo ne i hoću li dobiti priliku da to dokažem s 22 ili 24 godine.

Nisam dao da me to pokoleba, stvari koje sam naučio te dvije godine jako su mi puno koristile jer sam puno naučio, što se tiče odgovornosti prema poslu i odnosa u svlačionici.

Jesi li zato priliku u Splitu shvatio kao novi početak?

Dvije godine u Splitu su mi bile revitalizirajuće, dolazak u grad na moru u kojem svi obožavaju košarku, gdje sam igrao 30-ak minuta, imao zeleno svjetlo da šutnem skoro kad god hoću, da razvijem svoj talent u ekipi koja je bila mlada i gladna, sastavljena od igrača koji su se ili vraćali iz inozemstva ili bili željni dokazivanja.

Napravili smo stvarno dobre stvari, igrali petu utakmicu finala prvenstva Hrvatske, skinuli neke velike skalpove u ABA ligi, a ja sam prvi put vidio da i na seniorskoj razini mogu zabiti 30 poena i biti igrač odluke.

Iskustvo života u Splitu kao mladom dečku mi je bilo fantastično, osjećaj slobode, grada, osjećaj da si dio jedne Jugoplastike i ostvarivanje nekih uspjeha pomogli su mi da se potpuno oporavim od te dvije godine u Belgiji.

Svi su me fantastično prihvatili kao Zagrepčanina, nisam ni u jednom trenutku nikakvih problema imao, toliko sam uživao da sam se više doma osjećao u Splitu nego u Zagrebu jer tada me u Zagrebu nije bilo već godinama i mlad sam otišao. Te godine su mi bile zaista nezaboravne, i dalje imam odličan odnos i s gradom i s klubom.

Čega se sjećaš s majstorice finala 2008., povijesne posljednje utakmice Zadra u Jazinama prije preseljenja u Višnjik?

Nikad si neću oprostiti što sam je odigrao tako loše. Ali, pazi, nas je Zadar u te dvije sezone dobio svaki put kad smo igrali, 16 ili 18 puta, u kupu, ABA ligi, domaćem prvenstvu, play-offu, a onda dvaput u tom finalu. Obje smo dobili tijesno, a sve tri izgubili lagano, ali i te dvije pobjede su bile čudo. 

Nakon njih sam dobio poziv u seniorsku reprezentaciju, Jasmin Repeša pozvao me na pripreme za Olimpijske igre, na kraju sam završio u ekipi, imao priliku otići na Igre i to mi je jedno od najvrednijih iskustava u karijeri. 

U reprezentaciju si upao nakon ozljede Damira Markote, ali nisi bio u Ateni na olimpijskim kvalifikacijama...

Da, tada smo Ante Tomić i ja pozvani kao mladi igrači, ali se potrefilo da nam je to izlazna godina za draft. Ante i ja smo u dogovoru s našim tadašnjim menadžerom odlučili da je vrijedno rizika otići u SAD umjesto na pripreme reprezentacije. 

Naravno, to mnogima nije dobro sjelo, iako je bilo razumljivo da je šteta propustiti priliku koja ti može donijeti odlazak u NBA s 22 godine. Bili smo otpisani jer smo s priprema otišli u Ameriku, ali reprezentacija je sjajno odradila taj turnir u Ateni, ozlijedio se Markota, a pošto smo Tomić i ja prošli skoro cijele pripreme, naknadno smo pozvani.

Foto: Sanjin Strukic/PIXSELL

U tom trenutku se činilo suludim propustiti priliku za ostvarivanje dječačkog sna. U krajnjoj liniji, Tomić je na tom draftu i izabran. Ja sam bio u Madison Square Gardenu i nazvao ga, jer on je već bio otputovao u Dubrovnik, i sjećam se koliko sam ja zbog njega bio uzbuđen i koliko je on bio neuzbuđen.

Sjećam se da je u javnosti bio šok kad je Repeša izabrao mene umjesto njega, ali ja sam stvarno bio dobar na tim pripremama, a Tomić je bio nešto bolestan pa je zato Repeša vjerojatno tako odlučio. Ali svi su bili toliko uvjereni da će Tomić ići u Peking da je u službenom biltenu hrvatske delegacije bila njegova slika, a ne moja. To sam vidio tek godinama poslije. Ali razumijem zašto je to bio šok, ja po talentu nisam mogao u isti koš s njim.

Kad smo kod Tomića, što misliš zašto je on, uz Ukića, uglavnom dobivao najviše kritika u reprezentaciji?

Meni je uvijek bilo žao zbog tih kritika jer sam iz prve ruke vidio koliko im je stalo do uspjeha reprezentacije i koliko su žrtvovali zbog nje. Naravno, kao igrači najvećih klubova bili su u fokusu javnosti, koja se onda pitala u čemu je problem. Ali nije isti sustav igre ni suigrači u Barceloni i reprezentaciji, način na koji dobivaš loptu, situacije u kojima se nalaziš. Mogu samo reći da to sigurno nije bilo zbog manjka želje.

Svi smo mi bili na meti kritika, i to s razlogom. Hrvatska je uvijek gajila tradiciju velike košarkaške sile, očekivanja su bila velika, ali naša generacija očito nije bila za više od četvrtog mjesta 2013. Dugo se pričalo o tim četvrtfinalima, a tada smo dobili Ukrajince i konačno probili tu barijeru, mislili da je to stvarno naša godina...

