Tim vrijednostima igrače je naučio trener Diego Simeone, odavno obožavana legenda Atletica, kluba mezimca madridskih plebejaca, radničke i niže srednje klase. Ti staleži naravno pod posebnim su udarom ekonomske krize koja godinama trese Španjolsku, a Simeone se ovako udvara obespravljenima i obesparenima iz dijela naroda odakle se regrutira njegova sve brojnija vojska obožavatelja:

 

 

"Iz utakmice u utakmicu. Tako moramo razmišljati i igrati uvijek, jer to je kredo čovjeka s ulice našeg grada. Mi smo odraz zajednice u kojoj živimo, ljudi koji se moraju boriti kako bi opstali. Kao i oni, čim to prestanemo, više nemamo šanse. Ljudi se poistovjećuju s nama, mi smo im izvor nade i zato ih ne smijemo iznevjeriti. Ono što mi osjećamo na terenu niije pritisak, to je kada oni idu kući bez dovoljno novca da bi nahranili svoju djecu." riječi su koje podsjećaju na Facebook statuse bivšeg izbornika hrvatske nogometne reprezentacije. 

 

Ništa čudno da se Simeone, koji sav u crnom, od zalizane frizure, pažljivo kreirane brade, do besprijekornog odijela i lakiranih cipela, tijekom utakmice šparta uz aut-crtu šireći ruke prema publici i pljeskanjem dlanovima traži njenu podršku, prometnuo u tribuna potlačene svjetine na tribinama Vicente Calderona. 

 

 

"Energija je iznimno važna u životu i ako moja pozitivna energija dosegne igrače, znam da će dati sve. Nadam se da će energija također putovati s terena ka tribinama."

 

Kao što je pokazalo često zumiranje kamera tijekom prijenosa utakmice protiv Barcelone, pomoć publike i energetskih valova nije jedina u koju se Simeone uzda, jer često se moli, a ako krunicu ne stišće, onda je drži na vidljivom mjestu.

 

Naravno, koliko god demagogija, fraze, rituali i poze igrali važnu ulogu u Simeoneovom poslanju, to nikako ne bi bilo dovoljno za velike uspjehe koje ostvaruje kao trener i još veće koje je imao kao igrač.

 

 

Od svojih izabranika traži "120 posto mogućnosti" jer je i sam bio takav dok je kao razarač na centru, ali i strijelac važnih golova, predvodio Atletico i Lazio do duplih kruna, ili Inter do Kupa Uefa. S Argentinom (106 utakmica) je igrao na tri SP-a i dva puta bio prvak Južne Amerike. Simeone je rođeni pobjednik, a ako i ne pobijedi, onda će "umrijeti pokušavajući".

 

Kao trener je krenuo u argentinskom Estudiantesu i 2006. osvojio naslov, prvi za taj klub nakon 23 godine, a dvije godine kasnije s River Plateom osvaja "Clausuru". Spašavanje Catanie od ispadanja iz Serie A bilo je uvod za pravu stvar: Klupu Atletica, u kojem je u dva navrata igrao tek malo više od četiri sezone, ali je u gubitničkom klubu ostao obožavan kao netko tko mu je nakratko udahnuo pobjednički mentalitet.

 

 

Kada je na Božić 2011. preuzeo klub, kao 17. trener od '96., kada je kapetan Simeone na terenu osvojio duplu krunu, Atletico je bo 10. na tablici, a iz Kupa ga je eliminirao trećeligaš Albacete. Do kraja sezone, sa Simeoneom na klupi završit će na petom mjestu i osvojiti Europa Ligu trijumfom protiv Athletic Bilbaa 3:0, a do kraja ljeta europski Superkup pobjedom na Chelseajem 4:1.

