Reprezentacija

ŠTO JE ACO RADIO? Hrvatska je na Eurobasket stigla bez ijedne akcije

KLJUČNI PODACI
  • Zašto je Hrvatska doživjela novi košarkaški debakl
Piše: Saša Čobanov
ponedjeljak, 11.9.2017. 11:30
Smanji veličinu slova Tekst Povećaj veličinu slova

Foto: Fiba

NAKON utakmice Hrvatska - Rusija 78:101 i sramotnog ispadanja u osmini finala, jasno možemo donijeti zaključak da je ono što smo gledali prošlo ljeto u Torinu (kvalifikacije za OI) i Riju (Olimpijske igre) bio samo izuzetak koji potvrđuje tezu da je hrvatska košarka već odavno B liga kojoj treba resetiranje.
 
Zbog Tonija i Dražena ne prihvaćamo realnost i već 22 godine tvrdoglavo lažemo sami sebe
 
Košarku sam zavolio u zlatnim osamdesetim, u godinama kada je europskom košarkom harala najprije Cibona, a nakon nje i službeno najbolja klupska momčad svih vremena, Jugoplastika. A tek reprezentacija. Dražen, Toni, Dino i ostatak ''zlatne družine'' uživali su igrajući igru pod obručima, a skupa s njima guštali smo i mi pred televizorima. Uspjesi, trofeji, zlata bili su naša svakodnevnica pa smo se, odrastajući uz te legende i njihove trijumfe, razmazili do te mjere da danas zbog mitova iz nekih prošlih vremena na stvarnost gledamo potpuno pogrešno i prisvajamo si nešto što nam više ne pripada. Pune 22 godine tvrdoglavo i uporno lažemo sami sebe umjesto da prihvatimo istinu. Jer sve dok budemo zazivali košarkašku 89' ili 92', ostat ćemo mali i nebitni, začahureni u svoje jadne palanke, hranjeni i opijani isključivo davnim uspomenama i, upravo zato, što nam se košarka pretvorila u taoca nekih prošlih vremena, događaju nam se blamaže poput ove.

Da, nekad smo bili zemlja košarke, ali već odavno to nismo
 
Da, lagali smo se uoči i za vrijeme svakog turnira od Atene 1995. na ovamo i nakon svakog sljedećeg debakla s glavom u pijesku tražili smo alibije za rezultate koji su bili neuspjesi isključivo jer smo ih mi takvima smatrali. Umjesto da samo otvorimo oči i shvatimo da svi napreduju, a da samo mi godinama već tapkamo u mjestu i tješimo se kako smo zemlja košarke. Nekad smo to i bili, ali odavno to nismo. 
 
Sve dok god budemo sami sebe uvjeravali da smo bolji od Slovenije, Latvije, Grčke, Italije ili Turske, a da smo u istom rangu sa Srbijom, Španjolskom ili Francuskom, događat će nam se ovakvi podbačaji. 
 
Ako ne prihvatimo da smo druga klasa i nastavimo živjeti u iluziji da smo nešto što nismo, opet će nam se događati ''Češke'' i ''Rusije'' 
 
Kad i ako napokon progledamo i prihvatimo da smo klasa Crne Gore, Makedonije, Finske ili Češke, onda ćemo na drugačiji način i doživljavati polufinale Eurobasketa 2013. i četvrtfinale Rija lani. Kad budemo stalne plasmane među 16 ili 8 tretirali kao dokazivanje kvalitete i zdrav kontinuitet, a sve više od toga smatrali rezultatskim iskorakom, onda za hrvatsku košarku možda i ima neke nade. 
 
Nije sramota izgubiti od bolje momčadi, a Rusija je u ovom trenutku očito jača ekipa od Hrvatske. Ipak, tužno je bilo gledati skupinu igrača koja nas je u posljednjih mjesec dana uvjeravala da se imamo pravo nadati prekidu ''atenskog prokletstva'' kako se na parketu dvorane u Istanbulu ponaša kao četa preplašenih, bezmudih i međusobno posvađanih klinaca, koja u potpunoj nemoći i bez ikakvog otpora promatra kako se nad njima iživljava ekipa za koju je hrvatski izbornik prije utakmice rekao kako ju je skautirao do savršenstva.
 