Ključni igrač te pobjede bio je Dontaye Draper, tvoj suigrač u Cedeviti. Kako ga je ekipa prihvatila kao prvog stranca u reprezentaciji?

Prvo, on je jedan od najboljih playmakera s kojima sam imao priliku igrati, što je njegova karijera poslije toga i pokazala. Osobno sam se s njim odlično slagao na terenu i neke od najboljih utakmica sam odigrao kad je on kreirao za mene i nalazio me na otvorenim šutevima. To se samo prenijelo u reprezentaciju.

On je od prvog trenutka svojim karakterom, kulturom, socijalnom i emocionalnom inteligencijom olakšao svima nama jer je fantastičan tip, lagan za zajebanciju, odličan u društvu, odmah je postao dio kolektiva. 

Već je igrao za Cedevitu i imao temelje u hrvatskoj košarci pa je to i u javnosti bezbolno prošlo, a mi smo svi iz prve ruke znali kvalitetu koju nam donosi u igračkom smislu. To je bio no-brainer, bilo bi suludo ne imati ga u ekipi u takvom trenutku. Nama je značio nevjerojatno puno i žao mi je da se to nije pretočilo u više dobrih godina i dobrih natjecanja za Hrvatsku.

Kako si uopće završio u Cedeviti, nakon godine u Olimpiji?

Olimpija je bila dosta teška epizoda u mojoj karijeri, otišao sam razočaran nakon neuspješne godine. Plan je bio odigrati sezonu u Euroligi, ali promijenili smo 30 igrača, dva trenera, dvije uprave, a ja sam bio kolateralna žrtva u tim turbulencijama i odlučio sam se vratiti kući, potražiti sreću u Cedeviti.

Prvu godinu smo još igrali u Sutinskim vrelima, ali davali smo naznake velikih stvari jer smo redovno skidali i Partizan i Zvezdu, imali dobru i gladnu ekipu, a ja sam opet stekao samopouzdanje jer je drukčije igrati doma nego kad si stranac. U drugoj sezoni igrali smo na Final Fouru Eurokupa i osvojili treće mjesto, što je i mene i klub stavilo na košarkašku mapu.

Koliko je Aco Petrović bio ključan u toj drugoj sezoni?

Jako ključan, način na koji on priprema i vodi ekipu kroz sezonu dosta je specifičan i oni koji kod njega imaju minutažu obožavaju igrati za njega, a oni drugi mrze. Ali ako si među sedam-osam igrača u rotaciji, on ti je najbolji trener na svijetu, kao što je i meni tada bio. Imao sam i njegovo i povjerenje ekipe i žao mi je što ta sezona nije završila naslovom prvaka Hrvatske. Ali Zagreb je bio puno bolji, nas je istrošila sezona u Europi, nismo bili spremni.

Foto: Igor Kralj/PIXSELL

Meni je kao šuteru pasao taj napadački stil igre s Draperom na playu, igrali smo smallball s Vukušićem na petici i sa mnom na četvorci, bili su tu Troha, Baždarić, sijevalo je sa svih strana. Igrali smo jako atraktivnu košarku i u četvrtfinalu protiv Estudiantesa doslovno napunili Ciboninu dvoranu Zagrepčanima koji do tada nisu bili fanovi Cedevite.

Kako si onda nakon takve sezone završio u Ciboni, koju si prethodno tri puta odbijao?

Spletom čudnih okolnosti, ali pokazalo se kao super jer me na kraju vodio Repeša, za kojeg sam uvijek volio igrati i najviše sam od njega naučio u smislu taktike, detalja, posvećenosti poslu... Otkad me Repeša trenirao u klubu, počeo sam gledati košarku drugim očima. U toj sezoni u Ciboni, u kojoj smo na kraju osvojili naslov prvaka, shvatio sam da mi je to trebalo da se tehnički i taktički pripremim za odlazak u inozemstvo na drugom nivou.

Kad sam završio u Ciboni, s jedne strane sam bio nesretan što nisam otišao u neki, kao, veći klub, ali s druge sretan jer sam kao Zagrepčanin imao priliku konačno zaigrati za Ciboni, jer mi je to bio san kad sam počinjao igrati. Ali čudno se odigralo to ljeto, ja sam čekao velike ponude iz Španjolske koje nisu došle, promijenio sam menadžera...

Ostanak u Cedeviti nije bio opcija jer nisam prihvatio produljenje koje su mi ponudili usred sezone, a nakon što smo izgubili finale PH, pregovori su otišli u negativnom smjeru. I ja i oni smo odlučili da ne želimo daljnju suradnju.

U Ciboni sam shvatio koliko Zagrepčani zapravo vole taj klub i koliko te drukčije gledaju kad si igrač Cedevite ili Cibone, a ja sam u dvije godine iskusio obje strane. Učio sam od Repeše, osvojio svoj prvi naslov prvaka Hrvatske i spreman otišao u Zaragozu.

Što misliš o Emilu Tedeschiju i njegovoj odluci da Cedevitu preseli u Ljubljanu?

Mislim da su ljudi tek njegovim odlaskom shvatili koliko su izgubili, svatko tko je slavio kad je on Cedevitu odveo iz Zagreba ne želi dobro hrvatskoj košarci. Rijetki su ljudi koji su s takvim entuzijazmom svoj zarađeni novac ulagali u sport. 

