> Poen nas dijelio od svjetskog zlata: "Malo smo u depresiji, ali vratit ćemo hrvatsku košarku gdje joj je mjesto"

 

 

 

 

Šteta, jer ozljedama i aferama oskaćena momčad Ante Nazora imala je sjajnu priliku za naslov, nakon što je Božić samo četiri sekunde prije kraja promašio slobodno bacanje koje bi Hrvatskoj donijelo prvo i povijesno svjetsko zlato.

 

U produžecima hrvatski košarkaši nisu imali šanse. Umor je bio presudan, a silne ozljede i izostanci došli su na naplatu u dodatnih pet minuta.

 

"Nekako je osjećaj – ne kao da smo osvojili srebro nego kao da smo izgubili zlato. Milimetar nas je dijelio od toga", bio je prvi komentar izbornika Ante Nazora odmah nakon utakmice.
 

 

Ipak, uzet ćemo si za pravo oponirati izborniku i ne složiti se s njim. Premda u sportu nikad nije dobro slaviti poraze, jer tako se stvara luzerski mentalitet, ne možemo se oteti dojmu da ova generacija nije izgubila zlato, već je osvojila srebro i nevjerojatan je zalog za povratak hrvatske košarke tamo gdje je nažalost nema punih dva desetljeća.

 

Kako cijeli turnir, tako i protiv favoriziranih Amerikanaca u finalu, igra Hrvatske počivala je na samo četvorici igrača - Niku Slavici, Luki Božiću, Marku Arapoviću i Ivici Zubcu. Svaka čast svima ostalima, no njih četvorica su na svojim leđima nosili cijelo breme odgovornosti, a posljedice strahovitog umora te fizičkog i psihičkog pražnjena (posebice nakon propuštene meč lopte Luke Božića), najbolje su se vidjele u produžetku kad su Amerikanci prolazili kako su htjeli pokraj ''polumrtvih'' reprezentativaca Hrvatske.

 

Hrvatska košarkaška javnost, obzirom na okolnosti i sve što se događalo u i oko reprezentacije, nije ni očekivala zlatnu medalju, štoviše, za mnoge šok je bio i sam plasman u finale, posebice nakon gaženja Turske s nevjerojatnih 35 koševa razlike. Međutim, najmanje je bitno što je javnost očekivala, puno više je važno kako su reagirali sami igrači te izbornik Nazor.

 

 

A oni su reagirali fantastično. Naravno da su izostanci Mazalina, Žižića i ponajviše Bendera, poremetili planove Ante Nazora, međutim medijska halabuka koja se podigla oko slučaja Bender na neki je način, kako bi rekao Ćiro, galvanizirala reprezentaciju. U igračima Ante Nazora probudio se inat, željeli su dokazati da su svi oni koji su ih otpisali u krivu i uspjeli su u tome. Ovi momci pokazali su mentalitet pobjednika, nešto što je odavno iščezlo iz hrvatske košarke.

 

Za gubitkom ovog zlata ne treba previše žaliti. Hrvatska košarka s ovim srebrom dobila je puno više. Jasno je da je u sportu rezultat važan, najbitniji, da se ukupan dojam ipak skriva iza konačnog rezultata, no to je tako samo ako govorimo o seniorskim selekcijama. Cilj mlađih kategorija nije da se po svaku cijenu ganjaju rezultati i medalje, već da se uz pravilan rad i adekvatan razvitak iz svake generacije proba dobiti dva do tri igrača, koji mogu u skoroj budućnosti postati kapacitet za A vrstu.

 

Ipak, bilo bi čudo da ova generacija ne uspije svoj golemi talent kapitalizirati i u A selekciji, no povijest nas je naučila da s igračima, koji su u formativnim i senzibilnim godinama treba biti pametan i oprezan.

 

Sjajni rezultati u mlađim reprezentativnim selekcijama nisu garancija za isti učinak i u seniorskoj konkurenciji. Bar je to notorna činjenica koju je hrvatska košarka itekako osjetila na svojoj koži. Svojevremeno su Hrvatsku do zlata na kontinentalnim juniorskim smotrama predvodili najbolji europski košarkaši svoje generacije Dubravko Zemljić i Josip Sesar.

 

Ipak, nijedan od njih poslije nije ni izbliza napravio karijeru koja se očekivala obzirom na talent i predispozicije. I dok je Sesar tu i tamo još i imao imao neke dobre trenutke u Ciboni, Zemljić se odmah nakon prelaska u seniore izgubio u prosječnosti i u potpunosti nestao s košarkaške mape.

 

Sličnu sudbinu doživio je i MVP Svjetskog juniorskog prvenstva na Novom Zelandu 2009., Mario Delaš, koji je vodio Hrvatsku do bronce, a koji se danas, nakon promašene epizode u Žalgirisu i lutanja po opskurnim klubovima diljem Europe, skrasio u Cedeviti u kojoj mu je uloga minorna.

 

 

S druge strane, imamo primjer Dražena Petrovića, koji u mlađim vrstama bivše države nikad nije osvajao najsjajnija odličja, baš zato što primarni cilj ondašnjeg Saveza nije bio da se osvajaju kadetska i juniorska zlata po svaku cijenu, već da se igrača dovede do savršenstva na svojoj poziciji, makar na uštrb rezultata te da je isti u pravom trenutku odmah spreman uskočiti u seniorske tenisice.

 

 

 

Međutim, dok su Mazalina i Žižića ozljede izbacile iz stroja, a one su ipak viša sila, situacija s Draganom Benderom nikako se nije smjela dogoditi. 

 

 

23. ovog mjeseca počinje Europsko prvenstvo U-18 i bilo bi dobro da se nesporazum s tenisicama Dragana Bendera što prije riješi te da i službeno najbolji igrač svijeta u svojem godištu nastupi za Hrvatsku. Još jedan propušteni turnir bio bi velik gubitak, kako za Bendera samog, tako i za hrvatsku košarku u cjelini.

 

Novi predsjednik HKS-a Ivan Šuker odmah je po preuzimanju vlasti najavio da je primarni cilj nove garniture riješiti taj problem na zadovoljstvo sviju. Ako već samo i u tome uspije, ako uspije ispraviti diletantizam svojih prethodnika, već je dosta napravio.