CIJENU raspada jugoslavenske države i društva na kraju 20. stoljeća platili su praktično svi građani i institucije te zemlje. Kako oni koji su živjeli i egzistirali u vrijeme tih događaja, tako i oni koji su došli nakon svega. I to iz prostog razloga što im je život u slučaju ljudi i funkcioniranje u slučaju institucija presudno obilježeno sveopćom destrukcijom i planom usmjerenim ka uspostavi nove paradigme i novog društvenog ambijenta općenito.

 

 

Ovim naravno nismo rekli ništa novo, ni nepoznato. Tek smo konstatirali činjenično stanje koje su sjajno opisali neki od najboljih autora s ovih prostora, među njima i nedavno preminuli Aleš Debeljak, koji je čitav taj razoreni svijet nazvao ''jugoslavenskom Atlantidom'', precizno imenujući što se ustvari dogodilo. Nogomet tu naravno nije mogao činiti nikakvu iznimku, tim prije što se upravo na nogometnim terenima, preciznije govoreći, oko njih čitav proces raspada jednog društva ponajbolje manifestirao. Jednako kao što se na tim istim tribinama taj duh destrukcije umnogome zadržao i do danas. Kako je u svemu tome prošao Mostar bolno je poznato svim ljudima koji su na bilo koji način bili ili jesu vezani uz taj grad. Pri čemu je simbolička destrukcija Mostara izvedena čak temeljitije od fizičke, koja se s malo čime može mjeriti. 

 

Ništa što danas napišemo o tome neće, na žalost, taj proces poništiti, niti će oživiti pregaženi svijet jednog malog mediteranskog, antifašističkog i jugoslavenskog grada. Od tog su grada ostale tek neke krhotine i par simbola koje bi oni koji sada vode grad željeli zauvijek izbrisati. Što nas dovodi do ključne teme teksta. Novoj ideologiji radikalnog nacionalizma, u prvom redu hrvatskog, ali isto tako i bošnjačkog, bilo kakva egzistencija antifašističkog Mostara, predstavlja u prvom redu elementarnu nepogodu. Koju s jedne strane iz ideoloških razloga ne mogu vidjeti niti nacrtanu, dok je se s druge strane boje zbog njezinog istinski subverzivnog karaktera po današnju stvarnost.

 

 

Drugim riječima, kako je ideologija jedino što je ta politika u stanju ponuditi građanima, ne preostaje joj ništa drugo osim nastojanja da odrekne pravo na postojanje bilo kakvom drugom i drukčijem viđenju društva i grada. Imajući u vidu navedeno, nije pretjerano teško zaključiti kako na putu toj ideologiji stoje antifašistička baština grada, personificirana u Bogdanovićevom, ''Partizanskom groblju'' s jedne strane i FK Velež, sa cjelokupnom svojom simbolikom s druge strane.

 

Činjenica da se taj klub nalazi u agoniji, niti je neočekivana, niti je dio nekog procesa koji je nastao u posljednje vrijeme. Naime, još od prvih dana rata sva tri lokalna nacionalizma pokušala su prvo oteti taj klub i iskoristiti njegov simbolički kapital, da bi ga nakon neuspjeha te ideje odgurnuli i zatajili, u boljem slučaju, ili pak pokušali izbrisati u lošijem.

 

 

Srpski nacionalizam pokušao je to na način da je s polovičnim uspjehom pokušao zadržati krnji Velež u Beogradu da u njemu odigra završnicu nogometnog prvenstva Jugoslavije u sezoni ‘91./'92.. Hrvatski ga je pak pokušao preimenovati, po okončanju prvog rata u gradu, u jesen 1992. godine, u Zrinjski, na isti način na koji je uspio na skupštini niželigaša Lokomotivu preimenovati u ''Branitelj''. Kad se ta ideja izjalovila, umnogome zahvaljujući legendarnom predsjedniku kluba, Josipu Joli Musi i predstavnicima navijača koji su se tome oštro usprotivili, u klub je upala Vojna policija, izbacivši ga na ulicu. Posljedica te odluke, u kojoj Velež i danas egzistira jest to da je klub praktični prognan sa svog stadiona i iz zapadnog dijela grada, pod kontrolom hrvatskih nacionalista, uopće. Popratna posljedica odnosila se na bacanje kompletne arhive u smeće, kojeg su neke od legendi kluba spasile, predajući ga ljudima koji su klub spasili od gašenja.