Naravno da su i on i Atlantic Grupa imali svoju računicu, ali to ne mijenja činjenicu da su uložili desetke milijuna eura u razvoj kluba koji je hrvatskoj košarci donio i neke reprezentativce i uspjehe na europskom nivou. Jako specifičan vlasnik, imali smo fantastičan odnos, vjerujem da ga i danas imamo, šteta da nema više takvih ljudi u hrvatskoj košarci. 

Bio je involviran, ali ne previše da upada u svlačionicu, pun potpore i osjećala se njegova energija i pokretački duh cijelog projekta. Nosim samo divna iskustva iz rada za njega.

Je li ti Cibona ostala što dužna?

Nećeš vjerovati, ali ja sam dobio sav novac za tu sezonu. Plaća je kasnila nekoliko mjeseci, ali do kraja ljeta, kad sam odlazio u Zaragozu, imao sam sva dugovanja podmirena, ne znam kojim čudom. Jedan sam od rijetkih sretnika koji je uspio sve naplatiti bez repova.

Kako to da i ranije nisi došao u Cibonu, o kojoj se pričalo kad si odlazio u Split, Olimpiju i Cedevitu?

Da, sva tri puta se pričalo da ću u Cibonu, ali ona je prije bila puno financijski moćnija i bilo je teže mladom igraču dobiti priliku, što sam vidio na primjerima Aleksandra Ugrinoskog i Damira Markote. Cibona je bila ambiciozna euroligaška momčad, kupovala puno stranaca i nikad nije bila dobra za razvoj mladih igrača, to je jednostavno bila aura kluba. 

Nisam htio ulaziti u takvu situaciju u delikatnim fazama karijere, kad sam trebao minute. Uvijek je bio cilj doći u Cibonu kad budem spreman, što se na kraju i potrefilo. Priča je bila jednostavna. U Cedeviti smo igrali fantastično, dobivali španjolske momčadi, hit smo u Europi i mene zove Real Madrid. 

Agent je počeo pregovarati s Realom i ja u tom trenutku prestajem razmišljati o nastavku karijere u Hrvatskoj i produljenju s Cedevitom, koja mi nudi novi trogodišnji ugovor, ali ja ga zbog interesa Reala odbijam. Ali na kraju se Real predomislio, a Cibona je došla s konkretnom ponudom.

Zašto si iz Cibone želio isključivo u Španjolsku?

Rekao sam agentu da me zanima samo Španjolska i da me nije briga je li klub s vrha, sredine ili dna lige. Jednostavno, to je najjača liga u Europi, najveći mogući nivo košarke, imao sam već 26 godina i želio sam se okušati tamo. Odgovarao mi je stil španjolskih ekipa, pobjeđivao sam ih s Cedevitom...

Bio je to pun pogodak jer se i kvaliteta života, kultura, način ophođenja prema sportašima i prestiž španjolske lige ne može mjeriti ni sa čim drugim u Europi.

Iz te dvije godine hrvatska javnost najviše pamti tricu sa sirenom za pobjedu protiv Cedevite kad si se vratio u Zagreb, protiv bivšeg kluba u dvorani drugog bivšeg kluba...

U tom trenutku cijela moja obitelj i prijatelji su na tribinama, 40-ak ljudi me došlo podržati, uoči utakmice predsjednik Veber uručio mi je veliku fotografiju kao priznanje za sve što sam napravio za klub. Osjećao sam se počašćeno i skrušeno i igrao katastrofalnu utakmicu. 

Protiv svih europskih momčadi igrao sam fantastično, ali taj dan me nije išlo, loše sam šutirao i Cedevita me odlično branila. Do kraja četvrte četvrtine sam se pitao je li moguće da ću ovako katastrofalno odigrati u Zagrebu, ali nisam gubio nadu do kraja. Ispala je utakmica na zadnju loptu, šut je bio neizrađen, improviziran, ali srećom lopta je ušla.

Ja sam bio u takvoj ekstazi i šoku da nisam mogao ni slaviti, ali suigrači su se bacili na mene i bila je velika fešta, to nam je bio jako važan šut za nastavak natjecanja. Skromno sam proslavio na terenu, ali poslije napravio veliku feštu za obitelj i prijatelje u gradu. Definitivno jedan od najdražih šuteva u karijeri, pred svojim ljudima, iako mi je žao što je to moralo biti protiv Cedevite.

Što još pamtiš iz Zaragoze?

Iskreno, najviše pamtim uspjehe u Španjolskoj. Klub do tada nije 50 godina bio na završnici Kupa kralja, ostvarili smo uspjehe na domaćoj razini koje klub prije nije iskusio, Zaragoza je uvijek bila između prve i druge lige, a sa mnom je bila u jednom trenutku treća momčad Španjolske iza Reala i Barcelone. Etablirali smo se kao sila iako budžetom to nismo bili.

Potrefila se kemija, skup gladnih igrača, željnih dokazivanja, ja sam pronašao svoje mjesto, odlično su me prihvatili, jako brzo sam naučio jezik, imao odnos sa svima u klubu, mogao sam igrati i pozicije 3 i 4 nakon što sam u karijere igrao ili jednu ili drugu. Ta moja šuterska transformacija u Zaragozi se pokazala savršena za trendove koji su se tad događali u NBA-u jer sam u pravom trenutku došao na mapu kao specijalist za šut.

Kako je uopće tekla ta šuterska transformacija?