Dariju Šariću, koji je opet kao i u Riju podbacio u ključnoj utakmici, davali smo ogroman kredit. Dobre poteze smo predimenzionirali, loše sam pravdali nepostojanjem motiva protiv slabijih rivala i dizanjem forme u pravi trenutak. Ili smo ih naprosto ignorirali. Šarić je dobar igrač, očekujem da će u NBA napraviti zavidnu karijeru, ali nastupom protiv Rusije dokazao je da je trenutno samo odličan ''vodonoša'' i da smo u zabludi bili svi mi koji smo vjerovali da je već sad legitimni vođa reprezentacije. Nije, a upitno je hoće li to i postati.
 
Međutim, Šarić, Ukić, Tomas, Bender, Simon, ''dezerteri'' Žižić, Zubac i Hezonja... svi su oni najmanji problem. Korozija je odavno zahvatila sve pore hrvatske košarke i neozbiljno bi bilo za jedan poraz, ma kako god on težak bio, krivicu prevaljivati na leđa nekoliko igrača. Oni su takvi kakvi jesu i od ovih koji su se odazvali stvarno boljih nemamo (je li Aco trebao zvati Zubčića ili Buvu, pitanje je samo kozmetike). Pravi problem puno je dublji, maligniji, u hrvatskoj košarci već je desetljećima i vidimo da je do kraja metastazirao.
 
 
Aco je prije utakmice rekao da su Rusi bili najlakši skauting, a onda su ga Bazarevič i Šved uništili u utakmici koju je spominjao od početka priprema
 
"Ovo je bio najlakši skauting dosad, točno znam kako moramo igrati. Najvažnije će biti da smo spremni pratiti Mozgova i njegove koridore nakon pick 'n' rolla sa Švedom.''
 
Ovako je utakmicu protiv Rusije najavio izbornik Petrović koji je od početka priprema papagajski ponavljao kako je 10. rujna Dan D ove generacije i kako je sve podređeno samo tom meču. Danima prije utakmice apostrofirali smo Šveda kao najboljeg igrača Rusije, svi smo znali koliko je dobar i što može, ali nitko nije rekao da je čovjek Michael Jordan. A upravo je tako odigrao jer su mu hrvatski košarkaši to omogućili. Petrović je tvrdio da mu je momčad spremna za 10. rujna, a onda je u ključnoj utakmici primio 101 poen i doživio poniženje od ekipe za koju je samo dan ranije rekao da ju je skautirao do savršenstva. Ruski izbornik Bazarevič, koji je Hrvatsku uništavao kao igrač (polufinala Eurobasketa 1993. i SP-a 1994.), Acu je taktički ubio. Hrvatska od početka utakmice nije djelovala kao momčad koja zna po što je došla i kako do tog cilja doći, dok je ruski izbornik fantastično čitao nevješte pokušaje igre Hrvatske i unaprijed je znao svaki Acin potez. U prvom poluvremenu Hrvatska se još nekako i držala, na ulasku u treću četvrtinu bila je u egalu (-4 na poluvremenu), ali onda se dogodilo neizbježno, ono što smo znali da će se desiti već nakon dvije minute igre. 
 
Osim Bogdanovića, koji se do kraja junački trudio napraviti sve da barem ublaži poraz, svi ostali igrači skupa s izbornikom na klupi djelovali su kao da su pali s Marsa, potpuno zalutali na utakmicu. U obrani je curilo na sve strane, timska obrana bila nam je tragikomična, a u napadu… Nula. Samo Bojan, kojeg je ova reprezentacija izdala. 

Momčad nije u stanju odigrati nijednu suvislu i uigranu akciju
 
Jeste li vidjeli da je Hrvatska na ovom turniru napravila dva uspješna bloka? Tko god je stigao ubijao nas je na picku, a mi? Zapravo, jeste li vidjeli da je ova momčad na Eurobasketu odigrala ijednu suvislu akciju s glavom i repom za koju možemo reći da je uigrana? Naravno da niste jer toga u hrvatskoj igri nema. Bogdanović je i protiv Rusije zabio svojih 28 poena, ali za svaki, ali baš svaki koš morao je ozbiljno kopati. Tužno je da jedna ozbiljna reprezentacija svom najboljem igraču ne može omogućiti barem koji šut za tricu, a da se pri tome ozbiljno ne oznoji. 
 
Što se radilo na pripremama?
 
S pravom se onda moramo pitati što se radilo na pripremama i na čemu su i Aco i igrači temeljili svoj optimizam. Ako je ovo protiv Rusije bio produkt njihov životinjskog treniranja cijelo ljeto, onda bi bilo bolje da su momci kolovoz proveli s obiteljima, odmarajući se i kupajući se. Tko zna, možda bi na svježinu nešto i napravili. Ovako, ispali su samo smiješni.
 