 

Ni tu, naravno, nije došao kraj agoniji kluba. Bošnjački nacionalizam poigrao se s njim na način da ga je prvo odveo da igra van Mostara, unatoč činjenici da je jednake infrastrukturne (ne)uvjete za igranje imao i na teritoriju grada, da bi potom iz njegovog grba izbacio crvenu petokraku, jasno naglasivši kakvu budućnost kluba priželjkuje.

 

 

Obrat koji se pak dogodio u ljeto 2005., možda ponajbolje svjedoči o karakteru tog kluba i želji ljudi koji ga prate i navijaju za njega, da održe pamćenje. Te je godine, naime, na inicijativu i veliku akciju navijača i prijatelja kluba, uprava donijela jednoglasnu odluku o povratku zvijezde petokrake na grb kluba. Preciznije govoreći, Velež je u sred vremena koje je ljevičarsku baštinu radničkog pokreta nastojalo posve izbrisati, nakon što je fizički uništilo svijet kojeg je taj pokret stvorio, vratio izvorni grb kluba, pod kojim je osnovan 1922. godine kao Radničko športsko društvo Velež.

 

Od tada, do danas bilo je i uspona i padova, no zahvaljujući nizu činjenica, od ekonomske slabosti dijela grada zainteresiranog da klub preživi, preko nesposobnosti i potkapacitiranosti ljudi koji su ga vodili, do sveopće slike države i politike kojima istinsko preživljavanje Veleža suštinski smeta, klub se danas nalazi u ozbiljnoj i možda završnoj agoniji, nakon koje će teško biti povratka na staro. Sve to skupa naravno ne znači da je izlaz nemoguć. Imajući u vidu situaciju i nivo natjecanja u kojem klub sudjeluje, ali i iskustva brojnih europskih klubova te friški primjer obližnjeg splitskog Hajduka, kao jedino održivo rješenje nameće se povratak kluba u vlasništvo njegovih navijača.

 

Bilo kakvo gajenje iluzija po ovom pitanju, tj. nada da će do toga biti lako doći, može biti samo kontraproduktivno. No, ako ništa drugo vrijedi pokušati, i to iz nekoliko razloga. Dosadašnji model u kojem klub ne ostvaruje nikakve rezultate i svako malo je u financijskoj agoniji, očito nema nikakvog smisla. Na isti način niti politička protekcija nema smisla, s obzirom da ona može biti eventualno kratkog daha i u konačnici kontraproduktivna. Iluzije o nekakvom velikom ulaganju legendi kluba koje bi punile vreću bez dna jednog nerentabilnog kluba, koji se natječe u beznadno beznačajnog ligi, također su se odavno raspršile, a sve i da nisu, malo tko ima volje i novaca za takvo što. Uostalom, vratimo li stvari na početak, shvatit ćemo kako su klub osnovali ljudi iz radničkog pokreta, potpuni društveni, politički i ekonomski autsajderi tog doba. 

 

 

Dakle ljudi koji nisu imali ništa, osim elementarne ljudske solidarnosti i viziju drukčijeg društva, ostvarivog u budućnosti. Izlišno je i napominjati kako su bili cijepljeni od bilo kakve vrste nacionalizma. Samo zahvaljujući razumijevanju te činjenice, iz kakvog je ambijenta izrastao taj klub, moguće je shvatiti podatak da je 77 njegovih igrača izgubilo život u antifašističkoj, partizanskoj borbi. Taj duh ga je uostalom spasio od preimenovanja i gašenja, vrativši mu na koncu izvorni grb na dresove. Lako je naravno svima nama razbacivati se velikim riječima sa strane, iz manje ili veće udobnosti vlastitih života, no računica je vrlo jednostavna. Tridesetak hiljada ljudi, koji bi uplatili godišnje po nekih sto maraka, omogućili bi sasvim pristojan život klubu, koji je na koncu to zaslužio. Ponajprije zbog poruke koju je kroz čitavu historiju slao, a potom i zbog ideje otpora, koji nije ništa manje potreban sada, no što je bio 1922., 1941. ili 1992./93.