Ne bih odlazio kući dok ne zabijem barem 200 trica, nakon svakog treninga i utakmice, na slobodne dane i 300, 400, 500, bez obzira na to kako se osjećam. To je standard koji sam si nametnuo kao osnovnu količinu rada da imam samopouzdanja da dođem na utakmicu, zveknem koliko god trica želim i znam da ću ih zabiti.

Odlučio sam da neću vježbati ništa drugo nego samo pokušavati postati najbolji tricaš što mogu biti i tako je krenulo. Vukao sam samopouzdanje iz rada, vodio se formulom koju su koristili svi veliki šuteri, kao Dražen Petrović ili Ray Allen. Sretan sam jer mi se to kasnije isplatilo kad sam došao u NBA, jedno vrijeme sam čak predvodio cijelu ligu po postotku trica.

U javnosti je bio priličan šok kada si, čak ne potpisao, nego uopće otišao na probe u NBA...

Zato što su ljudi zaboravili da sam ja sa 17 ili 18 godina bio procjenjivan kao budući NBA igrač, ali karijera mi je otišla u drugom smjeru i prestali su me doživljavati kao velikog talenta, više kao solidnog europskog igrača. Svoje mjesto sam pronašao kroz stražnja vrata i ne na račun talenta, nego uže specijalnosti koju sam tek isprofilirao.

Od prvog trenutka u NBA-u sam osjetio da pripadam tamo i da sa svojim šutem i kvalitetom nemam zašto misliti da sam tamo zalutao. Ali i draže mi je da sam tako došao, kao neki overachiever koji je uspio zahvaljujući radu. 

Kad sam došao u Indianu, sve se poklopilo, ušao sam u sustav koji mi je savršeno odgovarao i jedino žalim što nisam tamo dugo ostao jer bih najviše mogao pružiti u takvom okruženju. Jedini put u karijeri sam osjećao da imam sve - i priznanje, i status, i novac, i kulturu oko sebe, suigrače koji mi vjeruju, akcije koje se vrte za mene, ekipu savršeno posloženu prema mojim karakteristikama. Nažalost, trajalo je samo jednu godinu.

S kakvim si očekivanjima otišao u Ameriku i gdje si bio na probama prije Indiane?

Kad sam odlazio tamo, bio sam neopterećen jer sam znao da ću imati dobre ponude u Europi, da su moje partije u Zaragozi bile dovoljno dobre za ponudu velikih europskih klubova. 

Nisam htio gajiti prevelike nade da ću upasti u NBA jer se nisam želio razočarati, pošto sam s 22 godine bio na workoutima za draft pa nisam bio izabran. Ali bio sam zreo, imao samopouzdanja, igrao dobro, šut mi je bio na tako visokoj razini da sam znao da mogu igrati bilo gdje.

Prvo sam otišao u Cleveland i odradio stvarno dobre workoute. Tadašnji GM David Griffin mi je rekao da je apsolutno jasno da imam šut na NBA razini, da svaki put kad šutnem ima osjećaj da lopta ulazi, ali da imaju prenerazjašnjenu situaciju u momčadi. 

Oni su tada draftali Wigginsa i tjedan dana kasnije pripremali dolazak LeBrona, što ja u tom trenutku nisam znao. Rekli su mi da ne vide mjesto za mene, ali da ostanemo u kontaktu.Već sljedećeg dana imao sam zakazan workout s Pacersima. 

Obično na tim workoutima bude pet-šest igrača, ali ja u dvoranu ulazim sam. Unutra 30 ljudi, a niti jedan igrač, nego cijela uprava, svi treneri, skauti, videokoordinatori i, naravno, Larry Bird. Shvatim da ću workout raditi sam, da je cijeli fokus na meni. Pozdravljam sve i kreće workout s trenerom Vogelom. 

Kažem, bio sam fantastično spreman, imao ogromno samopouzdanje, bio u pravom momentu karijere i odradio sam odličan trening. Kasnije su krenule urbane legende da sam zabio 100 od 100 trica, to nije istina, ali sam odradio jako konkretan trening i stvarno super šutirao.

Foto: Profimedia

Kad su me već potpisali, shvatio sam da su već danima gledali moje snimke i bili me spremni potpisati i bez tog treninga, nego su htjeli vidjeti kako se krećem na terenu, upoznati me i vidjeti kakav sam uživo, da je to bio konačni okidač njihove odluke, pa taj workout i nije bio presudan faktor.

Poslije treninga prišao mi je Larry Bird i rekao mi da otkažem sve ostale dogovorene workoute, da žele da postanem Pacer i da će mi do kraja dana poslati ugovor. Bio sam tako zbunjen da mi to Larry Bird govori pa sam ga samo potapšao i rekao: "Ok, Larry, može, čujemo se."

I to je bilo to. Ugovor smo ispregovarali za 15 minuta. Kad je vijest objavljena, za puno ljudi u Hrvatskoj je bila šokantna, ali meni je došla jako prirodno, nije to bilo nešto iznenada. Trebalo mi je 20 godina da postanem senzacija preko noći.

Bio sam imao dogovorene probe još u Sacramentu, Torontu, Phoenixu, ne znam gdje još jer to tako ide, kad se čuje za nekog novog, onda ga svi žele vidjeti jer se stvori hype. Ali na kraju nisam morao prolaziti sve to. Našao sam svoje mjesto u Indiani, to je bilo suđeno, ozbiljno vjerujem u to. Kultura u Indiani, fit koji sam ja bio za organizaciju i obratno, grad, sve se poklopilo i tamo sam prvi put u karijeri osjećao baš da je sve na svom mjestu.