Aco je lani bio ''vatrogasac''. Mjesec dana prije kvalifikacija u Torinu Hrvatska nije imala izbornika i odabir Petrovića u tom se trenutku smatrao privremenim rješenjem. Realno, nitko normalan nije vjerovao u čudo. No ono se dogodilo, a tu reprezentaciju vodio je isti čovjek koji je protiv Rusije potpisao jedan od najtežih poraza hrvatske košarke. 
 
 
Zašto smo s Acom lani u Riju igrali odlično, a sad s još jačom ekipom kriminalno?
 
Zašto je Hrvatska sa skraćenim rosterom u Torinu i Riju igrala sjajno, a danas, jača za NBA Šarića, Tomasa, Popovića, Bendera, odigrala kriminalno?
 
Tko god poznaje košarku zna da Aco cijelu svoju karijeru – i kao igrač, i kao trener i kao košarkaški operativac – prodaje trikove. Trikovi i lukavstva legitiman su način borbe u sportu, no oni su oružje autsajdera, nikako ekipa s pobjedničkim mentalitetom. Vratimo se godinu dana unatrag. U Torinu je Aco taktiku bazirao na riziku, i u prvoj utakmicu protiv Grčke puštao je Calathesa i Giannisa Antetokounmpoa, a protiv Italije Hacketta. Oba puta je prošlo. Protiv Španjolske u prvom kolu olimpijskog turnira istu je stvar napravio s Rubiom i opet je prošlo. Protiv koga smo u Riju odigrali najbolje? Protiv Španjolske, domaćina Brazila i Litve. Jer tada smo kretali s pozicije autsajdera. Izgubili smo od ''egzotične'' Nigerije i od Argentine, koja se s ostarjelom udarnom postavom protiv Hrvatske nije mogla smatrati favoritom. Svaki put kad u ''živoj'' utakmici protiv ozbiljnog rivala, od kojeg smo navodno jači, moramo maksimalizirati kvalitetu i igrati po određenim i prirodnim zakonitostima košarke, takvu utakmicu gubimo.
 
Protiv Rusije sami smo sebi nadjenuli ulogu favorita i u ovakvom rasporedu snaga, u kojem Aco nije imao ni plan A, a da ne govorimo o alternativnim rješenjima potrebnim kad se primarni plan pokaže kao neodrživ, Hrvatska nije imala šanse. Baš kao ni protiv Češke, prije dvije godine.
 
Nije Aco ništa lošiji trener nego što je bio lani, samo ovaj put trikovi nisu prošli.
 
Što i kako dalje?
 
Ovoj reprezentaciji potrebno je temeljito čišćenje i vraćanje na nulu. Ozbiljan sustav kod nas ne postoji još od raspada bivše nam države, a dva i pol desetljeća duga devastacija i marginalizacija domaće košarke u Istanbulu došla nam je na naplatu. Talenata smo uvijek imali i imat ćemo ih i u budućnosti, ali kakve koristi od njih ima reprezentacija kad te klince kroz karijeru vode ljudi koji su dokazani majstori za upropastiti neupropastivo. 
 
Toni Prostran i Mario Delaš bili su idealnoj petorci juniorskog SP-a 2009. Delaš je pri tome bio drugi strijelac turnira, a Prostran prvi asistent. Danas obojica jedva da igraju profesionalnu košarku. Zatim Marineli, Slavica, Mazalin… Gdje su oni? Od tih se momaka s pravom očekivalo puno, a dobilo se ništa. Osim Darija Šarića koji se, kao igrač iz domaće lige, u zadnjih 20 godina uspio nametnuti kao globalna zvijezda? Niti jedan. 
 
Rađa, Stojko, Kukoč bili su veliki igrači, bili su pobjednici. Od malih nogu su se učili mentalitetu kakav ne postoji u reprezentaciji koju su preuzeli. Imaju li imalo senzibiliteta prema funkciji koju obnašaju, a vjerujem da imaju jer u Savez za razliku od svojih prethodnika nisu došli da bi preko njega gradili ime i iživljavali se, hitno moraju započeti korjenite reforme. I to ne samo u A selekciji.
 
Kako i kojim mehanizmima to postići, ne znam, ali gore od ovog ne može.
Komentari
Komentari na forumu objavljuju se u realnom vremenu i Index.hr ne može se smatrati odgovornim za izrečeno. Zabranjeno je vrijeđanje, psovanje i klevetanje. Upisi s takvim sadržajem bit će izbrisani, a njihovi autori prijavljeni nadležnim službama.


Vezano
Vijesti  |  Tagovi
Najpopularnije
Danas  |  Jučer  |  Tjedan
Najnovije