Treba li se veseliti pobjedi protiv Bugarske?
Foto: Hina
JAKO puno bilo je onih koji su bojkot reprezentacije žestoko osudili, ističući kako podrška nacionalnoj vrsti treba biti nešto što se izdiže iznad pojedinog vremenskog razdoblja i pripadajućih problema ma kako upozoravajući bili. Bezobrazne buntovnike pritom su okarakterizirali kao mrzitelje svega što je hrvatsko, koji se u tamo nekom svom izmišljenom svijetu hrane najgorim mogućim strastima i emocijama.
Nažalost, realnost je sasvim drugačija. Glasni prosvjedi protiv Mamićevog utjecaja na klupski i reprezentativni nogomet, koji se već cijelo desetljeće nezaustavljivo širi kao zloćudni tumor, motivirani su isključivo ljubavlju, i to ne sve prisutnijom pomodnom, već onom utkanom od najranijih dana, jer nikada u povijesti nijedan čovjek nije prosvjedovao ili bojkotirao nešto do čega mu nije bilo istinski stalo.
Ova reprezentacija uistinu sve manje građana zanima
Nedavno sam, radeći anketu o Čačiću kao novom izborniku, shvatio da bi puno upečatljivije od komentara onih hrabrih, pripitih i suludih, bilo objaviti video uzaludnih pokušaja pridobivanja sugovornika. Reprezentacija uistinu sve manje građana zanima, a unatoč tome što danas stisnuti "like" ne predstavlja ništa vrjednije od kimanja glavom poznaniku, tolika masa pod zastavom bojkota A selekcije, jedne od najsvjetlijih točaka samostalne Hrvatske, nedvojbeno znači da se kraj samovolje približava.
Dvije suprotstavljene strane, koje su već neko vrijeme jedna drugoj okrenute leđima, sada su počele koračati u suprotnom smjeru, a sve što se događa i što će se događati do trenutka konačnog obračuna, su ili svrsishodni manevri ili izgovori i vapaji onog koji sluti da će biti poražen. U tom svijetlu treba gledati i ukidanje gostovanja i zabranu rada Indexu i sponzorski ugovor s "pravim" navijačima, ali nažalost i utakmice s Bugarskom te Maltom.
Tu dolazimo do vrlo dvojbene situacije pred kojom svatko treba odmjeriti vlastite želje i mogućnosti. Naravno, jedan će dio Hrvata susret gledati i srčano navijati, ne želeći si priznati da glavu već godinama drži duboko zakopanu u pijesku, dok oni "osviješteni" najavljuju kako će preokrenuti program i tako se lišiti odgovornosti jer njihova indiferentnost kao mora jednom taknuti one gramzivce gore. Istovremeno se naravno nadaju kako će sljedeće ljeto ipak provesti u ugodnoj iluziji uspjeha.
Jesu li oni koji će na pustom Maksimiru navijati za Bugarsku uistinu ološ?
A što je s onima koji će dvoboj na opustošenom Maksimiru gledati i navijati za Bugarsku, priželjkivati da Hrvatska izgubi i ne plasira se na Europsko prvenstvo? Jesu li oni uistinu ološ, budale, nezahvalnici, mrzitelji i manijaci, koji se bezbožnički cerekaju tuđem neuspjehu i kojima ništa nije sveto ili su jedino oni ti koji su spremni na čudovišnu žrtvu u korist promjene, boljitka i napretka?
Nemojte misliti da će većini njih to biti lako. Nikada nije jednostavno promatrati propadanje onog što je jednom na neki način bilo tvoje i na što si bespoštedno trošio emocije i energiju, međutim do sada je već postalo jasno da se nikad ništa neće promijeniti, odnosno da može samo biti gore. Mamiću smo prvo dopustili da "otuđi" Dinamo, onda da organizira "tramvaj ligu" i poput Pabla Escobara ustroji sustav s tisuće plaćenika, a sada i da potpuno JAVNO otme nacionalnu momčad.
NE Mamićevoj filijali nije okretanje leđa igračima nego DOSTA omalovažavanju onih gore
Što su jedna Bugarska i Malta i što predstavlja jedno Europsko prvenstvo u odnosu na slobodu hrvatskog nogometa? Nemojte se zavaravati, reći ne novoj Mamićevoj filijali ne znači okrenuti leđa dragim nogometašima ili svetoj reprezentaciji, već viknuti DOSTA konstantom omalovažavanju, ruganju onih gore, koji nikada u povijesti nisu direktnije i otvoreniji poručili: "Samo vi svirajte kurcu!"
Slažem se, zaista izgleda predrastično, gotovo neljudski, ali osobno bih se gadio sam sebi kad bih dopustio da mi još samo jedan dan, a kamoli dvije godine, neki tamo Šuker i Mamić mažu oči s "pravednim odlukama ili sjajnim izborničkim i igračkim rješenjima", a pritom bezdušno trpaju novac u džep, ponosno si nazdravljajući ne kao da nema sutra, nego upravo zato što će biti sutra.
bi Vas mogao zanimati
Izdvojeno
Pročitajte još
bi Vas mogao zanimati