Nakon što sam potpisao ugovor, imao sam druga očekivanja. Mislio sam da u prvoj godini neću ni primirisati terenu, a onda Paul George slomi nogu na pripremama za Svjetsko prvenstvo. Tada se mijenja priča, otvorile su se minute na mojoj poziciji, ja sam se izborio za mjesto u rotaciji, bio standardan i igrao više nego što sam očekivao kad sam potpisao.

Potpisao si na dvije godine plus jednu. Poslije se puno pričalo o NBA mirovini na koju imaju pravo igrači s barem tri godine staža. Je li ti ona bila nekakva vodilja u smislu zadržavanja u NBA ligi?

Ma ne, prva vodilja mi je bila da ostanem u Indiani što dulje, za te benefite tada nisam ni znao. Smiješno mi je što se 90 posto interakcije koje sam imao s fanovima o NBA-u svodi na pitanja o mirovini, pogotovo u Hrvatskoj. 

To sve zanima, kao da je ta mirovina neki sveti gral koji će riješiti sve životne probleme, a uopće nije velika. Šetam Zagrebom, a ljudi mi prilaze i pitaju me kolika mi je mirovina, kao da je to najnormalnija stvar. Ali ok, kužim zašto je to ljudima zanimljivo.

Vodilja mi je bila da ja tu pripadam. Uostalom, nekih mjesec dana sam predvodio NBA ligu po postotku šuta za tricu, ispred Stepha Curryja, Joea Inglesa, J.J.-a Redicka... Sezonu sam završio kao vodeći rookie u postotku trice. Shvatio sam da se moje igračke sposobnosti tamo prenose i da nisam padobranac.

Nažalost, dogodio se trejd, izgubio sam svoje komotno mjesto i morao sam se opet boriti za mjesto pod suncem. Tek pred kraj druge godine i isteka ugovora sam shvatio da bi bila šteta ne potruditi se da tu ostanem i osiguram egzistenciju sebi i obitelji. Ali to je više bila posljedica moje želje da ostanem u velikom društvu.

Ni u jednom trenutku nisam bio najtalentiraniji igrač tamo, zvijezda, igrač zbog kojeg se kupuju ulaznice, ali apsolutno sam bio validan dio NBA-a i svoje ekipe i tako sam se osjećao.

Nakon trejda krenula je borba, dođeš u klub koji te nije draftao, koji te možda ne želi, moraš se snaći. Tako je prošla moja druga godina u Minnesoti, gdje sam se isprofilirao kao igrač zadatka, ušao bih tu i tamo, zabio neku tricu, ali generalno nisam imao ni važne ni stabilne minute.

Ali onda je Frank Vogel, koji me vodio u Indiani, preuzeo Orlando i odlučio da me želi uz sebe, da sam igrač od njegova povjerenja, na čemu sam zahvalan i ponosan. U toj trećoj godini sam, eto, osigurao i te neke benefite o kojima se priča daleko više nego što bi trebalo.

Kao rookie morao si proći inicijaciju, na kojoj si djelovao kao da se odlično zabavljaš. Jesi li imao još kakve rookie-dužnosti?

Trebao sam pjevati na toj inicijaciji kao svi ostali rookieji. Ma pričao sam s Luisom Scolom, koji je bio puno veći igrač i imao puno veću karijeru u Europi od mene, pa je u Houstonu kao najbolji igrač Eurolige morao pjevati američku himnu na rookie-inicijaciji. 

To je dio američke sportske kulture, ja sam to tako i doživio i prihvatio kao neki dio inicijacije u društvo, fanovima je zabavno, suigračima je zabavno, nikad to nisam smatrao kao nešto posprdno ni kao omalovažavanje.

A što se tiče drugih obaveza, ja sam s 28 godina bio treći najstariji igrač u ekipi pa su me shodno tome poštovali. Jedino je CJ Watson, s kojim sam i danas dobar prijatelj i nedavno smo se vidjeli u Las Vegasu, meni i drugom rookieju rekao da moramo nositi ružičaste ruksake Hello Kitty na jednom putovanju. To je bila zajebancija koju smo prihvatili u jako dobrom duhu.

Ali to je bila doslovno jedina stvar. Drugi rookie Whittington, koji je došao s koledža, morao je nositi krafne, meksičku hranu i ići posvuda, ali kako sam ja bio jedan od najstarijih, shvatili su da sa mnom to nema smisla i hvala im na tome.

S kim si bio najbliži u Indiani?

CJ Watson, Scola, George Hill, Roy Hibbert, sve su to ljudi s kojima sam i danas u kontaktu, neki su došli u Hrvatsku, posjetili našu obalu, a sa Scolom sad i studiram. Odlična ekipa, odlično su me prihvatili, ali ništa neobično jer je Indiana imala dosta striktnu selekciju igrača na temelju karaktera.

Kakav je Larry Bird?

Nevjerojatno interesantan lik, jedan od onih koji stalno izgledaju namrgođeno, a imaju sjajan smisao za humor. Ima auru da je veći od života koja ga prati gdje god ide, kad uđe u prostoriju, svi zašute, kad baci foru, svi umru od smijeha, taj tip čovjeka.