 

Sljedeća sezona pod Simeoneom (2012/13) donosi novi trofej - Kup Kralja i to slavljem kod Reala, što je bila prva pobjeda Atletica nad gradskim rivalom u ovom stoljeću. Prije toga izgubili su 10 zaredom i bili bez pobjede u 25 gradskih derbija. Na ovaj veliki trijumf, dodali su i onaj prvenstveni na početku ove sezone. Nisu dakle imali nijednu pobjedu protiv Reala u 14 godina, ali ih je onda Simeone vodio do dvije uzastopne pobjede nad njima. 

 

Aktualna sezona sa Simeoneom na čelu donosi trijumfalni povratak u Ligu prvaka, gdje nisu poraženi u 10 utakmica, dok su se u Primeri vratili na prvo mjesto nakon 16 godina, što je pozicija koju drže i šest kola prije kraja.

 

 

Ova priča podsjeća na onu od prije dvije godine, kada se među prebogate i najveće u Španjolskoj i Europi (jer Atletico je bogat i velik, koliko god ga Simeone romantizirao) ugurao još jedan kultni klub iz Primere - Athletic Bilbao, ali momčad koju je vodio još jedan "ludi" Argentinac, Marcelo Bielsa, na kraju sezone raspala se, umorna uslijed trenerovog forsiranja furioznog presinga i pretanke klupe. Kraj Athleticovog bljeska bio je potvrda Atleticovog uzleta, jer Simeone je do osvajanja spomenute EL, došao upravo pobjedom protiv Bielsine momčadi. 

 

Kao i Athletic, Atletico usprkos simpatijama koje je dobio ne samo u zemlji, nego i širom kontinenta, na kraju sezone može ostati bez ičega, jer tko može jamčiti da će proći Real, Chelsea ili da ne govorimo Bayern u polufinalu LP, dok u Primeri šest kola prije kraja drži prvo mjesto s bodom više od Barcelone i tri više od Reala, ali u zadnjem kolu gostuje na Nou Campu.

 

Simeone se navodno ne zamara s tim i ide "iz utakmice u utakmicu", dok svoje zamjene uvjerava da su najbolje na svijetu. U prvoj postavi pokazuje da koliko god imao velike napadače u Costi i Villi (sredinu mu drže pouzdani kapetan Gabi i iskusni Mendes, koji je prošao sve "lige petice" osim Njemačke) sve temelji na obrani, gdje su ispred sjajnog Courtoisa, poslagana nimalo zvučna, ali itekako pouzdana imena: bekovi Juanfran i Filipe, te braniči  Miranda i Diego Godin. Atletico je zahvaljujući njima u 10 utakmica LP primio samo pet golova, a u Primeri su momčad s najmanje primljenih golova (22).

 

 

U četvrtfinalu LP, aktualnog prvaka Španjolske, koji je u Madrid došao u najjačoj postavi, s Messijem, Neymarom, Iniestom, Xavijem... Simeoneov Atletico uništio je i pobijedio u prvih 20 minuta, kada je zabio gol i čak tri puta gađao okvir vrata, iako je igrao bez daleko najboljeg strijelca Diega Coste i kreativne uzdanice Arde Turana. 

 

U nastavku su se ograničili na dva obrambena reda, ali ne na panično sjedenje u golmanovom krilu, nego "elastičnu obranu" na 30-ak metara od gola, od koje se nisu samo odbijali jalovi napadi zvučnih gostujućih imena, nego iz koje su kretale i opasne kontre, pa je Pinto tri puta spasio Barcelonu u situacijama jedan na jedan.

 

 

Momčadi s tankom klupom i bez pravih zamjena (protiv Barcelone u napadu je igrao Adrian, koji je ove sezone zabio tek dva gola) izostanak dva ključna igrača znači više nego onima koje imaju puno bolje "popune", ali kako kaže lijevi bek Filipe Luis: "Ostali imaju bolje igrače, ali mi imamo najbolju momčad. Kao grupa smo nesavladivi." priča uz naravno standardnu mantru o "poniznosti, žrtvi..."