ZASLUŽUJE li Filip Hrgović, osvajač brončane medalje na Olimpijskim igrama 2016. u Rio de Janeiru i prvi kojem je to uspjelo otkako hrvatski sportaši nastupaju pod našom nacionalnom zastavom, priliku braniti svoje odličje ili čak konkurirati za zlato na Igrama koje će se od 24. srpnja do 9. rujna 2020. održati u Tokiju?

Svakako, pogotovo ako on to toliko želi. Možemo li jednostranom administrativnom odlukom uskratiti već i samu priliku da se plasira na OI 2020. Marku Milunu, aktualnom hrvatskom prvaku u superteškoj kategoriji i brončanom s lipanjskog Europskog prvenstva u Minsku?

Ne smijemo, to bi bilo nesportski i nepravedno.

Njihovi su interesi različiti i tu nema ništa sporno. Međutim, ova su dva prava teško pomirljiva i posljednjih su tjedana izazvala polemiku u kojoj se prolilo mnogo žuči, proradile emocije, probudila se ega te u koju su se uključili i čelnici Hrvatskog olimpijskog odbora (HOO).

Gdje počinju problemi?

Krovna sportska organizacija u Hrgovića je od 2016. godine uložila mnogo novca. U pitanju je otprilike milijun kuna i jasno je da HOO želi opravdati svoju investiciju.

Važno je naglasiti da se ne radi o nagradi, jer sportske uspjehe nagrađuje Središnji državni ured za šport, nego o stipendiji i troškovima njegovih treninga i natjecanja. Hrgović je taj novac uložio u svoju profesionalnu karijeru, odnosno u nešto što ima malo veze s hrvatskim sportskim sustavom.

Boksači do OI-ja 2020. mogu na dva načina: kroz europske kvalifikacije u ožujku sljedeće godine u Londonu ili svjetske kvalifikacije u svibnju u Parizu. Ukupno u Tokiju ima mjesta za samo 16 superteškaša, u Londonu su na raspolaganju četiri mjesta, a u Parizu tri (ostatak pripada boksačima s drugih kontinenata).

Kompletne kvalifikacije organizira posebna Radna skupina Međunarodnog olimpijskog odbora, zato što je Međunarodni boksački savez (AIBA) još u svibnju ove godine suspendiran iz olimpijske obitelji.  

Problemi za hrvatski boks počinju primjenom natjecateljskih pravila, koja kažu da jedna zemlja na jedan turnir može prijaviti samo jednog boksača po kategoriji. I čim taj boksač izbori plasman na OI 2020., za njegovu su zemlju kvalifikacije u toj konkretnoj kategoriji završene.

 U Tokiju može nastupiti samo onaj koji je prošao kvalifikacije

Dakle, ako hrvatski predstavnik u Londonu uđe u polufinale superteške kategorije, osvojio je olimpijsku vizu i u toj kategoriji Hrvatska više ne može prijaviti nikoga za pariški turnir. U Tokiju može nastupiti samo onaj boksač, imenom i prezimenom, koji je prošao kvalifikacije. Nikakve zamjene nisu dopuštene.

Filip Hrgović obratio se u srpnju Hrvatskom boksačkom savezu (HaBS) dopisom u kojem traži da mu se omogući nastup na svibanjskom turniru u Parizu. Europske kvalifikacije u Londonu uopće nije spomenuo, vjerojatno zato što mu se ne uklapaju u raspored obveza u profesionalnom boksu.

Zbog toga je u HBS-u sazrio stav da u Londonu nastupi Milun, a u Parizu Hrgović. Međutim, HOO je protiv takvog rješenja jer očito postoji bojazan da bi Milun u Londonu mogao osigurati nastup na OI-ju i tako Hrgovića izbaciti iz konkurencije.
Ovo su činjenice i one su neoborive.

Ovdje moram napomenuti da sam bio osobno ili profesionalno vezan za sve glavne protagoniste ove priče. I Hrgovića, i njegovog bivšeg trenera, i menadžera Leonarda Pijetraja, i njegovog sadašnjeg štićenika Miluna. 

Hrgović je trenutačno bolji boksač od Miluna, ali...

Milun je na nedavnom Svjetskom prvenstvu u Jekaterinburgu ispao već u osmini finala, no samo su četvorica europskih superteškaša bila bolje plasirana od njega, a bronca s EP-a ukazuje na to da ima olimpijski potencijal. Iza Miluna je tek 30 amaterskih mečeva, razvija se u odličnog boksača, ali, razumljivo, zasad nema rezultata poput Hrgovića.

Sve ukazuje na to, ponajprije logika, da je Hrgović trenutačno bolji boksač od Miluna. I da bi vjerojatno bez ikakvih problema osvojio titulu na siječanjskom Prvenstvu Hrvatske. Uostalom, to je sve što se od njega i očekuje.

Da na sportskom polju pokaže javnosti i konkurentima, ponajprije Milunu, da su nedorasli i otkloni svaku sumnju u svoju dominaciju. Argument da Hrgović svoju dominaciju u domaćim ringovima više ne mora dokazivati istekao je krajem 2016. godine. 

Nakon Igara u Rio de Janeiru Hrgović više nije boksao kao amater, a profesionalni i olimpijski boks ipak nisu sasvim kompatibilni sportovi. Razlikuju se otprilike koliko dvoranska odbojka i odbojka na pijesku.

U tenisu, primjerice, postoji ATP ljestvica, koja će egzaktno i nedvojbeno pokazati da je Borna Ćorić trenutačno najbolji hrvatski tenisač i da nema nikakve sumnje da je bolji od ovogodišnjeg hrvatskog prvaka Marka Ilića.

U boksu ne postoji jedinstveni sustav natjecanja, ni neka neovisna evaluacija svakog boksača, ni ljestvica koja bi jasno ukazivala na to da je svaki profesionalac bolji od svakog amatera.

Iskustva trojice profesionalaca, među kojima su bila i dvojica bivših svjetskih prvaka, s Igara 2016. govore tome u prilog. Sva trojica ispala su do osmine finala. Ne zato što su loši boksači, nego zato što su zašli u značajno drukčiji sport. "Nisam iznenađen što sam izgubio od amatera."

Kome vjerovati?

"Profesionalci ovdje nisu u prednosti zato što su karakteristike ove borbe drukčije“, rekao je Kamerunac s francuskom putovnicom N'Dam N’Jikam, dvostruki profesionalni prvak svijeta u srednjoj kategoriji, nakon poraza u prvom meču na Igrama u Riju. 

Iako generalno okupljaju elitu, profesionalne boksačke ljestvice često su proizvoljne i netransparentne te prilično različite od federacije do federacije. Pa tako WBA smatra da je Hrgović šesti teškaš svijeta, WBC ga je postavio na poziciju 10. izazivača, a na WBO ljestvici ga uopće nema.

Kojoj verziji trebamo vjerovati?

Kao i veći dio javnosti, ja također vjerujem da je od svih hrvatskih boksača Hrgović najbolja oklada za odličje u Tokiju. Bilo bi nerazumno ignorirati njegovu želju da za Hrvatsku osvoji još jednu olimpijsku medalju, kao što bi bilo antisportski jednim potezom olovke spustiti rampu Milunu i svima ostalima.

Na HOO-u je da svim sportašima omogući šansu, dalje je sve u njihovim rukama.