Imao je problema s leđima pa je stalno dolazio kod fizioterapeuta među nas i pričao anegdote iz igračkih dana, koliko je volio "trash-talkati" i stvarno je vrlo smiješan, duhovit i neposredan. Ima nevjerojatan košarkaški mozak koji je mogao vidjeti igru iz raznih perspektiva i uvijek je imao dobar savjet, ali nikad ništa invazivno, nego bi te diskretno pozvao sa strane i rekao da možeš bolje ovo ili ono. Nije se nikad miješao treneru u posao, ali je uz njegovu auru i prisutnost sve dobivalo ozbiljniju notu i težinu.

Jednom sam sa suprugom bio sam u dvorani, došla mi je dodavati lopte na slobodan dan, i odjedanput je ušao Larry u odijelu. Jedna lopta se dokotrljala do njega i uzeo ju je da šutne nekoliko puta. Promašio je dva-tri zaredom, pa sam mu rekao da je to potpuno suprotno svim anegdotama koje sam čuo o njemu. Onda se uhvatio za kuk, rekao da ga nešto boli i samo išetao iz dvorane i valjda se nadao da ćemo to zaboraviti (smijeh).

Zašto te uopće Indiana trejdala?

Bird je dugo bio fan Chasea Budingera i otvorila se prilika da ga dovede iz Minnesote, ali po NBA pravilima samo se neki ugovori poklapaju za razmjene, a moj ugovor je odgovarao i tako je karta pala na mene. To je dio posla i NBA folklora koji sam ja apsolutno prihvatio.

Jako mi je bilo žao, bio mi je to velik šok jer sam u Indiani našao svoje mjesto. Iskusio sam taj nemilosrdni dio NBA života. A na kraju je Budinger dobio otkaz poslije dva mjeseca, dobio sam i informaciju da su zažalili taj trejd, ali tako je bilo.

Stojko Vranković pričao je da je u Minneapolisu bilo toliko hladno da uopće nije izlazio dok je ondje igrao. Kako je tebi bilo s te strane?

Da, imaš taj skyway kojim je cijeli grad povezan na prvom katu, nathodnicima u kojima se odvija cijeli život, dućani, šoping-centri... Ja sam iz svoje zgrade mogao bez jakne pješke na drugi dio grada u dvoranu u kojoj igramo utakmicu. Jako zanimljiv grad.

Došao sam u klub, a mjesec dana kasnije od raka je umro trener Flip Saunders, s kojim sam već uspostavio dobar odnos i imao sam osjećaj da bi mi sezona sasvim drukčije izgledala da je on ostao živ jer je volio igrati sa šuterima. Njegova smrt nadvila je crni oblak nad cijelu organizaciju i grad jer je bio začetnik te franšize i jedna od najznačajnijih figura.

Momčad je bila šarolika, sastavljena od All-Star veterana poput Kevina Garnetta i Andrea Millera, tu je bio Tayshaun Prince koji je osvojio naslov s Detroitom, i mladih kao što su Wiggins, LaVine, Towns, Mohammed, Tyus Jones... Odigrao sam i neke zapažene utakmice, ali nisam imao konstantnu minutažu.

Foto: Profimedia

Radio sam što mogu da održim svoju ulogu u NBA-u, igrača koji može sjediti na klupi pet utakmica pa ući u četvrtoj četvrtini i zabiti važnu loptu, što sam nekoliko puta i morao. To mi je bio izazov, ostati uvijek spreman i vidjeti mogu li tako hladan ekipi donijeti tako bitnu tricu.

Igrali smo u Denveru, u prvoj Jokićevoj sezoni. Svatko tko je ikad tamo igrao će ti potvrditi da je to nešto najgore što možeš doživjeti u životu. Tu količinu boli u plućima i nogama ne možeš dočarati, simulirati ni doživjeti u Europi. To što ti ta nadmorska visina radi organizmu nisu normalni uvjeti.

I u takvim uvjetima, moram ući nakon što sam sjedio tri četvrtine i sedam minuta jer nam treba trica, crta se akcija za mene. Ulazio sam na teren i mislio da će mi pluća eksplodirati i noge se odsjeći, koliko je teško disati. I u takvim trenucima moraš isporučiti. I uspio sam, postigao pet poena, okrenuo utakmicu i sjeo na klupu zadovoljan jer sam odradio svoj posao u nezahvalnim uvjetima.

Naravno da sam želio bolji status i veću ulogu, ali koji je smisao žaliti i kukati da ne igram dovoljno ili da me trener ne cijeni? Realno, 99.9% košarkaša na svijetu bi se mijenjalo sa mnom. Prihvatio sam tu ulogu u NBA-u s kojom moram živjeti i umrijeti.

Kakvi su ti dojmovi o Garnettu, koji je često bio čudovište prema protivničkim igračima, posebno Europljanima?

Saundersova smrt ga je dosta pogodila jer su bili vrlo bliski, imali su očinski odnos. Ali Garnett je bio i još je jedinstvena figura, drago mi je vidjeti što radi u medijskom segmentu nakon karijere. Iskustvo igranja s njim bilo je neprocjenjivo, nikad nisam imao prilike igrati s nekim takvog karaktera i osebujne osobnosti. Zrači, svugdje je primjetan, čuješ ga tri prostorije dalje... 

Nije za svakoga, invazivan je, direktan, naprasit, jako ambiciozan, precizan, nevjerojatno pametan i širok, jedan od onih tipova koji znaju sve o svemu. Znao je prva tri poteza svakog igrača koji bi ušao u igru, priprema mu je bila nevjerojatna. Bio je vrlo metodičan i bilo ga je zadovoljstvo promatrati.

U mojoj prvoj sezoni nismo se nikad zatekli na parketu zajedno, ali imao sam priliku vidjeti kakav je prema protivnicima dok smo bili suigrači. Grozote koje im je govorio nikad prije nisam čuo, nemilosrdne stvari im govori na račun familije, ponižava ih na najgore moguće načine, pogađa te tamo gdje najviše boli, kirurški precizno je slamao duh protivničkih igrača.

S druge strane, kao suigrač je bio nevjerojatno pun potpore, jedan od onih zbog koga bi prošao kroz zid. Kad ti netko toliko pasionirano prezentira zajedništvo i žrtvu za ekipu, stvarno si spreman glavom kroz zid za njega. Takav je efekt imao na sve.

Govorio mi je da je velik fan Dražena, puno puta je pričao o njemu. A ja sam jednom dobio knjigu Košarkaški Mozart i nekoliko dana prije kraja sezone sam mu napisao posvetu i darovao mu tu knjigu. Zahvaljivao mi je, baš se vidjeli da ga je dirnulo.

U posljednjoj sezoni u Orlandu si mogao bolje upoznati Marija Hezonju...

Bilo je dosta nejasno što žele napraviti s njim, prebacivali su ga na razne pozicije, a on je bio frustriran jer nije mogao dobiti konstantnu minutažu i ulogu, barem ne onakvu kakvu je mislio da zaslužuje. Ali iz prve ruke sam se uvjerio kakav je talent, stvari koje je radio na treninzima i utakmicama su spektakularne.

Stjecajem okolnosti karijera mu je otišla u drukčijem smjeru, ali mislim da zbog toga nije previše nesretan jer je sad u Real Madridu, bio je MVP VTB lige, potpuno je revitalizirao karijeru i pokazao koliko je dobar.

Teško je reći zašto u NBA-u nije uspio, ali uvijek je imao nevjerojatnu ambiciju, glad i visoka očekivanja za sebe. Mislio je da zaslužuje biti prva violina momčadi, s najvećim ugovorom, najvećim brojem ispucanih lopti, a to se u Orlandu nije moglo dogoditi jer po hijerarhiji je bila drukčija struktura momčadi.

Foto: Profimedia

To je kod njega dovodilo do frustracije jer je postojao nesrazmjer očekivanja i mogućnosti. Meni su njegova samouvjerenost i ambicija bile pozitivne, bolje da ih ima nego da nema, ali nije to za svaki klub, za svakog trenera.

Moraš ga takvog prihvatiti i mora biti u specifičnoj situaciji da pokaže što može. To mu se ostvarilo u Uniksu, nadam se da će i u Realu. Specifičan je karakter i specifičan igrač koji ne može funkcionirati u uvjetima kada ima manju ulogu u kojoj se ne osjeća zadovoljno.

Što ti najviše nedostaje iz NBA lige?

Cjelokupni način funkcioniranja NBA lige, sve je podređeno tvom performansu, ne fali ti ničega, od posebnih trenera i psihijatara koji ti objašnjavaju kako da najbolje spavaš, preko nutricionista, prijevoza, do hrane, sve je podređeno tome da budeš najbolja verzija sebe i kad iskusiš takav nivo funkcioniranja, jako je teško priviknuti se na bilo što drugo.

To je svima koji odu šok, netko će pričati o tome, netko ne, ali svima je tako. I izvan terena možeš iskusiti sve najbolje što Amerika nudi, sve ti je na dlanu, samo je pitanje kako želiš živjeti, fokusiran na košarku ili kao rock zvijezda.

Što se dogodilo nakon treće NBA sezone?

Tu zadnju godinu nisam imao ni neku minutažu ni produkciju, nisam imao ni ponuda, imao sam ugovor koji nije zagarantiran s Orlandom i počeo pripreme, ali nisam upao u roster i odlučio sam se vratiti u Europu. 

Otišao sam u Valenciju, a retrospektivno se to pokazalo kao velika greška što sam potpisao na tri mjeseca. Nisam želio dugo biti bez kluba, već je bio 11. mjesec, Španjolska mi se činila kao najbolje mjesto za aklimatizaciju, ali to se pokazalo kao potpuno krivo.

Momčad se već zahuktala, bila uspješna u Euroligi i bilo je dosta nejasno zašto su me uopće doveli jer je bilo dosta igrača na mojoj poziciji. Prvih mjesec dana uopće nisam ni igrao, dobio priliku da dođem na teren. Upao sam u neke frustracije, imao je tu ulogu i ego jer sam dolazio iz NBA-a.

Ali tu se nakupilo i nezadovoljstvo što nisam puno igrao zadnje dvije godine u NBA-u, što sad moram ponovno eksplodirati, a na kraju sam igrao još manje. Nakon tri mjeseca nije bilo smisla nastaviti, potražio sam novu sredinu i do kraja sezone igrao za Monaco. 

Mogli smo osvojiti naslov francuskog prvaka, igrali smo finale Lige prvaka, ali nisam se navikao biti igrač na žeton, osjećao sam se loše i udario u zid. Specijalizacija koju sam napravio za NBA mi se obila o glavu kad sam se vratio jer se više nisam osjećao komotno u svojoj ulozi, jer kad dođeš iz NBA-a, od tebe se očekuje neke stvari koja sam ja možda i zaboravio raditi, a nije mi ih se dalo ponovno učiti.

Izgubio sam samopouzdanje, svoj identitet kao igrač. Igrao sam u dobrim klubovima, ali osjećao sam da to nije to, da nisam dobra verzija sebe i da sam se nekako pogubio po putu u pokušajima da ostanem u NBA-u.

Našao sam se u Murciji, želio stabilnost, da provedem sezonu u istom klubu od početka do kraja i imam ulogu, kakva god bila, i da opet nađem zadovoljstvo u igranju. Imao sam dobru sezonu, završio u vrhu lige po šutu za tricu, ništa posebno za pamćenje.

Nakon te sezone prvi put sam osjetio mentalni zamor, godinama sam lutao, promijenio dosta klubova, svaka godina je bila novi izazov i dokazivanje, sve je to jako umaralo. Više se nisam osjećao spremno za to, došlo je do zasićenja i uzeo sam godinu pauze. To se pokazalo fantastičnim jer mi je supruga bila trudna, dobili smo dijete, a sezonu je ionako prekinuo covid.

Tako da to nije bila neka šteta, a ja sam dobio novu životnu perspektivu, imao sam 33 godine i počeo razmišljati trebam li nastaviti s košarkom ili ne. Odlučio sam odraditi još jednu sezonu kod brata, iako sam imao i druge ponude, ali nisam imao potrebu. Osjećao sam se i ostvareno i zadovoljeno, a s druge strane i umorno i zasićeno.

Nisam znao hoću li ostati u Nizozemskoj godinu ili dvije, ali znao sam da mi je to zadnja stanica u karijeri. Kad je brat dobio otkaz, znao sam da je na kraju sezone gotovo.

Što ti je s reprezentacijom ostala najdraža, a što najbolnija uspomena?

Najljepši trenuci su definitivno bili odlazak na Olimpijske igre 2008. i Eurobasket 2013. u Sloveniji, kada smo imali cijelu Hrvatsku iza sebe, kad smo napravili zamah i vratili hrvatsku košarku na velika vrata, stvorili hype i bili blizu medalje.

Foto: Igor Kralj/PIXSELL

Najveće razočaranje je, naravno, bila 2015., prvenstvo u Zagrebu, kada sam nakon prve godine u NBA-u došao pun samopouzdanja i igrao jako loše. I ja i reprezentacija pružili smo slabe partije u Areni, nismo dobivali ni utakmice koje smo trebali, podlegli smo pritisku domaćinstva.

Ni ja osobno nisam bio zadovoljan ni svojom ulogom ni svojim igrama, to je bilo traumatično i negativno iskustvo s kojim je i završila moja priča o reprezentaciji. Osjetio sam da je vrijeme da drugi dobiju priliku, a ja sam prebacio fokus na NBA .

Aco Petrović 2016. nije bio siguran bi li me htio, ja sam nekako isto više htio pripremati se za sezonu u Orlandu jer mi je bila jako bitna i sve se to nekako razvodnilo pa sam na mala vrata izašao iz reprezentacije.

Ali iz nje nosim pozitivne uspomene, u njoj sam proveo 12 godina u raznim ulogama i sretan sam i blagoslovljen zbog toga, žao mi je da nismo imali priliku osvojiti medalju, ali tri EP-a, SP, Olimpijske igre, zlato s Mediteranskih igara, ipak se nagomilalo reprezentativnog iskustva.

Ipak, tu jednu medalju si osvojio...

Ha, meni se prijatelji jako rugaju kad to kažem, ali zadnja hrvatska seniorska medalja je osvojena i mojom zaslugom. U Pescari je bila dobra generacija, Tomić, Simon, Andrić... Znam da Mediteranske igre nisu neko cijenjeno natjecanje, ali hej, osvojili smo zlato za Hrvatsku.

Zašto se zalet iz 2013. nije produljio? Govorio si o pritisku u Zagrebu, stvara li on psihozu među reprezentativcima?

Apsolutno je velika čast igrati za reprezentaciju, imaš osjećaj zajedništva i ponosa što si jedan od najboljih 12 hrvatskih košarkaša, ali to je s osobne strane stvarno velika žrtva. Uzimaš dva mjeseca svog ljeta, koje ti je jedino slobodno vrijeme koje možeš provesti s obitelji i pripremati se za sezonu u klubu u kojem zarađuješ novac. 

Što se tiče psihoze, uvijek je tu teret povijesti, ali mislim da generacije koje dolaze to ne bi trebale osjećati jer svaka generacija piše svoju priču. Sada je smjena, dolaze nova lica koja trebaju biti neopterećena. Nemaju razloga nositi pritisak rezultata jer ne može gore od ovoga.

Trebamo napraviti najbolje od onoga što imamo, ne možemo tražiti dlaku u jajetu jer nešto nemamo. Ali mislim da je reprezentacija sad stvarno jaka i da imamo razloga biti optimisti.

Mislim da Jaleen Smith može imati pozitivan utjecaj, vidi se da je kompletan igrač, korektan defenzivac, ekipa ga je dobro prihvatila. Ja nosim pozitivna iskustva iz igranja s Draperom i Lafayetteom i znam koliko jedna takva kvaliteta može donijeti ekipi, bez obzira na to što je stranac i što to nekim puristima smeta.